Ferenčina: Radimo predstavu koja govori o uvijek istim čežnjama

Kokoš koja ima neke jako daleke asocijacije je nešto puno prizemnije od metafore koju nam nosi galeb i tu zapravo je nešto što privlači tom tekstu, baš ta komparacija s Čehovljevim vremenom i problemima jer vidimo da danas živimo u priprostijim, jeftinijim vrmenima nego što je ono o čemu piše Čehov. A s druge strane ostale su iste potrebe, čežnje za ljubavlju, boljim životom, za pravom umjetnošću. To su sve stvari o kojima govori konkretno ovaj komad
Za manje od mjesec dana, točnije 18. veljače na daskama HNK Zadar izvest će se novi komad nastao u domaćoj produkciji, predstava “Kokoš”, redatelja Dražena Ferenčine, prema tekstu Nikolaja Koljade. Ferenčina je predstavu već radio s HNK Varaždin, a na Festivalu glumca u Vinkovcima 2004. godine proglašena je najboljom predstavom u cjelini. Kako je došlo do suradnje sa zadarskim kazalištem i rada na ovoj predstavi govori nam Ferenčina.
Koljada – osebujna i plodna kazališna ličnost
– Moram priznati da je to bilo na inicijativu Renata Švorinića, on je poželio taj tekst. S druge strane tekst je tako dobar, meni se stvarno sviđa. A kad je riječ o Zadru valja kazati kako se radi o maloj podjeli, radi se o relativno produkcijski jeftinoj predstavi, nije skupa. Naravno, jasni su mi ovi manje estetski razlozi, znam da su jednako važni.
Predstavu ste dakle radili s varaždinskim kazalištem, hoćemo li gledati isti komad ili će biti nekih promjena?
– Ruku na srce, ni ne sjećam se više, prošlo je osam godina i otprilike četrdesetak predstava otada. Mislim da ovo stvarno neće imati veze s varaždinskom predstavom koja je, usput rečeno, bila jako nagrađivana, svi glumci su bili nominirani za nagradu hrvatskog glumišta, radi se o vrlo zahvalnom glumačkom materijalu. Što ni ne čudi, ako znamo da je autor drame Koljada bio prvo glumac, a onda postao pisac i režiser. Napisao je više od 70-ak drama, ima svoju glumačku akademiju, svoj kazališni festival gdje se igraju njegovi filmovi jedna vrlo osebujna i plodna kazališna ličnost
Može li se reći da je ovo vaš tip predstave?
– Iskreno rečeno ja ni ne znam što znači moj tip predstave. Kad netko ima svoj tip predstave može mu se dogoditi da mu predstave liče jedna na drugu. Ja se nadam i volio bih da mi se to ne dešava.
U svakom slučaju ono što izuzetno veseli i privlači u predstavi Kokoš je taj rad s glumcima. Ne uspoređuju bez veze Koljadu s Čehovom, a poznato je da je Čehov autor kojeg glumci itekako vole raditi, ne samo glumci, već i režiseri. Svi se njime vole baviti, s tim da je Koljada malo grublji, siroviji oid Čehova, uostalom kakvo je i vrijeme u kojem živimo pa tako čak i ova naša “Kokoš” se referira na Čehovljevog “Galeba”, čak i u samom naslovu. Kokoš koja ima neke jako daleke asocijacije je nešto puno prizemnije od metafore koju nam nosi galeb i tu zapravo je nešto što privlači tom tekstu, baš ta komparacija s Čehovljevim vremenom i problemima jer vidimo da danas živimo u priprostijim, jeftinijim vrmenima nego što je ono o čemu piše Čehov. A s druge strane ostale su iste potrebe, čežnje za ljubavlju, boljim životom, za pravom umjetnošću. To su sve stvari o kojima govori konkretno ovaj komad.
Atmosfera za poželjeti
Što očekujete od zadarskih glumaca?
– Mi se jako dobro znamo. U predstavi ne igra veliki ansambl, tu je petero glumaca. Jasna Ančić, Mirko Šatalić, Žana Bumber, Tamara Šoletić i gost iz Zagreba Ivica Juvančić. Glumci s kojima sam, osim Juvančića koji je iz mog grada, radio i dobro ih poznajem i oni mene. Nije kurtoazija, već me jako veseli ovdje raditi. Nismo opterećeni, imamo dosta vremena, na njihovu žalost nemaju puno obaveza, u sapunicama i koječemu, što često u Zagrebu zna biti problem. Atmosfera za rad koja se samo može poželjeti.
Zadarska publika, što očekujete, hoće li biti zadovoljna predstavom?
– Ja vjerujem da hoće. Iz iskustva prošle predstave se vidi da zadarska publika zna prepoznati dobru predstavu. Radi se o jednoj ozbiljnoj predstavi na izuzetno topao način i vjerujem da će biti jako dobro prihvaćena.