Branitelju ukinuta opskrbnina iako je teški invalid

Željko Čirjak ostao je bez opskrbnine zbog toga što je nakon smrti roditelja naslijedio nešto zemlje. Riječ je o neobradivoj zemlji koju čak i da je moguće, ne može obrađivati jer mu je tri mjeseca nakon što je dobio rješenje kojim ostaje bez jedinog prihoda, zbog problema s dijabetesom amputiran dio lijevog stopala
Željko Čirjak, 56-godišnji dragovoljac Domovinskog rata iz Popovića nedaleko od Benkovca, zorni je primjer nepravde i nebrige o onima koji su, ne mareći za svoj život, među prvima stali na branik domovine. Njemu je, naime, iako teško bolesnom u studenom prošle godine, nakon što su usvojene izmjene Zakona o isplati mjesečnih opskrbnina, ukinuta naknada u iznosu od 1.097 kuna. Najtragičnija u cijeloj priči jest činjenica da mu je to bio jedini prihod. Osim toga, upravo u vrijeme kada je dobio rješenje o ukidanju novčane naknade njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo, a dva mjeseca potom ostao je bez dijela stopala lijeve noge.
– Još prije pet godina naglo mi je skočio šećer, a dvije godine kasnije dijagnosticirali su mi dijabetičko stopalo. Prvu operaciju imao sam prije tri godine na desnoj nozi, ali je sve srećom prošlo samo s rezanjem između palca i prsta do palca. Međutim, kada mi se u prosincu otvorila rana na lijevoj nozi nije bilo spasa. Liječnici su mi rekli da mi moraju amputirati stopalo do iza prstiju, pa sam operiran u veljači – ispričao nam je Željko kojem je opskrbnina ukinuta zato što je nakon smrti roditelja naslijedio nešto zemlje. Riječ je o nekoliko zemljišnih parcela koje je podijelio s bratom i dvije sestre pa ga je u diobi dopala četvrtina.
Opskrbninu izgubio zbog zemlje koju ne može obrađivati
– To su sve male parcele na kojima se jedva i dva bicikla mogu mimoići. Osim toga, to nije niti vrijedno tlo već škrta, kamenita zemlja koja je zbog neisplativosti odavno neobrađena – kaže Željko kojem je sada, s obzirom na invalidnost ona još i nepristupačna. Pomisao da ju obrađuje i živi od poljoprivrede njemu je nemoguća misija, a ušteđevina koju crpi otkako je ostao bez opskrbnine, sve je “tanja”. Zemlju bi kaže, rado prodao no nema kome, a raspitivao se i o mogućnosti da ju ustupi Općini u zamjenu za kakvu-takvu novčanu pomoć.
Željko se nije ženio, niti je imao djece. Otkako se razbolio jedini oslonac i pomoć su mu njegovi susjedi koji mu nesebično pomažu na sve moguće načine, bilo da mu je potreban prijevoz liječniku zbog previjanja rane ili što slično. Zahvaljujući njima imao je topli obrok nakon što se vratio iz bolnice, a često mu, kaže, donesu krumpir, kapulu, povrće i priupitaju ga treba li mu što. Još prije pet godina ostao je bez oca, a godinu kasnije i bez majke i brata. Ima još dvije sestre od kojih jedna živi u Rijeci, no nedavno je ostala bez posla pa mu ne može pomoći. Druga Željkova sestra živi u Njemačkoj i s vremena na vrijeme pošalje mu nešto novca, no i ona živi skromno i brine se o teško bolesnom suprugu.
– Sestra mi pošalje koji euro kad god može, ali žalosno je to. Pa nisam se ja borio za Angelu Merkel. Pet sam godina kao pripadnik 134. brigade bio po bojištima od Zadra pa sve do Hercegovine. Po završetku rata nisam tražio ništa, ni mirovinu, niti sam se žalio na PTSP. Živio sam tu s roditeljima u obiteljskoj kući i povremeno se bavio kamenom kao i većina ljudi iz ovog kraja. Tako sam i uspio ušparati nešto novca za crne dane, ali to će brzo otići pogotovo što moram paziti na ishranu zbog šećera koji mi varira između 20 i 23 – priča Željko koji se, kako su mu kazali u Uredu za branitelje pri Ministarstvu branitelja Zadarske županije, zakasnio žaliti na rješenje o ukidanju opskrbnine.
Administracija neumoljiva
Pokušao je pojasniti da je teško bolestan te da mu je kao takvom uz snijeg i niske temperature kakve su bile u prosincu prošle godine bilo nemoguće putovati u Zadar. No, rečeno mu je da ih je mogao o svom stanju obavijestiti i telefonom. Kako nema svoj, kazali su da se mogao poslužiti susjedovim, a imali su i cijeli niz raznih odgovora što je trebao učiniti. No, kada im je postavio pitanje što mu je sada činiti, jedini odgovor je bio je kako mora prikupiti svu dokumentaciju (što znači obići barem pet, šest ureda na različitim lokacijama) te im sve to uz zamolbu za ponovnim odobravanjem opskrbnine dostaviti na adresu. U najoptimističnijem scenariju da odmah danas preda sve što se od njega traži, postupak dok se njegova zamolba uopće razmotri potrajat će mjesecima, a pozitivan ishod nije čak ni tada nije zagarantiran.
Željko Čirjak, nažalost, nije usamljen slučaj kojem je uvidom u dokumentaciju i imovinsko stanje samo ukinuta mjesečna naknada bez da se uopće razmotri o kakvoj je nekretnini ili pokretnini riječ, ima li to ikakvu vrijednost i na koncu, što će taj branitelj jesti, čime će platiti režije… Tu je administracija, čiji zaposlenici uredno dobivaju plaću iz Državnog proračuna, neumoljiva.
 

Kutija: Učinit ćemo sve što je u našoj moći

Ne možemo znati za svaki pojedinačni slučaj, ali kada god saznamo za neki, učinimo što god je u našoj moći. Tako će biti i sada. Netko će zasigurno već sutra obići Čirjaka i vidjeti na koji mu se način može pomoći – rekao je Branko Kutija, gradonačelnik Benkovca obećavši još i da će osobno kontaktirati Centar za socijalnu skrb kako bi bolesnom dragovoljcu i branitelju pomoć što prije pristigla. Napomenuo je kako Grad Benkovac ima fond za jednokratne pomoći potrebitima, no da je ona vezana uz Zakon o socijalnoj skrbi. To znači, pojasnio je, da bi Čirjak najprije morao ostvariti pravo na socijalnu skrb, a u tom bi mu slučaju onda Grad mogao i subvencionirati dio osnovnih režija, naknadu za struju, vodu i čistoću.

Pomoć moguća uz “hrpu papira”

U zadarskom Centru za psihosocijalnu pomoć jednako kao i benkovački gradonačelnik Branko Kutija, čuvši za tešku životnu situaciju u kojoj se Željko Čirjak našao, također su obećali kako će ga obići i pomoći mu koliko je to u njihovoj moći, no napomenuli su kako će prethodno trebati prikupiti podosta dokumentacije. Tako propisuje zakon i to je, istaknuli su, izvan njihove moći.

Ukidanjem opskrbnina branitelji dovedeni na rub egzistencije

Kontaktirali smo nekoliko braniteljskih udruga i mahom dobili odgovor kako je to još jedan slučaj u nizu. Nezadovoljni izmjenama Zakona o isplatama mjesečnih opskrbnina mahom ističu kako je to guranje branitelja u neimaštinu, glad i da stoga ne čudi što ih sve veći broj završava na psihijatriji pod medikamentima ili pak dižu ruku na sebe. Izmjene zakona o opskrbninama koje se primjenjuju od studenog prošle godine mnogim braniteljima bila su jedina primanja, kažu u braniteljskim udrugama, a mnogi su, iako teški invalidi, bez te naknade ostali jer nisu bili informirani pa se tako nisu na vrijeme žalili na rješenja i odbijenice koje su im tijekom prosinca stizale na kućne adrese.