Podsjetnici na zanimljive ljude koji ostaju vječno zabilježeni

Napisati nešto o knjizi Drage Marića je i lagan i težak zadatak. Lagan jer je uvijek riječ o pitkom štivu, a težak jer je teško pisati o nečemu neopisivom. Takve su njegove priče, neopisive, jer ih on sam već dovoljno opisuje. Treći dio Marićeve trilogije nosi naslov “Priče podsjetnice”, s podnaslovom “O Zadru, Zadranima i ostalom”, te nam kroz četiri poglavlja – Grad, Kultura, Sport i O mojima i meni donosi novi set priča o kojima nešto znamo, ali češće ostanemo iznenađeni.
Najviše priča Marić nam donosi u prvom poglavlju, Grad, u kojem se redaju priče od legendarnog Bere i njegovih ljetno zimskih kolekcija, do pojašnjenja značenja naziva ulice Bonpanov prilaz. U svim pričama Marić je uglavnom kratak i jasan, odmjeren u pisanju, jezgrovit u značenju. Važnost ove knjige je prije svega u njezinu naslijeđu za buduće naraštaje. Naime, ovaj Bonpanov prilaz možda ostane naziv ulice i u slijedećih pedesetak godina, no da Drago nije zapisao značenje te ulice, bi li itko znao da je zapravo riječ o jednoj talijanskoj obitelji. Jer, nedvosmisleno nam je jasno kako Put Gazića označava to zadarsko, stanarsko prezime, no za Bonpanov prilaz svi odmah pomisle na nekog Bonpana. I zato je vrijedni i neumorni Drago Marić došao do Miljenka Dujele, koji mu je pojasnio značenje. Ovo je samo jedan primjer, a mnogo ih je sličnih u ovih, više od dvjesto kratkih priča, podsjetnica.
No uz priče o onome što malo ili ništa znamo, Drago nas podsjeća na neke ljude koji više nisu s nama, poput Buće ili Ike Prenđa. Tko su ti ljudi mlade generacije već sad gotovo da ne znaju, a nove, one za deset, dvadeset ili više godina, sigurno neće znati. I tu je ta, još jedna vrijednost knjige. Sve su to činjenice koje će, možda, nekome biti od izuzetne koristi u pisanju neke buduće kronike grada Zadra. Jer,u poglavlju o kulturi Marić se sjeća Marka Vasilja, piše o Sefijevoj privrženosti Zadru, ali isto tako navodi prve zadarske maturantice, kao i veličinu Jasne Ančić i njenih 40 godina profesionalnog rada.
I u poglavlju o sportu nećemo ostati uskraćeni za mnoge nepoznate detalje, primjerice o košarkaškoj utakmici u kojoj je Krešo Ćosić zabio 40, a Larry Bird samo osam koševa. Piše Drago i o Zrinki Grancarić, svojevrsnoj zadarskoj kroničarki, vjernoj pratiteljici zadarskog jedrenja. I tako dalje, redom, nižu se priče iz sjećanja Drage Marića. Pisao ih je u prirodi, njegovoj prijateljici, onako kako su mu dolazile, kroz otprilike tri mjeseca. Sigurni smo kako ih ima još mnogo, prošle godine je i najavio kako ovo nije kraj. Toplo se nadamo kako će nam podariti još mnogo priča i pričica kojima će nekima pobuditi sjećanja, a drugima otkriti sve čari ovoga grada i svega vezanog uz njega. Jer, Zadar živi vječno.