Kako je Grinch Mari ukrao Božić

Nakon što sam se poledila i polomila na onom snijegu i ledu, iznenadilo me proljetno vrijeme. Ne da sam se skuhala, ne da se nisam znala kako obući, nego sam se i prehladila, nego sam skoro i zaradila svinjsku gripu. Iako sa svinjama nemam posla, niti ih doživljavam, osim kad su u sušenom i dimljenom stanju.
A, bome, nikad manje nisam ni imala osjećaj da je Božić nego ove godine. Prvo su me opelješili za jelku koju sam platila ravno 300 kuna, koju sam uspjela prikeljiti zadnju sekundu i kitila sam je na sam badnjak, tik prije nego što sam izašla vani. A do jutra je već izgledala ko ćelavica jer sam je centrirala ravno do radijatora.
Ima li išta otužnije od polumrtve jelke oko koje je više iglica na podu oko nje nego na njoj samoj?! Naravno da ima, bar kad sam ja u pitanju, a to je da ispod jelke nema ni jednog poklona. Nije da vjerujem u malog Isusa, u Djeda Mraza ili votever, ali dočekati Božić bez ijednog poklona je stvarno šit of de jr. Baš sam se bezveze osjećala. Zamotala sam neke kekse koje sam imala u kuhinjskom ormariću i samopozvala se kod babe na selo na ručak i tuku ispod peke. Nju sam obradovala, a sebi sam skratila popodne do navečer.
Mislim, mene kao da sam deklarirani antikrist ni rođena rodbina više ne poziva na božićni ručak. Starci su od toga odustali još od studentskih dana jer su shvatili da me nema smisla tlačiti nakon pijanki koje sam odrađivala s društvom. Baba u bodulima je odustala jer ju je mater nagovorila na to, a baba u vlajima je odustala jer je shvatila da ne držim do tradicionalnih vrijednosti jer da jesam – ne bih dočekala tridesetu bez da se udam. O tome smo pričale i za ovaj božićni ručak. A moja baba ima misiju preživiti, unatoč godinama, sve dok me ne zbrine. Sjećam se da je, još dok sam išla u školu, govorila da će na miru moć umrijeti kad maturiram. Pa je svoj životni vijek prolonigarala na vrijeme kad maturiram, pa dok se upiošem na faks, pa dok doguram do apsolventskog, a onda kad sam došla do apsolventskog, čekala je da diplomiram.
Eto, ja diplomirala poodavno, a kad sam joj došla s diplomom na vrata i rekla:
Baba, evo ja diplomirala, sad na miru možeš umrit!
A baba će meni na to:
Mare, bogati, a ne mogu umrit dok se ne udaš! Još da mi je to vidit, pa mirno mogu na drugi svit!
To mi je u tom trenutku bilo turbo smiješno, a sad kad je postalo i otužno, dobra mi je skuža da se ne udajem da imam čime babu ljubimicu održavati na životu.
Rekla sam joj za Božić:
Ajde baba, ma nemoj me i ovoga puta pitat kad ću se udati. Pa moram te nekako i dogodine u ovo vrime vidit živu!
Baba se rasplakala, ne znam od tuge ili od muke, ali i meni su došle suze na oči. I suzila sam putem sve do doma, a onda sam shvatila da nema smisla tugovati i pozvala prijateljice samice i netom razvedenice da idemo utapat tugu u alkoholu. I bilo je dobro, odmah sam se bolje volje osjećala sutradan.
A onda su opet počeli svi pilat di ćemo za Novu. A meni se nigdje ne da. I ne da mi se opet objašnjavati da svi negdje idu u paru, jedino da sam ja solo. Pa sve tako Jovo nanovo. Zato jedva čekam kad će ova ludnica i kupleraj završiti.
Jer za Novu opet treba rodbini čestitati i opet odgovarati na ista pitanja. Vama sretna Nova, a meni kakva bila da bila. Odradit ću i to, jesam i gore stvari preživila pa ću i to.