Ideja o iranskom podrijetlu traje preko dvjesto godina

Istraživanje biljnih i životinjskih vrsta na našemu području pokazao je da mnoge po život, a posebice doselidbu naroda važne sorte ne vuku podrijetlo od europskih, nego srednjeazijskih sorti. U to u prvome redu spadaju brokvina i kapuc – vrste kupusa, a zatim i dalmatinska ljutika koja biološki nema nikakve veze s europskim kapulicama nego izravno potječe od lukovica Allium roylei i Allium oshanini iz Afganistana i Kašmira
Tijekom prošlotjednog posjeta Veleposlanika Islamske republike Iran u Hrvatskoj, Njegove ekscelencije Mohammada Hassana Fadaifarda Zadru, bilo je između ostalog i govora o takozvanoj “iranskoj teoriji” podrijetla Hrvata. I sam gradonačelnik dr. Živko Kolega spomenuo je kako ta teorija, premda nedokazana, predstavlja neku vrstu povezanosti između naših naroda, pa makar o njoj samo razmišjlali, dok je velepopslanik Fadaifard, takošer ne ulazeći u njenu znanstvenu opravdanost, kazao kako je moguća budući da u Hrvatskoj, kao i u Iranu, susreće dobre ljude.
Obzirom na neznanje i predarsude koje vladaju kad je ova teorija u pitanju, razgovor dvojice predstavnika naših dviju zemalja bio je zapravo vrlo benevolentan, u pravom diplomatskom tonu. Šteta je, međutim, što se o davnim vezama Hrvata sa srednjeazijskim prostorima teško može dobiti odgovarajuća informacija pa to onda, jasno, dovodi do različitih zabluda.
Primjerice, “iranska teorija” se i prečesto povezuje s određenim političkim uvjerenjima, strankama ili pokretima iako s time ima ponajamnje veze. Reakcije na nju i sredstva koja su se rabila da bi se ušutkalo njezine pobornike, već imaju, ali to nije i ne može biti krivnja ideje i znanstvenika koji su je ispitivali. Naravno da je u takvom okruženju veoma malo poznato da je takva ideja iznesena prvi puta još u osamnaestom stoljeću, davno prije ikakvih jugoslavenskih il eurobalkanskih asocijacija.
Barbari uništavaju radnje
Riječ je o doktorskoj disertaciji Josipa Mikoczy-Blumentahla pod nazivom “Hrvati rodom Slaveni potekli od Sarmata potomaka Meidijaca” koju je obranio 1797. na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu. Sudbina ovoga rada simptomatična je za sudbinu teorije koju je prvi put u znanstvenim krugovima zastupao. Naime, latinski izvornik radnje ukraden je nakon 1918. iz pismohrane tadašnje JAZU i pod dotičnim predmetnim brojem nedostaje svezak. Ostao je ipak sažetak na hrvatskom što je neprocjenjiva šteta i očiti barbarizam, no politički motivirani vukovci i sveslaveni nisu prezali ne pred gorim zločinstvima.
Mikoczi-Blumentahl je pritom zapravo imao sreće što je nastradala samo njegova disertacija. Četvorica hrvatskih znanstvenika, pristaša i proučavatelja iranske teorije, ubijena su u razdoblju 1931. – 1976. od strane tajnih policija obaju Jugoslavija. Kao prvi prof. dr. Milan pl. Šufflay, neospoprni stručnjak i autor niza znanstvenih radova među kojima je bio i “Zaratustra u Crvenoj Hrvatskoj” o tragovima mazdaizma među Hrvatima. Navečer 19. veljače 1931. pretukao ga je do smrti željeznom šipkom policijski agent Zwerger, inače i istaknuti član pokreta “Mlada Jugoslavija”.
Sličnu je sudbinu doživio i dr. Kerubin Šegvić koji se bio posebno posvetio izučavanju glagoljice i njenog nastanka ranije i nezavisno od ikakvih Ćirila i Metoda. Nakon Drugog svjetskog rata, krajem 1945. također je ubijen željeznom šipkom u Zagrebu, da bi poslije toga na insceniranom suđenju bio osuđen na smrt strijeljanjem kao “suradnik okupatora”.
Četiri ubijena znanstvenika
Nerazjašnjena smrt dr. Ive Pilara, po svemu sudeći upućuje na prste jugoslavenske tajne policije i na inscenaciju samoubojstva. I ovaj veliki stručnjak proučavao je starohrvatski mazadiazma i bogumilstvo kao pojave iranskog podrijetla.
Ni u novije doba nisu prestali akti nasilja nad zastupnicima iranske teorije, što pokazuje sudbina prof. Mihovila Lovrića kojeg je tajna policija ubila 1976., a potom bacila tijelo u Podvelebitski kanal. Kad je tijelo pronađeno, spriječena je obdukcija. Prof. Lovrić proputovao je veliki dio Azije, od Kavkaza sve do Sibira i zapadnoga Turkestana, u potrazi za hrvatskih korjenima. Također je izuzetno značajan njegov rad na rodnome Krku gdje je od zaborava i izumiranja spasio Veyske povede, najstarije hrvatske legende i arhaični veysla zajik, starohrvatski dijalekt najsličniji ranim hrvatskim govorima.
Vjerojatno je malo koja znanstvena postavka u dvadesetom stoljeću bila proganjana s tolikom brutalnošću koja se u obračunu s istraživačima u Europi nije mogla sresti još od vremena baroka i inkvizicije. Također, hipoteze o iranskom, ili točnije rečeno u kronološkom smislu antičkom, a geografski azijskom podrijetlu Hrvata nisu nikad mogle biti uporabljene u ikakve ekspanzionističke ili druge slične svrhe, nego su samo željele istaknuti hrvatsku posebnost u odnosu na susjedne narode. Izgleda da je baš ta činjenica vlastodršcima izrazito smetala. Ni činjenica da se u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, “iranska” teorija nije smatrala službenom, nego se više naginjalo “gotskoj”, nije mogla opravdati Blumentahlove nastavljače.
Spomenici antičkih Hrvata
Na čemu se zapravo temelji iranska ili srednjoazijska teorija o hrvatskoj etnogenezi? Kao prvo na 16 dosad otkrivenih natpisa u kojima se spominje hrvatsko ime na širokom prostoru od Irana do Azovskoga mora, do kojih je najstariji iz 1375. godine prije Krista, a najmlađi u spisima Zachariasa Rhetora “Historia ecclesiae” iz 559. godine kršćanske ere. Između ovih epigrafičkih i literarnih spomenika posebno se ističe nekoliko. To su nekoliko natpisa cara Darija I, gdje se opetovano spominje kao jedna od njegovih zemalja Harauvatiya i narod Harauvatiš, odnosno Khorvat na nadpisu posvećenom ponovnome prokopu kanala između Nila i Crvenoga mora. I Darijevi nasljednici Kserkso I i Artaksrekso II na svojim pločama u Suzi i Persepolisu spominju vazalne narode Harahvatiš i Arhvati.
Posebno su zanimljivi i nalazi s Azovskoga mora iz grada Tanaisa, nekadašnje grčke kolonije na Pontu, blizu ušća Dona. Riječ je o dva natpisa od kojih jedan spominje sinodon Hrobaton i njegove članove, a drugi Sandarza arhonta Horoathos. O oba su mišljenja podijeljena. Za prvo postoji ideja da je riječ o najstarijem spomenu hrvatskoga sabora ali i da je riječ o posebnoj vrsti crkvenoga zbora. Također, što se tiče arhonta Sandarsa, ono “Horoathos” većina ja autora tumačila kao narodnosnu odrednicu, dok su se nedavno pojavila mišljenja da bi to moglo biti i ime. No i u tom slučaju, to bi nam dokazivalo postojanje Hrvata kao definiranog naroda u 2. stoljeću nove ere na širem prostoru Dona i Crnoga mora. Slično kao što u zapadnome dijelu Carstva, nisu rijetka imena od pokorenih naroda kao Britanik, Germanik i slično.
Više ranosrednjovjekovnih autora, poput spomenutog Zacharisasa Rhetora, a zatim Orosius Presbyter, vikinški putopisci i kralj Alfred Veliki, a nešto kasnije i niz poljskih i čeških autora, spominju Hrvate i Hrvatsku na istočnoeuropskim prostorima.
Poseban zamah iranističkom viđenju podrijetla Hrvata dao je razvoj suvremenih prirodnih znanosti. Istraživanje biljnih i životinjskih vrsta na našemu području pokazao je da mnoge po život, a posebice doselidbu naroda važne sorte ne vuku podrijetlo od europskih, nego srednjoazijskih sorti. U to u prvome redu spadaju brokvina i kapuc – vrste kupusa, a zatim i dalmatinska ljutika koja biološki nema nikakve veze s europskim kapulicama nego izravno potječe od lukovica Allium roylei i Allium oshanini iz Afganistana i Kašmira. Također su srodne azijskim i neke vrste bijeloga grožđa. Pitanje je spada li u ovu skupinu i čuvena zadarska maraška, pogotovo ako se zna da se ta biljka na perzisjkom zove “marahka”, za razilu od divlje višnje ili “šenure”, koju na Kvarneru zovu “šenuda”. K tome valja dodati i da je tradicionalna pšenica u Dalmaciji Triticum urartum, također čistog azijskog podrijetla i nije srodna zapadnoeuropskim vrstama.
Kako je tavar je postao tovar
Slično je i s nekim važnim životinjskim pasminama, prvenstveno konjem bušakom iz Dalmacije, Hercegovine i donedavno još i na Kvarneru i koji nije potomak stepskog tarpana, nego istočnije Equusa przevalskij, azijskog divljeg konja otkrivenog tek sredinom devetnaestog stoljeća na putovanjima Prževalskoga. Očite su također i dvije pasmine magaraca na Jadranu, od kojih je viša svjetlodlaka pasmina također povezana s azijskim pretcima, za razliku od manjeg tamnijeg grčkog magarca. Zanimljivo da je u Iranu magarac – tavar.
Pristaše srednjoazijske hipoteze podrijetla Hrvata upozoravaju i na posebne religijske i narodne običaje sačuvane u našim krajevima često i do sredine dvadesetoga stoljeća, odnosno kraja Drugog svjetskog rata, kao i na arhaične govore koje, nažalost, zbog slavističke prevlasti u upravi i institucijama, skoro nitko nije istraživao. Tako se moglo dogoditi da se Ćiribirce proglasi Rumunjima, a da nije bilo istraživanja Mihovila Lovrića koje je nastavio i njegov sin dr. Andrija Željko, za Veyski zajik na Krku se vjerojatno ne bi nikad ni saznalo, posebice što je i tamo nakon “oslobođenja” izvršen genocid nad domicilnim stanovništvom.
U Hrvatskoj kao nezavisnoj i suverenoj državi, ne bi smjelo postojati znanstvenih tabu tema, pogotovo vođenih političkim interesima. Danas doista ne trba iz razloga narodnoga opstanka dokazivati da Hrvati jesu, odnosno nisu ovo ili ono. Također, bez obzira na etnogenetičko podrijetlo, više od tisućljeća života na ovim prostorima, inkorporiralo je u hrvatski etnikum brojne druge narode, kao i posvuda u Europi. Zbog toga bi i “iranska” teorija trebala naći svoje mjesto kao jedno od polja proučavanja hrvatskih znanstvenika vez predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka, u bilo kojem smjeru. Posjet iranskoga veleposlanika i najava boljih mogućnosti suradnje na svim poljima pa tako i znanstveno-kulturnom, daje nade da bi se i o ovim pitanjima mogli makar malo približiti nekim konkretnijim odgovorima. Na to nas, osim toga, obvezuju i žrtve koje su pale za slobodu istraživanja hrvatske etnogeneze.