Hrvatska žena

Čim sam ušla u tridesete, počela sam osjećati breme godina. Pa shodno situaciji, kad osjetim da ću doživjeti ispaljenje – što hormonalno, što financijsko-egzistencijalno, ja fino uzmem bolovanje. Odnedavno bez imalo grižnje savjesti. Sou vot? Kad mogu visoki državni i županijski dužnosnici besramno pojavit se u po godine na poslu cirka 10 radnih dana od po sedam sati (s ubrojenim pauzama za marendu), zašto se ne bih ja rekuperala i đabalebarila nekoliko dana? I to s pokrićem. Crno na bijelo. S pečatom.
Nimalo mi ne fali prošetavanje na špici. Zatvorim se u svoju gajbicu, daljinac ili komp u ruke, eventualno pozovem nevještu da mi dovede nećaka da mi skrati dane i fajn. Rifrešam se, naspavam i dođem ko nova na posao.
– Bila na tretmanu kod kozmetičarke? Promijenila frizuru? Kvarcala se? Nakon milijun godina skupila tipa i napravila ONO?, pitaju frendice prvih dana kad se vratim s bolovanja.
– Ma ništa navedeno, nego napravila šefu ono, nasmijem se i značajno naglasim to ONO kao da sam nasred trga u po bijela dana sagriješila bludno.
A da to bolovanje bez bolovanja zna nekad krenut naopako, zna, kao što se dogodilo ovaj put. Prvo jutro sam čak išla i raditi nešto po kući. Išla sam opeglati one dvije faking majice jer se mater najavila u posjetu i ručak, a uvijek mi prošpijunira po stanu tako da mi se nije dalo slušati njeno kvocanje. Pa sam se, vična pegli, opekla. A nakon toga sam se opekla i na pećnicu jer sam išla podgrijati one lazanje što sam naručila za nas dvije.
– A što sam se ja danas u Boga kamenjem bacala kad mi ovako vraća?, pizdekala sam po kući pod vodom hladeći opekline, a mater je samo mirno rekla:
– Nije da sam zla, ali tako ti i triba kad varaš državu!
– Pa bolje nju nego muža kojeg nemam!!!, okrenula sam na zajebanciju, a ona mrtva-hladna:
– I nećeš imat dok ne naučiš kuhat, prat i peglat svaki dan. A ne revijalno, ovako kad ja dolazim. Zato i jesi danas završila s opeklinama prvog stupnja na obje ruke. Ko da ja ne znam odakle lazanje. A što bi da imaš dicu?!
– Zato i nemam dicu! Ni muža! Majko, jebeš mi sve, ti bi bila idealna saborska zastupnica.
Nisam ni dozvolila da joj iznad glave zablinka upitnik nego sam nastavila:
– I opekla sam se na peglu danas i na pećnicu jer sam gledala one karikature u Saboru. A ti bi se lipo uklopila s njima. I nisam mogla virovat što čujem svojim ušima pa mi je dva puta pobjegla ruka. Toliko pobigla da sam sad invalid i propisno na bolovanju, da mi nema tko reći da varam ni državu, ni šefa, ni ljubavnika kojeg nemam, ni ikoga drugoga. Toliko gluposti koncentrirano na jednom mjestu odavno nisam čula. Raspravljali su o nasilju među mladima. I lijevi i desni i centar. I nakon toliko izrečenih gluposti, kao da ih plaćaju tko će biti veći blesimetar, jedan je lola, ničim izazvan zaključio da je to zato što se roditelji sve manje bave djecom. Bravo Kolumbo! A tko vašu djecu odgaja dok vi za masnu lovu lovite zjake i tko se vašom djecom bavi dok vi imate besplatan stan u metropoli, hranu, troškove za odvojen život, auto, vozače, mobitele, laptope… ?!
A drugi bubne da je to zato što matere nisu doma nego rade. I ostane živ. Živ majke mi, jer je i navečer bio na televiziji.
Helou! Mars koling Kroejšn parlament… Dvadeset i prvo faking stoljeće, a žene bi trebale sjediti u noć, u dugu mračnu noć i uz pećicu bijelo platno tkati. I čarape svojim mužjacima za Sabor plesti… A živjeti od čega? Zraka? Jer jedino je još to besplatno.
A nitko se nije od njih u toj raspravi pitao koliko je ovo korozivno i erozivno društvo pridonijelo tome. Da nema više nikakvih moralnih dvojbi. U društvu u kojemu je parola od najviših do najnižih instanci Zdrpi i zbriši o mladima i njihovom ponašanju nemamo što raspravljati. Kakvu im poruku šaljemo, takvu omladinu imamo. Kakvi im se uzori serviraju, dobro je da su i takvi kakvi jesu.
Eto majko, zato nemam ni djece ni muža.