Nemojte dopustiti da vam televizija postane opsesija

Jedna od prekretnica je bio i tzv. “noćni ciklus filmova” koji je išao jednom tjedno, subotom i to u deset sati navečer i završavao oko ponoći, što se moglo podnjeti jer se onda “nije smjelo” ići ujutro na misu pa su mnogi koji danas glume velike vjernike spavali do kasno. Termin iza ponoći je bio rezerviran samo za Novu godinu, i to je bilo tako
Stariji se čitatelji sigurno sjećaju vremena kada je tv-program u našim krajevima bio još u povojima, kada je postojao jedan jedini kanal, a i taj se emitirao samo nekoliko sati ujutro i predvečer. Ujutro školski program (i to jako dobar školski program), predvečer i navečer informativne i zabavne emisije, serija jednom tjedno, a film ponekad i dva puta. Crtani film je bio obavezan u 19,15, a sport onda kada je bilo nešto zanimljivo, relativno često. I takav “kratki” program je završavao negdje oko deset navečer. Ponekad bi se dobacio čak do jedanaest, a onda bi ljudi ujutro bili pospani i govorili bi kako su “cijelu noć gledali televiziju” i da su umorni i da ne mogu raditi. Jedna od prekretnica je bio i tzv. “noćni ciklus filmova” koji je išao jednom tjedno, subotom i to u deset sati navečer i završavao oko ponoći, što se moglo podnijeti jer se onda “nije smjelo” ići ujutro na misu pa su mnogi koji danas glume velike vjernike spavali do kasno. Termin iza ponoći je bio rezerviran samo za Novu godinu, i to je bilo tako.
Kasnije, s vremenom, trajanje emitiranja se produljilo, uveo se i drugi kanal, bilo je više filmova, a repriziralo se rijeđe nego danas, tako da bi prošlo puno godina dok ne bi ponovno mogli gledati nešto što nam se jednom svidjelo. Bilo je daleko više filmova iz istočne Europe, muzike (mislim na normalnu muziku), a da i ne spominjem edukativnu vrijednost dokumentarnih filmova ili putopisa tipa “Karavan” i “Kamerom po svijetu”. Istina, toj raznolikosti je pridonosio i tzv. “republički ključ” kojim je svih 7 tv kuća (Tv-Prištinu ne računam jer to uistinu nitko nije gledao) u tadašnjim republikama izmjenjivalo svoje sadržaje, a mi smo imali sreću što su na našem području o tome odlučivali ljudi koji su znali izabrati ono najvrijednije, ili se to meni mladom i zelenom tada samo tako činilo.
Dolazak stranih kanala
Do kraja osamdesetih mogućnost gledanja stranih televizija se svodila na hvatanje talijanskih programa koje bi mogli vidjeti u idealnijim atmosfersko – vremenskim uvjetima (mislim da je za dobar prijem bila potrebna magla ili teška južina). Gledale su se mahom zabavne emisije s Raffaelom Carom (“Pronto chi gioca”) i Pippom Baudom, ali je sve to bilo loše kvalitete slike i nestabilno, tako da se nije ni moglo govoriti o nekim stranim programima.
U ona doba kada se pojavila mogućnost da uz standardnu “državnu televiziju” i njena dva kanala, možemo hvatati i tzv. satelitske programe svi smo bili zadovoljni jer smo mislili da nam se šire horizonti i da će nam život biti bogatiji. Ali gadno smo se prevarili, jer su programi koji su se tada, prije dvadesetak godina nudili, bili sve samo ne zanimljivi. Radilo se mahom o njemačkim komercijalnim televizijama RTL, Sat1, Pro7, čiji je sadržaj bio dijametralno suprotan od onoga na što smo do tada bili navikli. Edukativno – školskog programa nije uopće bilo, zanimljivih dokumentarnih emisija ili putopisa skoro pa ništa, a da i ne govorimo o temama vezanim uz kulturu. Pa čega je onda uopće bilo na tim televizijama? Na njima se prikazivao beskonačan niz kratkih humorističnih i kriminalističkih serija, plus nekoliko talk – showova u nizu, a za sve je to gledati trebalo savladati jednu sitnicu tj. njemački jezik, tako da većinu toga nitko nije ni razumio.
Tehnika
Nakon prvih okretanja antena prema Italiji počeli su se kupovati veliki tanjuri, dekoderi i još neke stvari čiju svrhu nikada nisam pravo razumio, a sve u cilju hvatanja što više programa među kojima su se najviše cijenili oni sa sportom i seksom, što je donekle i logično s obzirom da tu prijevod na hrvatski jezik manje-više nije ni potreban. Programi koji su bili dostupni svako malo bi se gasili i mijenjali, a bilo je svega – od vijesti CNN-a do arapskog programa za djecu, a sve to skupa skoro nitko nije ni gledao. Onda su se po zgradama počeli motati neki ljudi s bušilicama i sajlama koji su sa sobom donijeli veliki tehnički progres. Dolaskom kabelske televizije tanjuri su se uklanjali, zgrade su prestale ličiti na panjeve sa gljivama, i konačno se moglo gledati par zanimljivih programa poput Historyja i National Geographica, a koji su bili titlovani na naš jezik. Par kanala koje nije trebalo prevoditi, poput srpskih ili crnogorskih pametno su stavili u onu “dodatnu” grupu koja se posebno plaća pa tko voli nek izvoli.
U isto vrijeme ona skupina stanovništva koja živi u privatnim kućama morala se zadovoljiti “običnim” programima kojih ima sve više, a za koje je dovoljno imati običnu antenu. Ali to više nije dovoljno, jer se u međuvremenu prešlo na digitaliju pa je sada, kako kažu, signal puno bolji i jasniji. Problem je u tome što tu promjenu nitko ne primjećuje, osim što sada kraj prijemnika imate spravu više i par kabela više i jednu utičnicu više. Dobro, znalo se da se prelazi na novi sistem, ali zbilja su bile odvratne reklame u kojima se to slavilo i udaralo na velika zvona, a gdje se jasno davalo do znanja da je dosadašnji prijem slike bio loš, samo što se nije spominjalo da su ljudi to uredno plaćali, ali tim istim ljudima se ionako servira svašta pa svi šute i trpe.
Ovisnosti
Svi znamo da je prekomjereno gledanje tv-programa štetno. Lako je bilo tome odolijevati kada je na prvom programu bila neka političko – privredna emisija, a na drugom prijenos utakmice između Prištine i Radničkog iz Niša, ali danas, kada na izboru imaš pet filmova, tri koncerta i dvije utakmice, jako je teško othrvati se iskušenju, i čovjek postane ovisnik a da to i ne primjeti. Sjedneš u fotelju oko 19, “samo na par minuta” i probudiš se oko dva ujutro, a na ekranu i dalje ide program kao da nije prošlo 7 sati. Djeca su nekada čekala onaj jedan jedini crtani film prije Dnevnika i to im je bilo i zadovoljstvo i nagrada, a danas mogu gledati crtane od zore pa do nove zore. Serija je išla jednom tjedno, a danas ih ima tri istovremeno po cijeli dan i noć. Tko voli sport, ima ga na 5-6 kanala non-stop. U stvari, kako god okreneš, onaj kome se puno ne radi, uvijek može naći razlog za gledanje. Najgori su oni koji imaju po jedan prijemnik u svakoj sobi, i koji ih sve mahinalno uključuju čim se ustanu.
Stvara se ozbiljna ovisnost. Poznajem jednu ozbiljnu, obrazovanu gospođu koja je (ma tko bi je rekao?) prvo pratila talijansku “Čaroliju”, a danas je luda za turskom “1001 noći”. Druga je pak uistinu pala jako nisko. Gleda one prave, blesaste sapunice, a zanimljivo – uopće nije glupa, što ne znači da neće takva postati ako nastavi, s obzirom da pada sve dublje i dublje. A kada smo kod gluposti, moramo priznati da one koji se navuku na bedastoće tipa “Big Brother” ili “Farma” uistinu ne možemo držati za osobito pametne. U stvari, gledanje tog smeća spada u samo dno gledateljskih navika i nema nikakvog opravdanja, ma koliko se oni koji priznaju da to gledaju pravdaju kako im je to zanimljivo jer analiziraju ljudsko ponašanje u specifičnim situacijama. Mo’š misliti psihologa i sociologa.
Što se nudi na običnoj anteni?
Kao što smo već rekli, postoje ljudi koji su osuđeni samo na one najosnovnije programe koje mogu hvatati običnom antenom, ali i među njima ima onih koji ih gledaju po cijeli dan, jer u suprotnom jednostavno ne bi znali što bi sami sa sobom. Knjige nikada nisu ni čitali, prijatelji i rodbina su im prazni, isti kao i oni, a za neki pametni razgovor nikada nisu ni bili. Normalan čovjek ipak u tih nekoliko kanala može pronaći nešto pristojno i to mahom na HRT-u. Privatne su pak televizije kopija onih sa satelita, tako da se sastoje od ogromne količine sapunica, serija, i uvijek istih mahom akcijskih filmova sa uvijek istim glumcima. Na RTL-u i Novoj TV trenutno se dnevno emitira ukupno nevjerojatnih osam sapunica što turskih, što meksičkih, što brazilskih, ali bogami i indijskih.
I kao da to nije bilo dosta, obje su televizije pokrenule još po jedan nepotrebni kanal, jer se na RTL-u 2 i Domi TV emitira uglavnom sličan program kao i na osnovnim kanalima, što će reći, serije i serije te reprize i reprize. Većina ponuđenog je totalno bezveze, i nije mi jasno što im je sve to trebalo, ali vrijeme će po običaju kazati svoje. Iskreno, ima tu i tamo nešto zanimljivo, poneki rijetki film, ili ona emisija o divljim kućnim ljubimcima, ali opći je dojam loš i opet loš. Ipak, ima nešto jako lijepo.
Kako ipak gledati i ostati normalan?
Kada prođe ponoć i kada završi program, kada okončaju sve te serije, onda na RTL-2 sve do zore prikazuju snimak vatre u kaminu koja gori i pucketa. Onda znate kakvi su programi kada njihov najbolji dio počinje onda kada u stvari završavaju.
I što sada napraviti? Ne možeš baciti televizor kroz prozor, jer šteta je, a možeš i nekoga pogoditi i za to odgovarati. S druge strane, kako izbjeći beskonačno sjedenje pred malim ekranom i gledanje svega i svačega što se nudi? Ja moram priznati da od pedesetak programa prevrtim samo onih 7-8 na kojima očekujem nešto zanimljivo, a one druge njanka ne pogledam i ne gubim vrijeme na gluposti. Zato poslušajte moj savjet. Kada sutra, kao i svakog dana (osobito četvrtka) kupite svoj jedini i omiljeni dnevni list, u sredini ćete naći televizijski program koji vam “Zadarski” poklanja za taj tjedan. Onda odvojite pola sata i u ručicu uzmete crveni flomaster te zaokružite sve ono što bi vas moglo zanimati. Sljedećih sedam dana televizor palite samo onda kada znate da je na programu ono što ste označili, a kada to završi onda UGASITE TELEVIZOR i idete dalje na neku drugu aktivnost, živjeti normalan život. Ako mislite da tv-vodič nije precizan, to vam ne može biti izgovor, jer svaki dan na teletekstu možete provjeriti kako stvari stoje i biti mirni.
Zato pamet u glavu i nemojte dopustiti da vam ono što bi trebala biti zabava postane opsesija, da gubite vrijeme na gluposti, da postanete rob navika, jer kada se to dogodi obično je kasno. Imate deset kila viška, niste u stanju ustrčati uz stepenice, ujutro ste pospani, a život vam prolazi tako da živite tuđe živote, a ne svoj. Pamet u glavu!