Lijevo koljeno

Postala sam meteoropat. Čim opali južina postanem luda, ne znam što hoću. Opiči me glavobolja, nesanica, i boli me lijevo koljeno i desni lakat. A da ne kažem kako mi sve oko sebe ide na jetru, živce i da se ne mogu kontrolirati koliko sam luda. A možda su me i godine stisle. Jer prije pet godina, dok sam još bila dovoljno mlada i blesava, mogla sam i po pet dana bančiti i ne spavati. Sad jedva dočekam ponoć, postala sam ko moja baba Mare. Eto ti vraže, još samo da počnem plesti…
Zalomilo mi se dva dana za redom izać vani. Prvo na feštu gdje sam vidjela neke face koje stvarno dugo nisam, pa otišla na koncert, a sutradan sam opet izašla revijalno vani. Eto, čisto da ne stojim doma. Večer prije me inspirirala i promislila sam da bi moglo bit zanimljivo. Ali sam brzo shvatila da nema uopće razloga da budem vani. Bit će zbog toga jer je korizma. I kriza. I jer su završili izbori pa nam je opet tako kako je.
A kako je neplanirano granulo i malo sunca u subotu, izašla sam i na špicu. Na kojoj nikad ništa nova. Prežvakana garderoba, parovi, očekivanje Godota. Pa sam sjela u puntića i odvezla se izvan grada. I tuhinjala solo na suncu. Ispijala kavu i čitala novine. Družila se sama sa sobom, kao da to inače ne radim. I zaključila da sam sama sebi najbolje društvo.
Bilo mi je ravno sve do Sarajeva. I nije me imao tko zamarati kako će naši popodne odigrati košraku, nije me nitko davio da je Jupe dobar ili loš trener, nitko me nije opterećivao sasvim nebitnim stvarima i time hoće li Zadar u fajnal for ili neće. Nisu me zamarali ni time tko je kome povalio ženu, sestru, mater, ćaću, najbolju prijateljicu, kumovu ženu, kuma. Tko je kome ukrao plaću, tko je kome namjetio posao, je li ona tamo došla do posla preko kreveta i je li time prekršio etički kodeks.
Umorna sam u zadnje vrijeme od kada žeže južina. Da mi se pošteno naspavati, spasila bi se. Ubi me ovo šugavo vrime koje potencira sve ostalo. Šugavo stanje u državi, gradu, ekipi, teve program (odmah se sjetim da od prošlog mjeseca plaćam i televiziju, majku mu njegovu).
Sve je nekako isto ka i lani. Isti ljudi na istim mjestima, prodaju iste fore… Iste face u điru. Nekad se pitam sele li ovi ljudi iz ovog grada, dolazi li itko novi?! A kako stare nemušto i nemaštovito ovi, tako i ja s njima. Bez reda, pravila i načina. I od kada mi je ovo lijevo koljeno počelo reagirati i na vremenske uvjete, pitam se nije li moja sudbina takva da ću ove iste gradske face gledati i kad odem u mirovinu, i dok nas smrt ne rastavi?! Skeri, totalno. Imam osjećaj, ako ko samica završim i u staračkom domu, da ću neke tamo isto sretati na hodniku ili biti u istoj sobi s njima. Noćna mora. I hvata me osjećaj panike, pusta želja da napravim nešto od svog života, ali ne znam što. Da se odselim ali ne iz grada, nego u neku egzotičnu državu. Recimo Rumunjsku. Kupim si ladu i otvorim nekakav bordel? Negdje gdje definitivno nikog poznatog neću sresti. Ili, realnija situacija kad me uhvati panika da odem do psihijatra. Već vidim scenarij:
– Što vam je?
– Imam napad panike, želim pobjeći odavde.
– Ma nije to ništa strašno, svima nam je isto.
– Ali vi ne razumijete moje strahove…
– O da, znam kako vam je…
– Ma ne znate.
– O da, znam kako vam je.
– Ma ne znate, stvarno ne znate. Boli me lijevo koljeno.
– A u pm. To je već ozbiljniji problem nego što sam mislio. Tako mlada, a tako u kurcu, cccc. Nema vam pomoći.