Veliki čovjek koji se nikada nije udizao iznad svojih vojnika

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na Gradskom groblju u Zadru obilježena je 3. godišnjica smrti Bože Belića. Božo Belić bio je dugogodišnji predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Zadarske županije. Jedan je od niza zapovjednika postrojba Hrvatske vojske koji su ponikli u Domovinskom ratu. Koliko je bio omiljen među svojim suborcima, pokazuje i činjenica da su vijence položili i svijeće zapalili predstavnici brojnih udruga iz Domovinskog rata, ali i Belićevi suborci i prijatelji. Učinio je to i gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta, a u ime zadarskog župana Stipe Zrilića županijska pročelnica Milena Ikić.
Ratni put Bože Belića počinje 3. svibnja 1991.  Godine pristupanjem pričuvnom sastavu Specijalne policije u Polači. Ubrzo nakon prvih borbi Belić sudjeluje u formiranju prvih postrojbi 112. brigade. Početkom srpnja 1991. sudjeluje u obrani Masleničkog mosta, a od kolovoza iste godine je u borbama u Kruševu.
Tijekom jeseni 1991. godine sudjeluje u oslobađanju vojarni u Zadru, a zatim kao zapovjednik protuoklopne grupe boravi na crti bojišnice civilna pista – Sveti Martin – brdo Križ, koje je 1992. oslobođeno. Suborci ga se posebno sjećaju po hrabrosti koju je pokazao u akciji Maslenica, kada je skupa s 19 svojih suboraca pomagao u izvlačenju hrvatskih snaga iz Pridrage. Tom prilikom ranjeno je i ozlijeđeno 26 hrvatskih vojnika.
Na te dane ovom prilikom podsjetio je i jedan od sudionika Vito Burčul.  Belić se kao zapovjednik, kaže, nikad nije uzdizao iznad običnih vojnika. Kasnije, u studenom 1993. u Stankovcima postaje zapovjednik 2. bojne 112. brigade, a u svibnju sljedeće godine pa sve do “Oluje” sa svojom bojnom preuzima i čuva crtu Novigrad – Paljuv. Neposredno pred Oluju postaje zapovjednik taktičke grupe iz 112. brigade i 7. domobranske pukovnije. Krajem srpnja 1995. godine odlazi na zadaću u šire područje Grahova, odakle se po izvršenoj zadaći vraća u Novigrad. Po završetku napadnih djelovanja na navedenom pravcu u Oluji, kao zapovjednik 2. bojne 112. brigade prelazi na osiguranje granice RH-a u širem području Srba.
Sredinom rujna 1995. godine sa svojom postrojbom sudjeluje u napadnim djelovanjima hrvatskih snaga na pravcu Srb – Drvar – Oštrelj, gdje ostaje do potpisivanja Daytonskog sporazuma. Za svoje ratne zasluge dobio je više pohvala i odlikovanja.