Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Zadar je grad-heroj

26.06.2011. 22:00
Zadar je grad-heroj


Samo oni koji ne poznaju kakve su bile prilike na terenu, raspored neprijateljskih snaga i srpskih sela u zaleđu, mogu govoriti da se Zadar nije dobro branio. Zadar je izvana bio okružen velikim vojarnama, kao što su Šepurine i aerobaza Zemunik, a samo u Šepurinama je bilo oko 500 oficira i podoficira, dakle vojnih profesionalaca


Na sutrašnji dan prije 20 godina, 28. lipnja 1991., osnovana je 112. brigada ZNG Zadar. Bila je to jedna od brojčano najvećih postrojbi Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske, sastavljena doslovce od zadarskog i puka s područja današnje Zadarske županije. Njen prvi ratni zapovjednik bio je Marko Čulina s kojim se zajedno sjećamo slavnih dana otpora srpskoj agresiji na RH.
U kakvim političkim prilikama je osnovana 112. brigada?
– Kako ovih dana obilježavamo i 20. godišnjicu hrvatske državnosti, možemo reći da se brigada stvarala kada i hrvatska država. Nama je odmah, nakon prvih višestranačkih izbora bilo jasno da se Srbi neće moći pomiriti sa stvaranjem demokratske Hrvatske. Bilo nam je jasno i da će se koristiti asocijacijama na Drugi svjetski rat i optužbama da je hrvatski narod napravio zločin prema srpskom narodu. Stoga je bilo za očekivati da će Srbi pokušati spriječiti stvaranje hrvatskih oružanih snaga, kako policije, tako i vojske.
Teritorijalna  obrana bez oružja
Kako je došlo do stvaranja oružanih postrojbi na području tadašnje Općine Zadar?
– Nova demokratska vlast postavila me 31. listopada 1990. za zapovjednika Teritorijalne obrane Općine Zadar. Kako sam i prije bio djelatnik tog štaba znao sam da odmah trebamo pristupiti obrambenim pripremama. Hoćemo li osnivati svoju vojsku ili ćemo se koristiti postojećom Teritorijalnom obranom, tada nam nije bilo jasno. Podsjetit ću, teritorijalna obrana bila je ustrojena na razini brigade koja je imala nekoliko bojni. Prvo smo pristupili pomlađivanju i kadrovskom ekipiranju postrojbe te nacionalnom pročišćavanju jer dio srpskog stanovništva koje je bilo na rasporedu u tim postrojbama, nije bilo sklono priključivanju postrojbi. U samim postrojbama većinu su činili Hrvati jer su bili i većina stanovništva. Međutim, u zapovjedništvu TO od 19 zaposlenih, bilo je 11 Srba.
U jednom izvješću vrhu države tada ste spomenuli da brojite oko 2.000 vojnika, ali bez ijednog komada oružja. Kako je došlo do toga da JNA izuzme oružje TO Zadra.
– Oružje Zadra i Biograda je i otprije bilo na čuvanju u vojarni JNA Turske kuće. Jednostavno, mi smo u svibnju 1990. u stanci između dva izborna kruga, kada je bilo jasno da će pobijediti HDZ, dobili obavijest da više ne možemo raspolagati tim oružjem kojeg je čuvala posada od 30-ak vojnika. Riječ je o oko 7.000 “dugih” cijevi, sredstvima veze, protuoklopnom i protuzračnom naoružanju. Da smo to oružje imali na raspolaganju, u startu bi opremili tri pješačke brigade čime bi se stvorila svojevrsna ravnoteža, iako nismo raspolagali tenkovima i oklopnim vozilima.  Ne zaboravimo, JNA je tada bila sastavljena od ročnih vojnika koji su se nacionalno opredjeljivali. U njihovim redovima se stvorilo rasulo, a da smo imali to naoružanje sigurno bi se kod neprijatelja stvorio i dodatni strah.
Međutim, tih se dana Zadar u domaćim medijima proziva zbog neučinkovite obrane. Možete li s 20 godina povijesnog odmaka reći je li tadašnja vlast u Zadru bila dorasla trenutku?
– Za sve ono što je u 1991. učinio ja danas i s odmakom od 20 godina mogu reći da je Zadar grad-heroj. Samo oni koji ne poznaju kakve su bile prilike na terenu, raspored neprijateljskih snaga i srpskih sela u zaleđu, mogu govoriti da se Zadar nije dobro branio. Zadar je izvana bio okružen velikim vojarnama, kao što su Šepurine i aerobaza Zemunik. Samo u Šepurinama je bilo oko 500 oficira i podoficira, dakle vojnih profesionalaca. Aerobaza Zemunik imala je preko Smokovića, Benkovca i dalje izravnu komunikaciju s Beogradom. Praktički, od Beograda do 1 kilometra od Zadra, u Lakićima i Pucarima, inače zaseocima Crnog s pravoslavnim stanovništvom, moglo se doći izravno iz Beograda.
Tenkovi su mogli  kuda su htjeli
Smoković, Kašić, Smilčić, Biljane preko Debelog Brda, bila je transverzala sastavljena od sela u kojem je živio pravoslavni puk. U tim selima nismo mogli organizirati obranu, a plato poligona Debelog Brda, koji se prostire od Smilčića do Benkovca, je ključ za kontrolu tzv. Zadarske ploče i samog grada. Upravo na njega je JNA izmjestila svoje teško naoružanje, a u tim selima bile su dobro naoružane postrojbe Srba koje je naoružala bivša vojska.
Zadarska ploča je i prohodno područje za tenkove. Neka mi se ne zamjeri, ali nije bilo lako braniti Zadar kao Šibenik koji ima dva-tri kanalizirana napadna pravca koji se protuoklopno mogu zapriječiti. Od Novigradskog mora do Zadra u dužini 30 kilometara, praktički nema prostora kroz koje tenk ne može proći. U Benkovcu je pak bila smještena 180. mehanizirana brigada, a 100 kilometara dalje Kninski korpus. To je postrojba koja je od svih istorodnih postrojbi JNA bila u najvećem postotku popunjena upravo ljudstvom iz srpskih sela, a ciljevi su mu bili zauzimanje Zadra, Šibenik, ali i Gospića, nakon čega bi se izbijanjem na Jadransku magistralu, Hrvatska presjekla na pola.
Koliko je vojnika na početku imala 112. brigada?
– 3. srpnja 1991. šaljemo zapovjedništvu ZNG-a obavijest da u brigadi imamo 1.903 vojnika, a rubriku „količina naoružanja” smo ostavili praznom. Već 29. na 30. srpnja dvije satnije 112. brigade i postrojbe 4. GBR dolaze u pomoć Kruševu. Međutim, 15-ak dana pred presudne borbe za obranu grada,  29. rujna uspjeli smo iz skladišta TO u Turskim kućama izvući 2.500 dugih cijevi. Potpisom sporazuma od 6. listopada 1991., kada su slomljeni njihovi napadi, JNA definitivno izlazi iz grada. Ključ te pobjede, kada smo barem osigurali sebi leđa, bila je neizmjerna volja i želja naših vojnika za obranom grada.
Pobjede bez  ispaljenog metka
Moram istaknuti da je u tim borbama, od Kruševa pa do Zadra, JNA bila svakim danom sve slabija za sve one prebjege. Samo u 15-ak dana napada na Zadar, uključujući obranu Murvice, Kruševa i Jasenica, na našu je stranu prešlo 763 neprijateljskih vojnika, većinom ročnika. Dakle, bez ispaljenog metka mi smo neprijatelju uništili dvije pješačke bojne. Kada tome dodamo da je 70 posto tih „prebjega” bilo Srba, to dovoljno govori o odnosu tih mladića prema politici tadašnjeg srpskog rukovodstva.
U ovim danima kada se toliko toga stavlja na teret najvišim časnicima Hrvatske vojske i to za djela ratnog zločina, moram s ponosom istaknuti da u to vrijeme ni jedan zarobljenik nije ubijen ili ranjen i da su se svi vratili svojim kućama posredništvom Međunarodnog crvenog križa. 
Koji su po vama najvažniji detalji iz povjesnice 112. brigade?
– Pošao bih prvo od prevelike zone odgovornosti koju je pokrivala brigada od kraja lipnja do kraja listopada 1991. Od Paškog mosta do Stankovaca, brigada je pokrivala područje čak pet tadašnjih općina. U jednom trenutku smo imali čak pet pješačkih bojni, a do kraja godine mi nismo dobili drugačiju zapovijed od naših nadređenih. Dakle, sve što se događalo u tom prostoru bila je naša inicijativa i naša odluka, dobra ili ponekad loša. Ipak do kraja listopada 1991. uspjeli smo okupiti i naoružati preko 6.000 branitelja, što je razmjer čak triju pješačkih brigada. Nakon izlaska JNA iz Zadra mi reformiramo svoju zonu odgovornosti i osnivamo 134. brigadu u čiji sastav ulaze samostalna bojna iz Stankovaca i bojna Biogradu, a mobilizirali smo i jednu satniju za obranu sela Vrana.
Nakon međunarodnog priznanja, 1. veljače 1991. osniva se 159. brigada sa sjedištem u Sukošanu. U njen sastav ulaze samostalna gradska bojna, samostalna škabrnjska bojna i 4. bojna 112. brigade tada izuzetno dobro naoružana i opremljena sa 760 vojnika. U travnju 1992. u podvelebitskom kraju osniva se 164. brigada koja djeluje u području Starigrada i Selina.
Onemogućili neprijatelju dolazak  na magistralu
Koji će vam ratni detalji kao prvom zapovjedniku 112. brigade, ostati najviše u sjećanju?
– Sigurno 3. siječnja 1992. kada je okupirano i moje selo Pridraga. Dogodilo se to kada je potpisano tzv. „Primirje od Božića do Božića” koje je potpisao tadašnji ministar u Vladi RH Dražen Budiša, što je neprijatelj iskoristio okupiravši četiri sela. Međutim, tog 3. siječnja, na dan potpisivanja Sarajevskog primirja, mi smo uspjeli obraniti Suhovare i Zemunik Donji tjerajući neprijatelja sve do njegovih polaznih točaka u Veljanima. Tada smo upotrebili topništvo i prvi put tenkovske snage i otjerali neprijatelja koji je već bio zauzeo pola Suhovara. Tako smo onemogućili neprijatelju da ovlada Jadranskom magistralom od Posedarja do Zadra kako bi si osigurao zaleđe sve do Benkovca.
Prije toga vodili smo teške borbe za obranu Nadina, Škabrnje i Zemunika Donjeg i uspjeli ih obraniti 1. listopada kada nam je teško ranjen redarstvenik Krešo Marcelić. Podsjećam, 18. rujna 1991. smo spriječili izbijanje neprijatelja iz pravca aerodroma na Jadransku magistralu u selu Sukošan, Spriječili smo tada ne samo presjecanje naših snaga, nego i cijele Hrvatske. Tim se svim našim uspjesima u obrani, olakšao položaj naših snaga pred akciju Maslenica i kasnije u Oluji.


Poginuli pripadnici 112. brigade HV




U borbama za oslobođenje svoje zemlje poginula su sedamdeset i  četiri pripadnika 112. brigade, a dva su vojnika nestala. Poginuli su:  Dinko Božičev – 13.09.1991., Zoran Kovačević – 16.09.1991., Ljubomir  Pigac, Slavko Pastuović – 01.10.1991., Tonći Šembera – 02.10.1991., Enes  Karamović – 03.10.1991., Ivan Kolčeg – 04.10.1991., Mladen Kolčeg –  04.10.1991., Joso Dokoza – od 03. – 06.10.1991., Janko Perica –  06.10.1991., Joso Runjić – 06.10.1991., Damir Zdrilić – 06.10.1991.,  Dragan Turuk – 06.10.1991., Ivan Žuža – 06.10.1991., Vremenko Vukić –  06.10.1991., Radoslav Maksan – 07.10.1991., Silvio Franković –  08.10.1991., Dragan Bilafer – 19.10.1991., Vice Pedić – 21.11.1991.,  Damir Vanjak – 21.11.1991., Ivan Krešan – 02.12.1991., Aljoša Olić –  03.12.1991., Dean Katanić, Ranko Baraba – 31.12.1991., Branko Klapan –  31.12.1991., Rajko Nekić – 31.12.1991., Ante Pedić – 31.12.1991., Davor  Zubčić – 31.12.1991., Robert Butula-Đurbabić – 03.01.1992., Luka Perica  – 04.01.1992., Tomislav Budan – 14.01.1992., Ivan Frbežar – 15.01.1992.,  Nikola Mackanić – 17.01.1992., Mladen Demo – 27.01.1992., Davor Bračić  – 13.02.1992., Željko Nekić – 29.02.1992., Stanko Čirjak – 04.03.1992.,  Nikica Gundić – 10.03.1992., Ante Žaja – 12.03.1992., Božidar Bašić –  29.05.1992., Mirsad Faljić – 30.05.1992., Josip Milutin – 29.06.1992., Petar  Anzulović – 07.07.1992., Krunoslav Odrčić – 19.07.1992., Joso Žuža –  02.08.1992., Mladen Aviani – 19.08.1992., Božidar Vuković – 29.08.1992.,  Krešimir Uskok – 22.10.1992., Nikica Vitaljić – 08.11.1992., Neven Brkić –  03.03.1993., Željko Birkić – 03.03.1993., Damir Vestić – 03.03.1993.,  Tihomir Mitrović – 03.03.1993., Ivica Barišić – 04.04.1993., Ćazim  Mujčinović – 26.06.1993., Denis Bajlo – 22.12.1993., Dubravko Torbarina –  22.12.1993., Radovan Čakarun – 26.12.1993., Damir Matić – 22.12.1993.,  Boris Nikpalj – 02.02.1994., Danijel Špralja – 12.02.1994., Nediljko Vedrić –  17.02.1994., Frane Mustać – 22.10.1994., Mile Beretin – 12.11.1994.,  Stjepan Štos – 08.02.1995., Valter Zubčić – 04.08.1995., Eduard Paštrović  – 07.08.1995., Joso Buterin – 24.08.1995., Orlando Vanček – 27.08.1995.,  Elvis Šebljanić – 15.09.1995., Jordan Vidović – 22.10.1995.
Nestali: Mile Jergan i Nikica Jeličić. Samo do sredine listopada 1991.  112. brigada broji 17 poginulih, a do međunarodnog priznanja RH, poginulo  je ukupno 35 vojnika. Preko 300 pripadnika brigade bilo je ranjeno.


 


Borbe već od 2. srpnja 1991.


U povjesnici 112. brigade stoji kako je pokrivala jednu od najvećih zona odgovornosti, od Karlobaga do Stankovaca. Cijeli Domovinski rat kroz nju je prošlo 10.400 ljudi. Već od 2. srpnja 1991. vode se bitke za obranu Masleničkog mosta, gdje 112. sudjeluje u obrani na Kruševu, a zatim u obrani grada Zadra.
Do kraja 1991. 112. brigada ZNG je angažirana na širem zadarskom području, a paralelno se vršilo ustrojavanje brigade. U to vrijeme su se zarobljavala, ali i pristizala sredstva topništva i oklopništva, tako da je brigada organizacijski i tehnički sve više jačala. Tijekom 1992. 112. brigada HV odbija kombinirane napade zračne, tenkovsko-pješačke agresorske JNA, posebno na području Zemunika i Poličnika, a kasnije, u svibnju, oslobađa brdo Križ čime je otklonjena izravna opasnost za sam grad i Jadransku magistralu. Jednim svojim dijelom, brigada sudjeluje na južnom bojištu kod Dubrovnika, dijelom topništva i u Slavoniji, istovremeno držeći crtu bojišnice kod Zadra.
Početkom 1993. točnije 22. siječnja 1993. 112. brigada HV kao TG 112 sudjeluje u operaciji Gusar, poznatijoj kao akcija Maslenica i to na velebitskom dijelu, sa zadaćom probijanja neprijateljske crte i ovladavanja prostora Modriča, Rovanjske, Maslenice, Jasenica i dublje u Velebit do Tulovih greda, Skradelovca, Ledenika i Bobije.
Nakon potpisanog Zagrebačkog sporazuma 29. ožujka 1994. 112. brigada se premješta na obranu prostora Novigrada, Pridrage, Islama i Ruplja. Tijekom “Oluje” 112. brigada HV brzo napreduje preko Islama, Kašića, Smilčića, Debelog brda, Kruševa i Zelengrada, nakon čega dijelom sudjeluje u borbama na južnom bojištu operacije Ljeto 95. Već 9. kolovoza, 112. izbija na položaje na državnoj granici kod Srba. Nakon nekoliko dana vrše se pripreme za operaciju Maestral u kojoj su oslobođeni Drvar i prijevoj Oštrelj pored Bosanskog Petrovca.


 


Zadar nikad nije bio “Bežigrad”


Čulina ni danas ne želi govoriti o tome tko ga je od političara smjenjivao gotovo svakodnevno, niti o imenima i prezimenima onih čija je, blago rečeno, vojnička nespretnost umalo koštala vlastita, pa i života tisuća Zadrana. No, kaže kako je za sintagmu „Zadar-Bežigrad” koja je zlonamjerno opisivala stanje u Zadru 1991. nesvjesno kriv tadašnji prvi zadarski HDZ-ovac Davor Aras.
Aras je u Saboru RH emotivno istupio protiv nekih nabacivanja na račun obrane grada, rekavši da Zadar nije Bežigrad. Istina, veliki dio ljudi napustio je Zadar nakon 18. studenog 1991. i pada Škabrnje, sklanjajući svoje obitelji na sigurno. No, propustilo se reći kako se veliki dio Zadrana već sutradan vratio, što je bilo slično kao i u mnogim hrvatskim gradovima na koje je izvršena agresija, a što govori u kakvim okolnostima se stvarala 112. brigada.


 


Neki su članovi Križnog štaba mislili da se Kninski korpus može poraziti s 2-3 tisuće naoružanih pješaka


* Kad se opisuje dolazaka generala Ante Gotovine na čelo obrane Zadra, često se spominje da je on riješio pomalo kaotično stanje u obrani grada. Takvi zaključci često su adresirani upravo na vas i tadašnje vojno rukovodstvo.
– Nakon 20 godina mogu slobodno reći da smo tada u Zadru imali jedno kompetentno i odgovorno vojno rukovodstvo koje je uvažavalo situaciju na bojišnici. Pa i samog neprijatelja. Da nije tako, da nije bilo razumnih i racionalnih odluka išlo bi se zbog nekih usijanih glava “grlom u jagode” što bi rezultiralo stotinama mrtvih, a cilj se ne bi postigao. O tome da se 1991. godina i 1993. ne mogu uopće uspoređivati nije potrebno govoriti. 1993. imamo i organiziranu državu i već formirane oružane snage.
U akciji Maslenica u kojoj je 112. brigada podigla hrvatski stijeg na sjevernoj strani Novskog ždrila, oslobodila Rovanjsku i Jasenice i izbila na liniju Mala i Velika Bobija iznad samog Obrovca, sudjelovale su sve gardijske brigade, ratno zrakoplovstvo i ratna mornarica. Nemoguće je to usporediti s 1991. kada smo se, osim dijelom u obrani Kruševa i Zadra, kada su s nama bili pripadnici 4. gardijske brigade, sami borili u prostoru.
Što se tiče politike, ja ne mogu reći da je netko namjerno činio greške. Na sjednicama Kriznog štaba shvatio sam da su neki ljudi jednostavno neupućeni u vojna pitanja. Neki članovi su pred nas stavljali nerealne zahtjeve. Mislili su da se Kninski korpus može poraziti s 2-3 tisuće ljudi naoružanih samo pješačkim naoružanjem. Ako na Zadar nadire 80 tenkova, čime ih zaustaviti ako imate desetak protuoklopnih mina i stare ručne bacače M 57? Kako ih zaustaviti ako brigada nije propisno popunjena, a vojnici nisu imali niti jedno bojevo gađanje?
Sjećam se braće Perica koji su u obranu Zadra krenuli iz svojih kuća iz Kotlareve ulice u Ričini i poginuli na Ploči da zapravo nisu ni stigli na svoj položaj. Na drugu stranu, teško je bilo naše branitelje nakon izlaska iz Kruševa motivirati za daljnju borbu kada su izgubili svoje selo i u njemu materijalna bogatstva koje su njihovi roditelji godinama stvarali.