Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Navučena na turske sapunice

25.09.2010. 22:00


Ne da nemam filing za ovo vrijeme, nego sam cijepljena od njega. Svake godine doslovno iz japanki uskočim u čizme, pa tako i ove. Moj mozak jednostavno nema senzore i ne prepoznaje ovo “međuvrijeme”. Nikad ne znam ni kako ću se obuti ni obući, a nekako i ispadne da uvijek pogriješim pa se ili kuham na suncu u džemperu ili se smrzavam na burici u japankama i ljetnim hlačama. Ali sve je to okej jer sam se navikla na to i svake godine kažem da ću drugi put pametnije (uzaludno), ali ovo što mi se dogodilo, uopće ne pamtim.
Ne da sam se smočila nego sam se skoro rastopila koliko me oprala kiša. A padala je kao blesava, toliko da sam pokleknula i poslije posla onako mokra otišla kupiti čizme. Da, čizme. One plastične. Vrtlarske. Koje su sada vrlo it. I koje su mi inače katastrofa, ali eto, čizma glavu čuva. I mogu reći da sam se iznenadila koliko su udobne, noga suha u njima i koliko ustvari dobro stoje. Ali sam se isto skrivala i po najgorem pljusku da me neka od prijateljica slučajno ne vidi pa da me poslije ne popljuca kako sam poludjela pod stare dane.
A da sam definitivno prolupala, shvatila sam kad sam cijelo popodne provela gledajući turske sapunice na koje me navukla prijateljica. Uvijek sam se zgražala nad sapunicama, a u kakvom sam stanju dosade, najbolje govori to da u posljednje vrijeme bacim oko i na španjolske, na domaće, a sad i turske. Put do dokone kućanice mi je, dakle, dobro utaban… Još da počnem slušati domaće zabvnjake, pa mogu reći da sam se totalno pozdravila s pameću.
Odlučila sam napon i napraviti generalku po stanu jer mi sljedeći tjedan dolazi delegacija na ručak: stari, stara, jedna baba i druga baba. E, to će biti veselo. Volim ta vlaško-bodulska kućna okupljanja, ali ne u svom stanu. Onda se osjećam kao pod povećalom. Stara skenira svaki kutak moje slobodice, babe, napola ćorave, već manje, ali se čude modernoj tehnici, a starome je svejedno. Njemu je, kao i svakome pomorcu, važno da ima što popiti, poisti i poslije toga na balkonu zapaliti jer ja, kao u kući ne pušim. Da, samo kad su delegacije u pitanju, jer tko bi normalan preživo materino žuganje.
Dakle, generalka se svela na to da sam samo prešla pogledom po stanu i rekla sama sebi da je sve ok i da je sve spremno za izvidnicu. Ne da mi se još i time zamarati. Nakon tog napornog posla, prelijetanja pogledom po sobi, bacila sam se opet na kauč i nastavila šaltati po daljinskom. Vikend je, vrijeme odmora od cjelodnevnog stresa. Nastavim li ovako, tješim se, živjet ću još sto godina. Što i nije tako loše, ali tko bi neumro od dosade da mora toliko živjeti?!
Mare