Zakoni ulice

Nekako se nelagodno osjećam kad  skužim da u našoj zemlji slobodno  šeću i voze se nesmetano cestom  silovatelji, pedofili i zlostavljači. I da  je to totalno okej jer je tako propisao  zakon. To što je frajer u dvije susjedne  države, bez obzira što se radi o državi  i paradržavi, tri puta tražen zbog  silovanja i pokušaja silovanja, a da  ovdje to nikoga ne dira. Kao, nitko  mu ništa ne može, jer zakon je zakon,  a red je red. Hebeš ti i zakon i red,  kad su već danima zbog idiota svi na  nogama i traže nestalu djevojku kojoj  je ovaj nešto napravio.
Jer, ne možeš nekoga tko stalno  pokušava izvršiti isti zločin, pustiti da  neometano šeta u miru. I bavi se  poslom u kojemu je samo pitanje  dana kad će mu naletjeti neka Dara,  Mara, Antonija… Psihopatima i  zločincima je mjesto u umobolnicama  i zatvorima, a ne na poslovima koji  im olakšavaju prilaz žrtvama. Kosa  mi se diže kad netko za žrtve kaže: Pa  sama je kriva, što je stopirala?! Sama  je kriva, pa što je obukla dekolte,  normalno da će je manijak silovati u  parkiću?! Normalno da je prebilo  pedera, pa sam je kriv?!
Nama je sve nenormalno normalno?!
Po tome nitko ne bi ni s kim pričao,  jer su i Bešlić i Šušnjaru zvjerski ubili  poznanici i susjedi. K tome još i  ugledni građani (ako ih tako možemo  nazvati) prizvizdine u kojoj žive. Osim  toga, pedofili, silovatelji i zlostavljači  su, uglavnom, osobe kojima djeca i  odrasli vjeruju, poznaju ih… Statistike pokazuju da je veća vjerojatnost da te zlostavlja neki ujac,  stric, djed ili susjed nego, koliko god  to bilo rizično, da se ukrcaš u nepoznat auto. Ukrcati se u nepoznati  auto je lutrija, ali lutrija je, bogme i  obitelj, susjedstvo…
Prema zlostavljačima i silovateljima  ja ne bih imala milosti. Objesiti za  jaja, po kratkom postupku… A ne  naše službe, represivne, odgojne, pravosudne i one za rehabilitaciju. Oni  ili ne rade svoj posao kako treba  (uvjerili se u to tisuću puta do sada),  ili ih jednostavno nije briga. Jer samo  kod nas se može dogoditi da unatoč  ženinim apelima za pomoć, krelac  mirno može dobiti produženi vikend  iz zatvora ili bolnice i napraviti  masakr usred grada u kojemu je  presudio bivšoj ženi, djetetu i sebi.  Samo kod nas mrtav čovjek, k tome  psihički nestabilan, zapušten, može  godinama dobivati mirovinu, a da  socijalne službe uopće ne znaju u  kakvom stanju ta obitelj živi. I da je,  btw čovjek – mrtav. Samo kod nas  očevi zlostavljači žive sa djecom koju  seksualno, psihički i fizički zlostavljaju. Jer bolje je, konstatiraju  ‘stručne’ službe, da je u obitelji, nego  da se tako traumatizirano dijete izmjesti iz obitelji, jer bi mu to bilo  dodatni šok. Što, šok će mu biti što ga  napokon nitko ne maltretira i ne  siluje?! Ili je naše društvo jednostavno nemoćno i ne može ništa  riješiti i kad bi reagiralo na takve  stvari? Jer da, vrlo često su zlostavljači ugledni ljudi zajednice, pa  znate kako to kod nas ide – po babi i  po stričevima: onaj je politički podoban, onaj drugi je ipak sveučilišni  profesor, onaj treći je brat od tog i  tog, četvrti je vlasnik privatne tvrtke,  peti je zločine napravio na tlu druge  zemlje pa se to ne pika… Ispadne,  koga god takneš, taknuo si u osinjak.  Koga god možeš taknuti zbog grijeha,  ovaj već unaprijed viče: moj spas za  mene.
Onda, imaju li kod nas sve te službe  svoju svrhu?! Ok, policija možda,  pravosuđe definitivno ne, jer gdje  počinje pravo – završava pravda. To je  prva lekcija koju sam naučila na  faksu i koja najbolje opisuje moju  diplomu, od koje, eto nemam nikakve  koristi. Raznorazni centri za ovu ili  onu skrb samo su nemoćni, ili se  prave nemoćni kad treba odreagirati  i spasiti žrtve od zlostavljača. Znam  da je zbog vlastitog zdravlja ljude s  problemima u takvim slučajevima  okarakterizirati samo kao predmete,  ali tamo gdje ljudi postaju brojke,  kraj je svakoj ljudskosti. Zato nam i  je najbolji zakon ulice: uzdaj se u se i  u svoje kljuse. Tko tebe kamenom,  sigurno mu nećeš vratiti kruhom.
Mare ([email protected])