Nose guči naočale i ono što im guru servira

Ajme meni koja strka i zbrka oko Keruma i njegove mlađahne djevojčice. Pune su ga novine, televizija, internet… Nećeš ti, ni prvi ni zadnji. Toga je uvijek bilo i bit će, ne znam čemu tolika frka oko toga. Osim toga, ti Splićani su u svemu počeli kopirati Zadar pa i u tome. Mi smo s našim gradonačelnikom prošli to zavedi me – razvedi me ima pet godina. I nikom ništa, tako da je ova Kerumova priča totalni deja vu. Prožvakana priča. Naš em je bio obrazovaniji, zgodnji, pametniji, jedino ne toliko bogat, ali ne možeš ovce i novce. I svakoga čuda tri dana dosta.
A od Keruma, meni je veća frajerica njegova žena. Nije svako zlo za zlo. Izbacila je karikaturu iz kreveta, dobit će pola bogatstva i biti najbogatija hrvatska razvedenica. Sad, da je pametna, ne bi je trebalo previše tangirati što se ovaj njen odselio kod mlađe i zgodnije, a ako joj je teško zbog toga, nek se tješi da je Fan, fan fantastično njena kopija… Ako je ni to ne tješi, bar pod stare dane neće morat trpit ricastog trola i njegove ispade, ić u Gaćeleze ili odakle je već, jer kad ostariš onda i popizdiš pa se vraćaš djedovini. E sad, netko u majbahu, netko u peglici… U svakom slučaju, gospođa je dobro prošla s obzirom da stvarno treba naplatiti duševne boli zbog toga da si s nekim tko se pod stare dane tuče po narodnjačkim klubovima, još uvijek živi pod sestrinim skutima i kurči se okolo skupocjenim automobilima. Osim toga autima, ljubavnicama i poslovnim prostorima ne možeš sakriti neobrazovanost i sela svoga zemlju ispod nokta s koje si otišao u bijeli svijet.
Kao gospodin čovjek se rađaš, to se ne može naučiti. Ista stvar je i kad prošetam Kalelargom. Lova ne čini čovjeka, kao ni odijelo. Nema mi gore stvari nego vidjeti skockanu žensku u kafiću koju odaje sjajilo prešminkano preko usta. Još kad progovori… A tek kad vidim tip-topušu po ultimoj modi, ali nabada u štiklama kao da petama buši preoranu zemlju za posaditi kapulicu… Ne znam kako drugima, ali meni je to strava. Da sam muško, sigurno mi se ne bi dignuo na takvo nešto. Zato mi je bolje vidjeti gazelu u patikama i trenerci kako je neopterećeno zalutala među šminkeraj nego utegnute namještaljke redom napućenih usnica kako redom paradiraju šakama podignutih u zrak jer se na nadlaktici mora njihati torba. Bljak…
A tek frajeri na foru Ante Gotovac. Koji šetaju u Guru i Svit jrs majicama koje koštaju i po tisuću kun… Hebateled, pun ih je grad istih takvih, kloniranih. Hodajuće reklame. Umjesto da Guru njima plaća što ih reklamiraju, oni još masno plaćaju te iritirajuće krpice. Sve na isti princip, jedino su različite nijanse. Jedan dan sam prije posla baš brojala i u nešto više od pola sata, izbrojala 98 frajera u tim majicama. Na kraju, i da sam htjela zapamtiti ijednog od njih, nisam mogla jer su mi se ti cvjetići pomiješali. Zato ne volem te đireve, umjesto tipova, pamtim majice. Jedan je bio u ljubičastoj, drugi malo svjetlijoj, treći rozoj, četvrti bež… I onda kad te netko pita ima li što zanimljivo, a ja mu kažem:
– E znaš onaj u Guru majici….
– Koji?
– Onaj u rozoj, ne onaj u boji lavande… Ma ne taj, onaj u bejbi rozoj, ne tamnoj…
Bed, što nije?! Nema više onaj zgodni crni, plavi, s dobrom guzom, zelenim očima… Ne, nego onaj u toj i toj nijansi majice, u toj i toj nijansi auta (jer takvi voze i iste automobile)…
Blah, stvarno se pretvaram u staru čangrizavicu. A što mogu kad mi fali adrenalina. Ne da mi se više ni vani jer mi se čini da je svakog vikenda isti scenarij s istim ljudima, na istim mjestima, za istim šankovima s istom čašom u ruci… Ja sam avanturistica, ne padam na klišeje i volim sve što vole mladi. Ali ne ovi mladi koji slušaju narodnjake, nose guči naočale i ono što im guru servira… Gdje su nestali buntovnici bez razloga, tražim ih s razlogom jer klonovi napadaju…