ZD DNEVNIK Referendum nije svjetlo na kraju tunela

 
Jedva čekam referendum! Blaženo nedjeljno jutro, a ja u obližnjoj školi, pred  kartonskom kutijom umotanom u bijeli pak, opet odlučujem o nekakvom  sudbinskom pitanju ove zemlje. Ovog puta radi se o ustavnoj definiciji posljedice  ljubavi. Barem bi brak trebao biti prije svega posljedica ljubavi, a ne fiškalija u  pravnom prometu. Uzvišeni osjećaj ljubavi kojem je brak nadgradnja za cijeli život,  sve je više u praksi degeneracija življenja.
Kad se dvoje uzmu, u Republici Hrvatskoj je sve protiv njih. U aktualnoj situaciji  u koju su nas i doveli rodonačelnici neofeudalnog društva, dvoje mladih i  zaljubljenih postaju kmetovi besmislenog življenja u dvoje. U tom moralno i na  mnoge druge načine bankrotiranom sustavu, posao je misaona imenica, krov nad  glavom pristanak na dužničko ropstvo, a stečena prava ukinuće civilizacijskih  dosega cijelog niza generacija. Na jednoj strani predreferendumske polarizirane  situacije imamo štrebersku patetiku premijera koji nikako da skuži da ga dobar dio  Hrvata, ne samo ne voli, nego i prezire. Na drugoj strani je pigmalionska bulumenta  vezana za propalu idelogiju, odbačenu od svekolikog modernog svijeta, ali koja živi  za svoju „umjetnost” te istraje u besmislu. Rezultat je neviđena podjela, iskopani  ideološki rovovi, samo koji metar dalje od onih pravih. Sukob je to konzervativne,  zatucane, samoljubive i one jedva dočekane, slobodne Hrvatske u kojoj se intima i  nukleus društva želi ne zaštiti, nego normirati najvećim pravnim aktom.
Istovremeno, svaki treći brak se raspada. Hrvatska postaje talac nesposobnosti  elita da svojim građanima stvore život izvan aktualne doline suza. Sve se više zaziva  čvrsta ruka koja će presjeći ovu sad već pet godina dugu nesreću od krize, a svjetlo  na kraju tunela još se niti ne nazire.
Sve se to amortizira skupim i besmislenim izjašnjavanjem koji neće pomoći  budućim parovima da ostatak života provedu – čvršće zagrljeni.