Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

15 C°

Mara Čop Marlet bila je vizionar i borac za ljudska prava

Autor: Valentina Mlađen

26.08.2012. 22:00
Mara Čop Marlet bila je vizionar i borac za ljudska prava


Mara Čop Marlet bila je vizionar i borac za ljudska prava. Ona je globalizaciju, ne nazivajući je doduše tim imenom, promatrala kao konačni trend svjetskog razvoja, a različitost smatrala bitnim za život i društveni razvoj svijeta koji nije homogeni entitet
Od 21. lipnja 2012. godine  Zadar se može podičiti još  jednom doktoricom znanosti, Slavicom Vrkić Žura, koja je na Sveučilištu u Zagrebu, uspješno obranila  doktorski rad na temu “Hrvatska etnografkinja/etnologinja Mara Čop Marlet”. Tom  prigodom razgovarali smo s  prof. Žura koja nas je uputila  u temu svog rada te život i  djelo hrvatske femme savante Mare Čop Marlet.
Profesorice Žura, nedavno ste na Sveučilištu u Zagrebu obranili doktorski rad  na temu Mare Čop Marlet,  hrvatskoj javnosti nedovoljno poznate književnice i prve hrvatske etnografkinje,  koja potječe od poznate trgovačke obitelji iz Karlovca.  Kako ste se i zašto odlučili  baš za tu temu?
– Moj cijenjeni profesor, a  kasnije kolega i prvi mentor  Ivan Pederin, pisao je svojevremeno o hrvatskim  književnicima na njemačkom jeziku u vrijeme  realizma, pa je uočio i Maru  Čop Marlet. Iako je proučio  samo dio njezinog opusa, bogato ilustriranu knjigu o  južnoslavenskim ženama i  pripovijetke s tematikom iz  hrvatske povijesti, ocijenio je  da bi se njome vrijedilo više  pozabaviti. Uložila sam izniman arhivski i stručni napor u rekonstruiranje njezinog životnog puta i pronalazak podataka o njezinim  djelima, članstvu u etnografskim društvima, prepisci, ostavinskim spisima itd. 
Rođena je u Livornu, a preminula u talijanskoj Gorizii.  Živjela je u Karlovcu, Zagrebu, Bruxellesu, Alžiru,  Beču i na imanju Blagovna  kod Celja, a putovala po svijetu i o tome pisala kulturološke crtice i etnografske  studije. U svom magistarskom radu obradila sam njezin život i književno djelo,  dok se moj doktorski rad pozabavio  Marom Čop Marlet  kao etnografkinjom.
Ona je  već bila uvrštena u brojne  svjetske enciklopedije,  književne i kazališne leksikone itd. Zanimljivo je da je  jedino “Hrvatska enciklopedija” iz 1942. godine donijela  točan datum rođenja. Austrijski leksikon za književnost Hrvatske i Slavonije  ubraja je, primjerice, među  domaće autorice pučkog komada i ženske predstavnice  naturalizma. O Mari su, pored njezina biografa, urednika novina Wiener Zeitung,  pisali i njezini suvremenici  Milan Grlović i Mađar Hermann Antal, zahvaljujući kojemu saznajemo da prijateljstvo autorice s austrijskim  nadvojvodom Josipom, s kojim dijeli zanimanje za Rome  i njihovu kulturu, kao i članstvo u mađarskom etnografskom društvu, nije slučajno.
Marina prabaka s majčine  strane bila je kumče Marije  Terezije. Osnovni podaci o  njezinom životu i radu mogu  se naći u Hrvatskom biografskom leksikonu. Ja sam  napisala natuknicu za Hrvatsku književnu enciklopediju i Hrvatski kazališni leksikon na kojem se u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža još radi. Ovaj  doktorski rad trebao bi doprinijeti i omogućiti ocjenu  njezinog doprinosa hrvatskoj etnografiji i etnologiji te  jednoznačno odrediti njezino mjesto u povijesti hrvatske etnografije i etnologije  budući da je sakupljena sva  primarna i sekundarna literatura, pisana većinom na  njemačkom jeziku i goticom,  a nešto manje na mađarskom, slovenskom, francuskom, engleskom i češkom jeziku.
Šetnja umjesto igre s  lutkama
Možete li nam u kratkim  crtama približiti tu hrvatsku  femme savante koja je stvarala na prijelazu stoljeća? Iz  doktorskog rada možemo  iščitati da je njezin život bio  uistinu “filmičan” kao što su  se i njezina književna i etnografska ostvarenja, kako  ste naveli, pokatkad nesvjesno poslužila tim medijem koji se tek rađao.
– Maria Antonia Francesca  rođena je 10. kolovoza 1858.  u Livornu gdje joj je otac,  ugledni Karlovčanin Anton  Tschop, nakon napuštanja  vojne službe u austro-ugarskoj vojsci, osnovao tvornicu  olovaka u kojoj je, među ostalim zapošljavao i bivše  kažnjenike kako bi im omogućio povratak u normalni  život. Marinu majku, po ocu  Nijemicu, a po majci dijelom  i Talijanku, Anton je upoznao u Ferrari, nakon što je  kratko službovao u Zadru. 
Za Maru i njezinog brata bili  su angažirani izvorni govornici francuskog jezika do  njihove šeste godine. Mara  je, kako pišu njezini biografi,  više voljela šetnju u prirodi i  jahanje nego igru s lutkama i  krpicama. Dolaskom u Hrvatsku, gdje se njezin otac, o  čijim brojnim zaslugama  svjedoče Hrvatski biografski  leksikon te napisi u onodobnim hrvatskim glasilima, bavio trasiranjem željeznice i  isušivanjem Lonjskog polja,  o čemu je pisao članke u  zagrebačkim novinama na  njemačkom jeziku, Mara se  oduševila ljepotom  hrvatskog krajolika i počela više  učiti hrvatski jezik kojega je,  iz opravdanih razloga, zapostavila.
U svijet književnosti  Mara je stupila početkom  osamdesetih godina 19. stoljeća. Svoje kratke priče i  novele objavljivala je u zagrebačkim njemačkim novinama, a 1884. godine, u dobi  od 26 godina, napisala je monografiju o hrvatskom narodnom kazalištu za firentinski Revue International i  časopis Auf der Höhe kojeg  je uređivao Leopold Sacher-Masoch. On će joj napisati uvod za zbirku pripovijedaka i novela s tematikom iz hrvatske prošlosti  koju je u Parizu posvetila  spomenutom nadvojvodi, a  nju će usporediti s Ibsenom,  Tolstojem i Dostojevskim.  Hrvate će nespretno nazvati  barbarskim narodom zbog  čega će se na Maru Čop Marlet obrušiti Vienac 1892. godine, kada  u Hrvatsko narodno kazalište  stigne njezina drama “Lugoška svatovska pjesma”. 1885. godine  piše esej o mađarskom  društvu, u kojem će pokazati  da se razumije u politiku. U  Beču će desetak godina kasnije držati političi salon, a  politika, korupcija, licemjerje društva nerijetko će biti  tematikom njezinih drama i  romana. Već 1892. dovodi  prvu hrvatsku dramu na strane kazališne daske. Radi se,  naravno, o prvijencu Ive Vojnovića “Psyche” koji je prevela i adaptirala za kazalište  u Grazu. I sama je stajala  pred uspješnom dramatičarskom karijerom. Njezine će  se drame  prikazivati  u Brnu,  Olomoucu, Beču, Ljubljani,  Pragu, Stuttgartu, Münchenu i drugdje. 1888. bila je  članicom triju etnografskih  društava: Gypsy Lore Society, Academie Internationale  des Palmiers i Magyar Néprajzi Társaság), a nepotpisani autor članka, objavljenog u časopisu Journal of the  Gypsy Lore Society, glasilu  istoimenog društva koji je u  nekoliko navrata na svojim  stranicama izvjestio o Marinim publikacijama, naziva  je “tako dobrom odvjetnicom  društva”. Leconte de Lisle,  ispred pariškog etnografskog  društva, zbog njezinih zasluga imenuje je počasnom  članicom i dodjeljuje joj odgovarajuću diplomu i odličje  nazivajući “Hrvatsku tako lijepom zemljom”. Pred kraj  života Mara Čop Marlet, budući teško bolesna, okrenula  se pisanju romana u kojima  je nemilosredno bičevala  lažni moral austrijskog  društva i pogrešan odgoj  mladih.
U svoja je djela unosila humor, a cijeli joj opus  odiše kozmičnošću i ljubavlju prema čovjeku, pa bi,  čini se, baš kao i hrvatski  seljak kad malo popije, najradije zagrlila svijet. Mara  Čop Marlet bila je vizionar  i  borac za ljudska prava. Ona  je globalizaciju, ne nazivajući je doduše tim imenom,  promatrala kao konačni  trend svjetskog razvoja, a različitost smatrala bitnim za  život i društveni razvoj svijeta koji nije homogeni entitet.
U svojim brojnim  književnim, etnografskim i  publicističkim radovima  (preko sedamdeset bibliografskih jedinica) anticipirala je perspektivu međureligijskog dijaloga između tradicionalnih svjetskih religija  te, svjesno ili nesvjesno, otvorila vrata tzv. globalnoj teologiji. Pišući o islamu i muslimanima Mara Čop Marlet  pokušat će dokazati da patrijarhalni sustav nije sustav  potlačenosti spolova nego  samo različitih komplementarnih uloga.
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU