Nikad nisam očajavao, da se opet ozlijedim ponovno bih se vratio nogometu

Vraćam se u Hajduk, ako bude prilike možda i nastupim do kraja polusezone, iako mi to sada nije primarno. Do studenoga bih trebao biti toliko spreman da mogu trenirati s prvom momčadi
Na utakmicama se nikad nije ozlijedio, na treninzima dvaput lom noge. Marijan Buljat (29), za prijatelje Beba, nekadašnji hrvatski nogometni reprezentativac, igrač koji je kao 19-godišnjak sa Stanova krenuo u nogometni svijet, 31. srpnja ove godine na treningu pred polazak na utakmicu 2. kola Prve HNL, drugi put u karijeri doživio je lom noge. Start Mateja Jonjića nije izdržala desna fibula i tibija. Lom dvije kosti potkoljenice šokirao je Buljatove suigrače na treningu koji je bio na travnjaku Poljuda.
– Da stvar bude gora, Jonjić i ja smo bili u istoj momčadi. Obojica smo išli na loptu, podigao sam lijevu nogu i odmah vidio da neće biti dobro. S obzirom da se sve dogodilo na treningu, lom su svi na terenu čuli. Suigrači su ostali u šoku, desetak minuta od straha mi se nisu približili. Cijelo sam vrijeme bio pri svijesti, a prizor je bio strašan. Još dok sam padao na travnjak vidio sam da je noga puka – kaže Buljat iza kojeg je nešto manje od dva mjeseca oporavka. Svaki dan Buljat ima poseban program koji bi trebao rezultirati povratkom na travnjak u studenome. Dok je vrijeme to još dopuštalo, Buljat je ovih dana svakodnevno odlazio na kupanje, a u teretani radi na jačanju mišića. Kupio je i bicikl kojeg redovito vozi.
U Hajduku mu je stradala desna, a u dresu Dinama lijeva noga. Tek što su “modri” počeli pripreme za proljeće 2007. godine, nakon dvoboja s Eduardom da Silvom, Buljat je s terena iznesen na nosilima. Epilog? Pukla je “samo” fibula.
– Dobro se sjećam tog dana. Bio je 9. siječnja. Nakon te ozljede vratio sam se vrlo brzo. Već krajem ožujka počeo sam trčati, a u travnju sam trenirao s prvom momčadi. Ostalo je bilo još nekoliko kola do kraja sezone, ali nije bilo smisla forsirati nastupe na utakmicama. Sve sam snage usmjerio na to da što bolje odradim pripreme za sezonu 2007./08.
Dva treninga, dvije različite momčadi, dvije strašne ozljede.
– U karijeri nikad nisam imao problema s ozljedama zbog kojih bih morao propustiti neku utakmicu. Zapravo, malo kad se dogodilo da bih propustio trening. Jedino sam desetak dana imao problem s mišićem i to je bilo sve. Onda se dogode dvije ovakve ozljede koje vas pola godine udalje s terena.
Ivanković i Soldo
Mnogi bi se na Marijanovu mjestu nakon tolikih pehova pozdravili s nogometom. No, Beba se ne da.
– Nema govora o povlačenju. Vraćam se u Hajduk, ako bude prilike možda i nastupim do kraja polusezone, iako mi to sada nije primarno. Do studenoga bih trebao biti toliko spreman da mogu trenirati s prvom momčadi. Sada još uvijek hodam uz pomoć štaka, ali vrlo brzo štake mi više neće trebati. Nije me obeshrabrilo što sam dvaput slomio nogu, da mi se ovakva ozljeda još jednom dogodi opet ne bih odustajao.
Razdoblje nakon oporavka od prvog loma noge za Buljata je bilo najteže u Dinamu. U sezoni 2007./08. očekivao se nastavak dobrih igara u dresu Dinama, no Zemuničanin je prvi dio sezone uglavnom sjedio na klupi.
– Tada je trener Dinama bio Branko Ivanković i od svih trenera koje sam imao u Dinamu kod njega sam najmanje igrao. Ivankoviću to ne zamjeram, jednostavno nisam se uklapao u njegovu viziju momčadi. Osim toga momčadi je dobro krenulo, ušlo se u Ligu UEFA-e, a u prvenstvu Dinamo je također bio uvjerljiv i nije bio lako ući u tu momčad. Nisam bio oduševljen sjedenjem na klupi i želio sam otići iz Maksimira.
Već se tada na polusezoni Buljata počelo povezivati s Hajdukom.
– Možda bih tada otišao u Hajduk, ali u Dinamu je Ivankovića zamijenio Zvonimir Soldo koji mi je odmah rekao da ću kod njega imati mjesto u momčadi. Tako je i bilo, na proljeće sam ponovno počeo igrati i na kraju smo osvojili prvenstvo i Kup. Bio sam jako zadovoljan i zahvalan Soldi što me vratio u prvih 11, pa sam prestao razmišljati o odlasku. Međutim, nakon završetka sezone Soldo je otišao, vratio se Ivanković i tada sam shvatio da je vrijeme za promjenu sredine.
Dolazak u Hajduk
U ljeto 2008. Buljat je raskinuo ugovor s Dinamom i pojačao Hajduk, momčad koju je u ruke dobio Goran Vučević. Uz Buljata iz Dinama je na Poljud došao Dario Jertec, vratili su se Josip Skoko, Anthony Šerić, Hrvoje Vejić, iz Zagreba je doveden Senijad Ibričić… Činilo se da se stvara momčad koja će konačno skinuti Dinamo s trona u domaćem nogometu.
– S Hajdukom je i ranije bilo kontakata, no u Dinamu me nisu bili voljni pustiti. Vučević me želio u Hajduku, a i ja sam želio u Hajduk. Na kraju sam se uspio dogovoriti s Dinamom i došao sam na Poljud. Istina je, očekivanja su bila velika. Dinamo je prije toga tri sezone zaredom bio prvak i jasno je da su navijači u Splitu željeli promjenu.
No, nije sve išlo kako su Buljat i Hajduk željeli. Splićani su, istina, pobijedili Dinamo u Zagrebu, no uslijedili su porazi od Croatije Sesvete, potom i Zadra nakon čega Vučević više nije bio trener “bijelih”.
– Vučević je bio na dobrom putu, bez obzira na tih nekoliko poraza koji su nam se dogodili. Hajduk je bio potpuno nova momčad i trebalo je sve to posložiti. Možda je sve moglo biti drugačije da je bilo malo više strpljenja za Vučevića. Došao je Miše koji je nastavio ono što je Vučević započeo i prvi put nakon nekoliko godina Hajduk se ozbiljno uključio u borbu za prvo mjesto.
Splićani su u jednom trenutku imali sve u svojim rukama. Bili su ispred Dinama na ljestvici, odlično su gurali u Kupu, euforija u gradu pod Marjanom bila je na vrhuncu.
– Sve je krenuo odlično, pobijedili smo u neviđenoj atmosferi Dinamo na Poljudu u prvoj utakmici proljeća i očekivao sam da više nećemo ispustiti prvo mjesto. No, koliko god smo igrali dobro s Dinamom, u utakmicama s nekim klubovima iz donjeg dijela ljestvice ponovno smo kiksali. Na kraju nas je presjekao poraz od Varteksa na Poljudu četiri kola prije kraja sezone. Više se nismo uspjeli vratiti i Dinamo je ponovno bio prvak.
Utjehu su Splićani pokušali pronaći u Kupu. Nakon 0:3 u prvoj utakmici (dva isključena igrača Hajduka u prvom poluvremenu) “bili” su na Poljudu pobijedili Dinamo 3:0 i nakon toga izgubili na jedanaesterce.
– Ako za čime žalim u karijeri to je taj Kup. Nadoknadili smo tri gola zaostatka, ali nismo imali sreće kod izvođenja jedanaesteraca. Tada smo pod Mišinim vodstvom sigurno igrali najbolji nogomet u Hrvatskoj, ali smo na kraju ostali bez trofeja. Kod Vučevića sam silom prilika nakon ozljede Rubila igrao na desnom boku, kasnije na desnom veznom dok me Miše stavio na lijevog veznog. To su mnogo bolje pozicije od boka i uvijek kažem da kao igrač više mogu dati u sredini terena nego na boku. Uostalom, dok sam bio u Zadru igrao sam polušpicu.
Druga momčad
Prošlu sezonu i Buljat i Hajduk žele što prije zaboraviti. Zbog neslaganja s Upravom oko “korekcije” ugovora Buljat je, poput nekolicine iskusnih igrača, završio u tzv. drugoj momčadi, a to znači daleko od očiju trenera Ante Miše i kasnije Eduarda Reje.
– Ne želim se vraćati na taj dio karijere u Hajduku jer je to sada iza mene. Prihvatio sam odluku kluba i igrao za drugu momčad, a ni danas mi nije jasno zašto je sve tako ispalo. Jedina dobra stvar je što sam tu drugu momčad uspio dovesti u Zemunik na prijateljsku utakmicu i to je bila prva fešta.
Kada se činilo da je Buljat na izlaznim vratima Hajduka pojavio se Stanko Poklepović koji je, poput Solde dvije godine ranije, vratio Buljata “među žive”.
– Poklepović me želio u momčadi i kad sam našao zajednički jezik s Upravom mogao sam se vratiti. Ugovor mi je smanjen, ali smo na kraju svi bili zadovoljni. Poklepović me dobro poznaje iz vremena dok mi je bio trener u Osijeku. Prošlo ljeto sam konačno prošao prave pripreme s Hajdukom i jedva sam čekao početak sezone. Nažalost, nisam uspio dočekati ni drugo kolo, a slomio sam nogu.
Hajduk trenutačno proživljava pravu renesansu, nakon gladnih godina čini se da je konačno i Splićanima zasjalo sunce.
– Šteta zbog poraza od AEK-a, jer Grci nisu ništa bolja momčad od Dinama iz Bukurešta i Unireje. S obzirom na posljednje rezultate u europskim natjecanjima malo je bilo onih koji su očekivali ulazak u Europsku ligu. Zbog toga smo igrali neopterećeno i pokazali svoju snagu. U Europi idemo na što bolji rezultat, a u Prvoj HNL želimo prvo mjesto. Nakon Dinamove dominacije došlo je vrijeme i za Hajduk.

Osobna iskaznica

Ime i prezime: Marijan Buljat
Datum rođenja: 12. rujna 1981.
Mjesto rođenja: Zadar
Visina: 187 cm
Težina: 73 kg
Pozicija u momčadi: Vezni/desni bok
Dosadašnji klubovi: Zadar, Rijeka, Greuther Fürth, Osijek, Dinamo, Hajduk
Nastupi za reprezentaciju: 2
Golovi za reprezentaciju: –
Prvi nastup za reprezentaciju: 1. ožujka 2006. (Hrvatska – Argentina 3:2)
Treneri u Hrvatskoj: Miograd Paunović, Davorin Matošević, Ivan Katalinić, Boris Tičić, Josip Bajlo, Nikica Cukrov, Predrag Stilinović, Nenad Gračan, Stanko Poklepović, Branko Karačić, Nikola Jurčević, Đuro Bago, Ilija Lončarević, Zvjezdan Cvetković, Josip Kuže, Branko Ivanković, Zvonimir Soldo, Goran Vučević, Ante Miše, Eduardo Reja

Hajduk se stabilizirao

Četiri sezone u Dinamu, dvije i pol u Hajduku, dovoljno vremena za stjecanje uvida u način djelovanja dvaju najvećih hrvatskih klubova.
– U Dinamu je sve već nekoliko godina posloženo, nije bilo velikih trzavica u vodstvu kluba i to se osjetilo na rezultatu. Osim toga Dinamo je dosta zarađivao na transferima igrača, a pritom je i dalje imao odlične rezultate. U Hajduku su se mijenjale uprave, Splićani su bili u turbulentnom razdoblju koje je sada iza Hajduka. Klub se posložio na svim razinama i navijači su vidjeli da se događa nešto pozitivno. Sve se to poklopilo s proslavom 100. godišnjice kluba i sada je jasno da se od momčadi očekuje titula prvaka. Navijačima i svima nama bio bi to najljepši dar.

Bez ugovora sa Zadrom

Buljat je nogomet zavolio u Zadru gdje je već kao kadet igrao u Prvoj momčad. U sezoni 1997./98. Ivan Katalinić ubacio ga je u prvu momčad u proljetnoj polusezoni kada su Zadrani bili u Ligi za prvaka. Kasnije je Buljat bio dio najjačih 11 i kod Borisa Tičića te Josipa Bajla s kojim je Zadar 1999. ispao u Drugu ligu. Ostao je još jednu sezonu u Zadru, ali je 2000. godine odlučio otići. U međuvremenu kao junior Buljat je na preporuku Joška Skoblara, tada jednog od ključnih ljudi ligaša sa Stanova, desetak dan bio u kampu Olympique Marseillea.
– Ostao bih u Zadru i duže da smo se uspjeli odmah vratiti u Prvu ligu. Planirao sam potpisati četverogodišnji profesionalni ugovor sa Zadrom, ali s obzirom da klub nije pokazivao previše ambicija za ulazak u viši rang na kraju sam otišao u Rijeku. Razlog više za odlazak bio je i taj što me Martin Novoselac redovno pozivao u mladu reprezentaciju i nije bilo smisla ostati u Drugoj ligi.
Nakon Zadra Buljat je godinu i pol dana bio u Rijeci, potom jednu sezonu u drugoj njemačkoj ligi (Greuther Fürth), godinu i pol dana u Osijeku, četiri sezone u Dinamu, a od 2008. godine je u Hajduku.
– Njemačka je bila posebno iskustvo, iako tamo nisam previše igrao. Dolazak u Osijek mi je puno pomogao, igrački sam ponovno oživio nakon Njemačke. Osijek je prava sredina za mlade igrače i zahvaljujući tome mogao sam spreman doći u Dinamo.

Razlaz s Mamićem

Prije dolaska u Hajduk Buljat je bio jedan od igrača u menadžerskoj agenciji Zdravka Mamića.
– Mamić me zapazio u reprezentaciji do 17 godina na utakmici u Senju protiv Italije i tada je počela naša suradnja. Kada sam se dogovorio s Hajdukom, s Mamićem sam se prijateljski razišao. To je, uostalom, Hajduk i tražio. Tako je danas Hajduk, ako to mogu tako reći, moj jedini vlasnik.

Transparent podrške

Iako su se Marijanovi Zemuničani pomirili s time da je njihov sumještanin umjesto Hajdukovog obukao Dinamov dres, Buljatova odluka u ljeto 2008. da ode na Poljud vratila je u Zemuniku “stvari na svoje mjesto”. Do tada je zemunička uzdanica u “bilom” dresu bio “samo” Jurica Buljat, Marijanov prvi rođak. Sada je društvo sa zemuničkih Lužina kompletirano u Hajduku, klubu koji je u Zemuniku uvijek imao vjerne navijače. Nekoliko dana nakon Marijanove teške ozljede njegovi su sumještani izradili transparent podrške koji je bio vidljiv tijekom uzvratne utakmice pretkola Europske lige protiv bukureštanskog Dinama. Nakon velike (3:0) pobjede Buljatovi suigrači taj su transparent prenijeli preko cijelog travnjaka.
– Dirnula me briga i podrška Zemuničana i suigrača za moj oporavak. To s transparentom je bilo nešto što čovjek pamti cijeli život.

S reprezentacijom na SP-u 2006.

Iza Buljata su kontinuirani nastupi u svim mlađim reprezentativnim selekcijama s kojima je triput nastupao na europskim prvenstvima gdje ima mjesta samo za osam najboljih reprezentacija. Vrhunac Buljatove karijere bio je 2006. godine kada ga je Zlatko Kranjčar pozvao u reprezentaciju koja je igrala na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Iako na Mundijalu nije upisao nastup podatak da se našao među 24 najbolja hrvatska igrača, veliko je priznanje za Buljata, vjerojatno i najveće u karijeri. Za reprezentaciju je Buljat debitirao 1. ožujka 2006. na utakmici protiv Argentine u Baselu (pobjeda Hrvatske 3:2) kada je pred kraj utakmice u igru ušao umjesto Nike Kranjčara. Bio je to jedan od dva nastupa za Hrvatsku, drugi je bio 3. lipnja 2006. u Wolsburgu protiv Poljske (0:1). Buljat je tada odigrao drugo poluvrijeme u kojem je zamijenio Darija Srnu.