Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Brešan: U romanu se osjećam mnogo slobodnijim nego u drami

Autor: Ante Rogić

26.01.2013. 23:00
Brešan: U romanu se osjećam mnogo slobodnijim nego u drami

Foto: Filip BRALA



Zar je potrebno navoditi neke druge razloge kad se zna da sam u toj sredini rođen, u njoj odrastao, stekao prva iskustva i da živim u njoj sve do sada? Ja sam dio nje koliko je i ona dio mene. Čak i kad se pisanjem udaljim od nje i zađem u neku drugu sredinu, iz mojih redaka i nehotice izbija mediteranski duh, koji sam usisao s majčinim mlijekom


Ivo Brešan autor je knjige “Sedam stuba do trona” koja je, kao i sve dosadašnje polučila velik uspjeh. U razgovoru za Zadarski list otkriva kako je knjiga nastala, koliko je na njoj radio i čime se sve služio.
Kako je došlo do ideje za ovu knjigu, odnosno što Vas je potaknulo?
– U sjećanju mi je ostao jedan stari britanski film, nastao 1949. godine, koji se kod nas prikazivao 50-ih godina pod naslovom “Nježno srce”. U njemu glavni junak, sin vojvodske kćeri, odbačene od obitelji jer se udala za talijanskog pjevača, smišlja i izvodi deset ubojstava da bi se domogao vojsvodske titule. Htio sam napisati našu suvremenu varijantu “Nježnog srca”.
Koliko knjiga, odnosno likovi imaju veze sa stvarnosti u kojoj živimo?
– Ona je sva u toj stvarnosti. Jer svi koji su žrtve osvetničkog pohoda glavnog junaka nisu samo književni likovi nego i pojave stvarnosti koja nas okružuje.
Godina rada na knjizi
Koliko dugo ste pisali knjigu i jeste li se s nekim konzultirali?
– Pisao sam je otprilike godinu dana. Naravno da sam se morao konzultirati kad se radilo o područjima u koja sam slabije upućen. To je u prvom redu izrada i projekcija holograma. Imao sam tu sreću da sam holograme vidio uživo u Disneylandu na Floridi. Zatim, bili su mi potrebni pravni savjeti u vezi s nasljeđivanjem i na kraju razgovor s iluzionistima da bi neki trikovi djelovali što uvjerljivije.
Stvarnost, iluzija, hologram… Odakle ideja za sve to? Mi živimo u stvarnosti, no koliko je stvarne iluzije oko nas?
– Ta ideja potječe još od Platona, po kojemu je sve stvarno nesavršena kopija ideja, kao jedine istinske stvarnosti. I danas, prema nekim suvremenim teoretičarima, kao David Bohm, subatomske čestice, manje od elektrona, tvore jedinstvo u čitavom svemiru, bez obzira na njihovu međusobnu udaljenost, pa se tako i ovaj stvarni svijet, bez obzira na njegovu očitu čvrstoću, može uzeti kao neka vrsta iluzije ili divovskog holograma.
Vaš najnoviji roman, kao i neki prethodni, pripada tzv. pikarskom žanru. Zašto vas permanentno privlače pustolovni likovi “pikara” kao glavni akteri romana?
– U prvom redu zato da bi se što više zaokupljava čitateljeva pozornost brojnim izmjenama situacija, iščekivanjem raspleta i iznenadnim obratima. A onda i zato da bi se, vodeći glavnog junaka kroz različite ambijente i društvene sredine, dala što šira, raznolikija, jednom riječi mozaična slika stvarnosti.
Razvoj svijesti
Vaša slika hrvatske tranzicije u “Sedam stuba do trona” izrazito je crna. Prepoznajete li i nešto pozitivno u ova posljednja dva desetljeća naše povijesti?
– Jedino to što ne živimo više u totalitarnom sustavu i ne moramo strahovati hoćemo li zbog onoga što smo napisali trpjeti neke neugodne posljedice.
Vaša su djela i u socijalističkom razdobljiu i danas izrazito kritična prema vlasti, satirična, društveno angažirana. Mislite li da literatura može utjecati na društvenu stvarnost?
– Mogla bi, ali na neke duge staze, iako ne znam primjera da se to ikada i igdje dogodilo. Kad bi ljudi imali naviku čitanja još od mladosti, to bi utjecalo na razvoj njihove svijesti, podizalo im intelektualnu razinu, jednom riječi naučilo ih misliti. A to bi onda u nekoj krajnjoj konzekvenci moglo dovesti i do stanovitih društvenih promjena. Ali mala je mogućnost da se to dogodi, jer se sve manje čita i knjiga je na sve nižoj cijeni.
Jeste li svjesni da je i sam glavni junak na neki način moralno suspektan lik. On kažnjava negativne likove, ali je u svojem osvetničkom žaru nemilosrdan, ponekad i okrutan, protivno ne samo normama kršćanskog milosrđa, već i zakonima. Svjesno ste ga tako profilirali da ni on ne bude pozitivac?
– A što to uopće znači biti pozitivac? Je li to možda čovjek koji je uzoran otac obitelji, koji se uvijek ponaša po moralnom kodeksu i nikad se nije ogriješio o zakon? Zamislite samo koliko bi takav lik u romanu bio dosadan, a svaki njegov potez predvidljiv. Uostalom, Kristijan nije bez nekog etičkog osjećaja, on povremeno sumnja u ono što radi, trpi čak i grizodušje. A literatura je prepuna takvih likova. Spomenut ću samo “Zločin i kaznu” Dostojevskog.
Mediteranski duh
Većina je vaših djela, pa i najnoviji roman, situirana u ambijent primorske Dalmacije i Dalmatinske zagore; možete li nešto više reći o razlozima te vaše vezanosti za Dalmaciju?
– Zar je potrebno navoditi neke druge razloge kad se zna da sam u toj sredini rođen, u njoj odrastao, stekao prva iskustva i da živim u njoj sve do sada? Ja sam dio nje koliko je i ona dio mene. Čak i kad se pisanjem udaljim od nje i zađem u neku drugu sredinu, iz mojih redaka i nehotice izbija mediteranski duh, koji sam usisao s majčinim mlijekom.
Svojedobno ste postigli svojim dramama golem uspjeh ne samo na hrvatskim i jugoslavenskim scenama, već i u inozemstvu. Vjerojatno ste se mogli profesionalizirati kao dramatičar i scenarist, živjeti od pisanja. Jeste li ikad pomislili na to da se preselite iz Šibenika u glavni grad, bliže velikim teatrima, izdavačima, medijima?
– Jesam u početku. Ali kad sam, nakon “Hamleta u Mrduši Donjoj”, postao poznat kulturnoj javnosti, to mi više nije bilo potrebno. Dapače, za posao kojim sam se ja bavio, što manja sredina – to bolje. Imam izolaciju, mir i mnogo vremena na raspolaganju. Uostalom, što danas znači “bliže” ili “dalje” u eri interneta, satelitskih telefona, e-maila…?
Smiješan sukob
U svojim ste knjigama često izrazito kritični prema crkvi; što mislite o aktualnim sukobima crkvenih i državnih vlasti oko “zdravstvenog odgoja”?
– Taj sukob mi je naprosto smiješan. Radio sam 23 godine kao profesor u srednjoj školi, pa znam da je mladež više upućena u stvari seksa, negoli bi je ijedan profesor u tome mogao poučiti. U pitanju pobačaja Crkva je kroz cijelu svoju povijest imala isti stav kao danas. I socijalizam je jedno vrijeme to zabranjivao i kažnjavao. Ali žene su, uza sve to, tome pribjegavale, ako nisu imale drugi način da izbjegnu mnogo veće neprilike. Sve u svemu, tresu se brda, a rodit će se zapravo miš.
Zašto ste odustali od pisanja drama?
– Zato jer osjećam da se svojom dramaturgijom ne uklapam u trendove suvremenog teatra. A ima i drugih razloga. U prvom redu to su ograničenja koja postavljaju scenski prostor, redatelji, broj raspoloživih glumaca, a u zadnje vrijeme oskudica u sredstvima potrebnim za realizaciju. Prestar sam da se nosim s tim poteškoćama. U romanu se osjećam mnogo slobodnijim. A pisati drame da bi se tiskale i čitale, a ne izvodile, posve je besmisleno.
Kao scenarist u filmovima vašeg sina Vinka sve češće se pojavljuje Mate Matišić. Što mislite o njemu kao scenaristi, ali i dramatičaru?
– Mate je izuzetno nadaren i kao dramski pisac i kao scenarist i kao glazbenik, a k tome, vrlo mi je blizak svojom tematikom i načinom njezine obrade. Drago mi je da je Vinko baš njega našao da mu bude suradnik.


Vinko ne mora baš u svemu slušati tatu




Čitate li Vinkove scenarije, dajete li mu na čitanje rukopise svojih romana? Postoji li mogućnost da se pojavite u budućnosti kao njegov scenarist?
– Ako se izuzmu ona prva dva njegova filma (Kako je počeo rat… i Maršal) u kojima sam bio koscenarist, svaki od ostalih scenarija davao mi je na čitanje još dok je bio u prvoj fazi nastajanja, a ja sam mu iznosio svoje primjedbe. Neke bi prihvatio, neke ne; napokon, on je čovjek od 50 godina i ne mora baš u svemu slušati tatu. A što se tiče budućnosti, nikad ne reci nikad!