Banac stanodavac

Kada se na jednoj strani s lažnom patetikom i prijetvornim izrazom razumijevanja priča o onima koji teško preživljavaju s nekoliko tisuća kuna pošteno zarađenog novca, a na drugoj strani krene cijela lavina napisa o rastrošnom razbacivanju državnog novca onih koji su bili izabrani kao moralne vertikale, onda je jasno kako se radi o sramotnoj prijevari i opasnoj eroziji etičnosti i ljudskosti bez obzira koliko nam svima usta bila puna pravde i ljudskih prava.
Čelni čovjek Hrvatskog helsinškog odbora Ivo Banac kao i mnogi drugi nakon akcije “Indeks” mogao je jedino upozoriti kako je za društvo pogubno kada se u korupciji kupa intelektualna elita, no nije niti pomislio kako je i ono što je on kao nezavisni zastupnik u prošlom sazivu Sabora prezentirao Državnoj reviziji, bez obzira koliko se to prema njegovim objašnjenjima kretalo u granicama manjkavog zakona, moralno upitno. Uvijek spreman čitati moralne prodike drugima, Banac se našao u poziciji da opravdava sebe.
Zapanjujuća je, naime, intelektualna indiferentnost onih koji su, misleći valjda “poslije mene potop” zanemarili činjenicu da kupljeno znanje ne vrijedi u smislu kreativnosti ništa, da ono, štoviše, za društvo u budućnosti može biti vrlo štetno, kao i ravnodušna, drska rasipnost državnog novca. Tako je u opću histeriju oko rastrošnosti upao i veleposlanik u SAD-u Neven Jurica koji je zbog 1,5 milijuna kuna potrošenih za ručkove, večere, domjenke i darove, potaknuo na propitkivanje predsjednika Mesića.
Ipak najviše se galame diglo oko (ne)običnog ceha Ive Banca koji je kao nezavisni zastupnik iz državne škrinje dobio novac, a onda se u svom političkom djelovanju dosjetio sam sebi iznajmiti vlastiti stan kao poslovni prostor u kojemu će uredovati te u njegovu malu kvadraturu ugurati police za knjige vrijedne čak 140 tisuća kuna.
Uzme li se u obzir i konstatacija Banca stanodavca da se na nekoliko razina smišljenim djelovanjem njega želi diskreditirati, ostaje činjenica da ga sigurno nitko nije primorao i natjerao da upadne u pomalo tragikomičnu situaciju zbog koje mu se i Hebrang narugao kazavši kako su u ovom slučaju najmoprimac i najmodavac u prebliskoj rodbinskoj vezi.
No, Banac može reći kako nije on kriv za to što mu je državna blagajna velikodušno odobrila tisuće kuna za politički rad i još mu zakon propisao da to mora potrošiti ili vratit u državnu blagajnu. Sigurno je čista utopija očekivati da bi netko od političara u današnje vrijeme vratio novac državi jer ga jednostavno za svoje oskudno političko djelovanje nije uspio potrošiti.
Odmah poslije njega za svoje (ne)svođenje računa vezanih za prethodnu godinu opravdao se i Slaven Letica ne držeći problematičnim što za potrošenih preko 700 tisuća kuna nema priloženih računa. Tonči Tadić nabavio je dokaze za svoj trošak i upire prstom u velike stranke koje su okrenule milijune. No, iz HDZ-a su poručili da se samo radi o neusuglašenom unutarstranačkom proračunu uslijed čega je “isparilo” 10 milijuna kuna. I u SDP-u mirno obrazlažu kako nema problema oko spominjanih 4,7 milijuna kuna jer da oni moraju nešto “prebijati” s državom.
Kad je sve tako krasno, ispada da je pogriješila glavna državna revizorica Krasić?!