Aras: Svi imamo ista prava, a nekim ljudima to nikako nije jasno

Dvije godine od objave zbirke pjesama “Takve se stvari događaju ljudima”, zadarska spisateljica Stanislava Nikolić Aras, objavila je zbirku proza “Meke granice”. U zbirci su obuhvaćene priče nagrađivane na brojnim književnim natječajima, a koje su sada konačno ukoričene i dostupne na jednom mjestu u izdanju Algoritma. Zbirka je predstavljena, kao i prva, na nedavno održanom Kalibar bestivalu, zadarskom festivalu književnosti i umjetnosti. Osim o zbirci, ova profesorica književnosti s bogatim radnim iskustvom, ima ponešto za reći o još nekim aktualnim temama.
 Od poezije preko proze, možda do romana?
– Proza i pjesme nastajali su istovremeno, a i ugovor za poeziju i prozu potpisan je paralelno, tako da su ove priče zapravo ‘stare’. Stvar je kasnije politike izdavača i naravno sredstava pa su izišle odvojeno s odmakom od dvije godine. Ovih dana trebala bi mi izići i nova zbirka pjesama “Nedolično i vrijedno spomena” u izdavačkoj kući Durieux.
Čitanje je aktivan život
Zadržimo se ipak još tren na toj prvoj zbirci poezije “Takve se stvari događaju ljudima”. Zanimljiv naziv zbirke.
– Moj kolega Želimir Periš nedavno je pobrojao naslove koji su se u zadnje vrijeme pojavili na sceni, od ‘Nema se što učiniti’, ‘Takve se stvari događaju ljudima’ i sličnih. Ispada kao da je neka poplava tih općenitih naslova. Nije mi baš drago da se uklapam u taj trend, ali to je naslov koji povlači sve i svašta. To je ujedno stih iz jedne od pjesama objavljenih u zbirci, ali ne okuplja sve pjesme unutar nje.
U svojoj poeziji često komuniciraš s piscima, poput Carvera, Ginsberga, Murakamija… Koliko je važan utjecaj drugih pisaca na tebe?
– Komunikacija s piscima ponekad mi je bitnija nego stvari koje doživljavam oko sebe. Kao profesorica književnosti jedan veliki period svog života provela sam s knjigama. Često bih u svojoj obitelji, dok čitam, znala reći da radim, da je to moj posao, samo je spojeno ugodno s korisnim. I kad provedeš tako puno vremena u komunikaciji s piscima i ako je tvoj senzibilitet takav da si literaran, onda to iskustvo pročitanog ostane kao iskustvo doživljenog, u nekoj mjeri iskustvo iskomuniciranog. Kad bi se život sveo samo na komunikaciju s ljudima iz uske sredine u kojoj si rođen i iz koje se nemamo priliku baš tako lako micati, s kojom nismo baš u stanju ostvariti veze za koje imamo kapacitet, naprosto zato što živimo u maloj državi, u malom gradu i mentalitet nam je takav kakav je, kad bismo bili osuđeni da komuniciramo samo jedni s drugima, mislim da bismo se vrlo brzo poništili. Uostalom, čitanje je aktivan život, nije nužno samo zabava.
Neugodne teme
U zbirci “Meke granice” u dosta proza osjeti se upravo taj mentalitet malog grada koji si maloprije spomenula, atmosfera zatvorene sredine iz koje likovi traže izlaz.
– Ja sam rođena u Trogiru, živjela sam u Trogiru i Zadru i sad živim u Dubrovniku. Jedino što znam u životu su mali dalmatinski gradovi, a život u tim malim dalmatinskim gradovima je vrlo specifičan, od ribarskih fešti do sada tranzicijskih poslova, dalmatinskog mentaliteta i tako dalje. Ali takve likove koji bježe iz svoje sredine, te obične likove koji su pomalo bizarni, može se naći i kod velikih pisaca, bez obzira gdje žive. Imamo ih kod Alice Munro u Kanadi, Raymonda Carvera u Americi, itd. Kratka priča uvijek traži događaj iz života glavnog lika, koji mora imati kapacitet za neku zakrivljenost u svom ponašanju. I sve što možeš naći u Americi možeš naći i u Zadru, samo ako imaš tu ‘hrabrost’ da pišeš o nečemu što je možda tabu ili nije baš pristojno. Često me pitaju kako to da pišeš o ružnome? Ali ja nemam dojam da je to nešto ružno, uvijek vidim pojedinca u sukobu s okolinom, a okolina je ružna. U životu moraš raditi razno razne stvari koje u principu možda ne bi ni htio, jer te na to tjera okolina u kojoj živiš. Uvijek si u sukobu, s novcem, tržištem rada, religijom, mužem, obitelji…
Ako se ti kao pisac moraš na neki način čitatelju ispričati jer u tvojoj književnosti ima i “ružnih” stvari, što to govori o nama kao društvu koje baš i ne želi da se spominju prostitucija, pornografija, incest…?
– Te su stvari ružne za svako društvo. Pisala sam tako jer bih htjela da se o nekim stvarima govori. Ni meni pornografija nije ugodna, ali ako mi o njoj ne pričamo to ne znači da ona ne postoji, niti da bismo sve što je neugodno morali izbjegavati reći. Zato su te priče takve kakve jesu, htjela bih neke stvari izvući na površinu.
A što je normalno?
U priči “Lovac” glavni lik iz svog nebodera gleda ljude kroz snajper. Tko je snajperist, pisac ili?
– Do neke granice da, ali ne samo pisac. Danas u društvu postoje ljudi koji nisu tako benigni kao pisci koji promatraju živote drugih, to su npr. bankari ili ljudi koji se bave tržištem i ekonomijom, a koji puno više promatraju naše živote kroz snajpere. Puno je bizarnije da u jednom trenutku, kad dobiješ letak iz dućana, shvatiš da si dobio kupone za proizvode koje si do sada kupovao, što znači da netko po tvojim računima ili tko zna na koje načine, prilagođava taj letak tebi.
Posljednja proza u zbirci bavi se obrazovnim sustavom, a znamo koliko je aktualna tema kurikulum u Hrvatskoj. S jedne strane imamo dijete s posebnim potrebama, a s druge strane učiteljicu koja predstavlja obrazovni sustav koji ne razumije takvo dijete. I sama kao profesorica imaš bogato iskustvo rada u tom sustavu.
– To o čemu ja pišem stvar je čovjeka, a ne obrazovanja. Čini mi se da je kod nas zakazalo civilno društvo, u smislu da ono nije senzibilizirano za razne pojave u ovom društvu. Mi znamo da postoje invalidi, ali smo još uvijek na razini ‘hvala bogu da to nema veze sa mnom’. Svi imamo ista prava, bez obzira fali li nam ruka, noga, jesmo li bogati, siromašni, homoseksualci, heteroseksualci, a nekim ljudima to nikako nije jasno, stalno negdje misle da oni koji su u stanju školski program usvajati bez teškoća normalni, a ovi koji nisu, su nenormalni. I onda se tako jedno dijete nađe u situaciji gdje doslovno predstavnik te nekakve institucije, tog nečeg velikog, kaže njegovoj mami: ‘Gospođo, vaše dijete kao da nije normalno’. A što to znači normalno? Da mu fali pola glave bilo bi normalno čim se rodilo na ovoj zemlji, otkud nekome pravo i koja su to mjerila i kriteriji po kojima se određuje normalno?
 S druge strane, škola je i nastala kao sustav da se djecu i mlade ljude obrazuje, škola je tu da obrazuje bilo koga, učitelji su tu da svim učenicima pokažu put i da im otvore vrata tog znanja. Suludo je ići u školu da bismo zadovoljili neke kriterije. I naravno da školski sustav ne snosi nikakvu odgovornost za neuspjeh tog djeteta. Važno je mijenjati kurikulum, ali prvenstveno raditi edukacije za učitelje koje se ne tiču intelektualnog već da shvate da je neuspjeh djeteta i njihov neuspjeh. Mislim da su u ovom društvu veliki problemi zbog škole, odnosno zbog straha koji se sije od škole, tog nekog autoriteta koji zapravo ničemu ne služi.
Pišeš, objavljuješ, ali od čega živiš?
– Od svoje obitelji. Imam muža koji me uzdržava tako da nisam obavezna svaki dan ići na posao, na Zavodu sam za zapošljavanje, tu i tamo imam neku zamjenu, nešto pišem za radio, tu i tamo objavim nešto u nekom časopisu, pa dobijem stipendiju, pa neku nagradu, vodim radionice pisanja u Hrvatskoj i regiji i tako. Ne bih si mogla priuštiti takav slobodan život da sam sama. Politika u Hrvatskoj, sustav u svakom slučaju, ne podržava ovu vrstu rada.
Koliko je opasan odnos takve politike prema kulturi?
– Za društvo je to u svakom slučaju opasno. Ovisi gdje se to događa. Ako se to događa u Engleskoj, Francuskoj ili Rusiji nastanu velike revolucije. To nipodaštavanje jedne vrste inteligencije neće ići. Međutim, kod nas postoji jedna vrsta manipulacije tržištem. Kao, samo ti to piši pa ćeš vidjeti tko će ti to objaviti pa dolazi do jedne vrste autocenzure. Ukoliko nisi ‘must have’, zgodna, mlada, pa pišeš neki chickhlit, ako te tržište ne može iskoristiti, onda si nebitan. U Hrvatskoj i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije užasno je loše. Rezidencije u Švedskoj i drugim državama imaju poseban program za ljude iz ovih siromašnih zemalja, kao što su Rumunjska, Bugarska, imaju posebna sredstva koja nam plaćaju da dođemo tamo. Bilo mi je strašno kad sam vidjela da Hrvatska spada u taj program. Možemo mi svašta pričati o sebi, ali tako nas vani vide. Nekome iz Švedske ili Amerike bitnije je da pomogne nekom piscu iz Hrvatske, zato što smatra da je umjetnost ili umjetnički rad nešto što je jako bitno za društvo u cjelini, a ovdje uopće nije. Mislim da ljudi koji su na vlasti kod nas uopće nemaju građansku kulturu, a kamoli umjetničku. Ružno to zvuči, ali to je naprosto tako.

 KNJIŽEVNOST I KULTURA U ZADRU SU ALTERNATIVA

Upravo je završio Kalibar bestival na kojem su predstavljene i dvije zadarske premijere, od kojih jedna tvoje zbirke. Kako stoji zadarska književna scena?
– Ljudi pišu, tu su udruga Zapis, Sveučilište, ali opet je problem sustava koji to ne podržava i ne da nečemu takvom da jača, jer, čemu to uopće služi. A ukoliko pisanje nije usmjereno u nekakav razvoj s vremenom se gasi. Zadar postoji na sceni, ali mislim da je njegov problem u nepovezanosti jedne akademske strukture i ljudi koji se bave književnosti. Problem je i što nemamo nijedan prostor, osim knjižnice, gdje se mogu sastajati ljudi koje to zanima. Zadar kao turistički grad nema niti jedan kafić galerijskog tipa, kao da Zadrani misle da se ljudi koji dolaze ovdje ne bave književnošću i kulturom. Kao što nema vegeterijanskog restorana. Ljude ne percipiramo u tom nekakvom alternativnom smislu, a književnost i kultura je na žalost alternativa. Nešto što je u 18. i 19. stoljeću bilo top, na vrhu društvene ljestvice, sad je postalo “mi i punkeri”.