ZAUSTAVLJENO VRIJEME: U antikvarijatu na uglu Providurove

I dok je Zadar, "stariji i od samog sebe", kako je znao reći pokojni zadarski novinar i pjesnik Miljenko Mandžo, slavio svoj Dan grada i blagdan svetoga Krševana, jedan mali prostor na uglu Providurove palače treću godinu čuva povijest grada. Na svoj osebujan način, kroz stare razglednice, fotografije, umjetničke slike, predmete – priča priču upravo o starom Zadru i njegovim stanovnicima.

Na raznim lokacijama
Tu se smjestio jedini zadarski antikvarijat kojeg ljubomorno čuva Šime Lukić jedan od prvih zadarskih numizmatičara i predsjednik zadarskog Numizmatičkog društva čija se strast za skupljanjem starih novčića s vremenom proširila u strast za antikvitetima iako se u svojoj kućnoj radionici već godinama bavi i otkupom i restauriranjem starog namještaja.
U ovom antikvarijatu pažnju privlači upravo namještaj, ali i restaurirane podne lampe i secesijska ogledala, a u posebnom dijelu malog prostora poslagani su uporabni eksponati od kojih većina još uvijek normalno radi – više modela starih telefona, glomazni radio-aparati te fotoaparati.
Uz komade namještaja i krupnije eksponate poput svjetiljki, ogledala i škrinja, u antikvarijatu se na policama nalazi veliki broj sitnijih predmeta, od raznih svijećnjaka i ukrasa, do očuvanih dijelova porculanskih servisa i starog nakita.
– Sve je počelo još davne 1968. godine kada sam počeo skupljati slike i novčiće. U Zadar sam se i doselio tih 60-tih godina, pa sam se odlučio za otvaranje antikvarijata. Do sada smo bili na raznim lokacijama u gradu – na Trgu pet bunara, pa u kazalištu, pa u crkvi sv. Dominika, kavani Central, a onda smo čak 12 godina bili u prostoru današnjeg TIC-a i sad smo evo tu – kaže Šime Lukić dodajući, kako su njemu osobno, najdraže knjige.

Povijest Venecije iz 1664. godine
Najstarija knjiga je Povijest Venecije iz 1664. godine, a ima i jedna iz 1777. godine čiji je uvez od ovčje kože, a stranice od rižina papira. Pokazuje nam i glačalo još iz austrougarskog vremena i staru, fiorentinsku lampu.
Prekrasna drvena škrinja, koju Šime zove "dotarica" jer bi tu mlada, nakon vjenčanja donijela svoju dotu i čiji je prednji dio rukom oslikan, nažalost, već godinama čeka – dom. Ima tu ukosnica, džepnih satova, ukrasnih igli, medalja, odlikovanja, slika, kipova, gramofonskih ploča…
Ulaze mnogi u antikvarijat i prošeću kroz prošlost, ali prodaja kako je rekao Šime Lukić, ide slabo. Neizvjesna je sudbina i ovog prostora jer bi se u skoroj budućnosti i Providurova palača trebala početi obnavljati, ali Šime Lukić zasigurno neće odustati od svoje najveće ljubavi – restauracije starog namještaja.