U Zadar bismo se vratili odmah da možemo raditi… ali nemamo što

– Toliko puta sam poželio vratiti se, no svjestan sam da za povratak nema mogućnosti. Jer, ako se malo odmaknemo od posla, pitanje koje si također postavljam je: mogu li ja u Zadru naći svoj krug ljudi, svoj krug ambicioznih ljudi, pojedinaca koji su nešto stvorili? Želio bih biti dio jednog takvog ozračja, no postoje li takvi ljudi u Zadru?, upitao se Jakov Kolega
Zatvorenost Zadra kao sredine glavna je kočnica mladih Zadrana koji žive u Zagrebu, istaknuto je u petak u COIN-u, na tribini “Zalud zlato cilog svita – Mit ili realnost?”, u nakani da se vrate u rodni grad. Svoja su razmišljanja na tu temu podijelili: Marko Mišulić, osnivač i direktor Rentlia, Marko Baus, osnivač dizajnerskog studija Parabureau, Jakov Kolega, basist benda Pavel, project manager tvrtke Agrarno savjetovanje i osnivač Zadar Craft Beer Festivala, Mare Milin, samostalna umjetnica i profesionalna fotografkinja te Renato Švorinić, ravnatelj HNK Zadar i basist jazz sastava Black Coffee.
Rezimirajući svoje razloge zašto su ostali izvan Zadra (osim Švorinića) gosti tribine gotovo su se jednoglasno složili oko činjenice da Zadar ne pruža mogućnosti razvoja ambicioznim pojedincima.
– Dvije su stvari ključne koje su mene, a i mnoge druge potakli da odemo iz Zadra. Prva stvar je obrazovanje, a druga stvar je potražnja. U Zagreb sam otišao kako bi se mogao obrazovati, a ostao kako bih mogao raditi. Zadar mi tu priliku nije pružio. Centralizirana smo država, industrija je grupirana u Zagrebu, stoga je shodno tome i potražnja za mojim uslugama neusporedivo veća u glavnom gradu zemlje, nego što je to slučaj sa Zadrom, naglasio je Marko Mišulić.
Neambiciozno ozračje
Složio se i Marko Baus, koji je dodao da u Zadru ne bi bio u prilici započeti posao, niti ga razgranati, no sada, 15 godina kasnije, nakon što se pozicionirao na tržištu, drži da bi mogao probati i u Zadru.
– Vratio bih se odmah da postoji mogućnost rada, no ne postoji. Zadar je mala sredina, industrija ne postoji, a shodno tome nema ni novca u optjecaju. Rezultat te činjenice je slaba potražnja za kulturnim sadržajima, za koncertima primjerice, što mene kao glazbenika dovodi u situaciju da od svog posla, onog glazbenog, ne bih mogao živjeti, kazao je Jakov Kolega.
Agronom po struci, Kolega je basist benda Pavel, pa je stoga jako dobro upoznat sa situacijom na glazbenoj sceni, o čemu je informirao okupljene.
– Mi, kada planiramo koncert u Zadru, gledamo da to bude na neke praznike, na datume kada se studenti vraćaju u grad, jer smo svjesni da je to naša publika i da jedino na taj način možemo ovdje održati posjećeni koncert. U protivnom ne bismo imali za koga svirati. To je zadarska realnost i svakako važan razlog zbog kojeg se nisam vratio. Isto tako, situacija nije puno bolja ni kada je u pitanju moj drugi posao u agronomiji. Toliko puta sam poželio vratiti se, ne morati putovati sat vremena do posla, imati više vremena za sebe, za svoje, no svjestan sam da za povratak nema mogućnosti. Jer, ako se malo odmaknemo od posla, pitanje koje si također postavljam je: mogu li ja u Zadru naći svoj krug ljudi, svoj krug ambicioznih ljudi, pojedinaca koji su nešto stvorili? Ja želim s takvim ljudima ispijati kavice, ja želim biti dio jednog takvog ozračja, no postoje li takvi ljudi u Zadru?, retorički se upitao Kolega, potaknuvši raspravu u smjeru razrade teze – može li bilo tko ambiciozan uopće ostati u Zadru?
Egzodus devedesetih
Teško, sudeći po nastavku diskusije u okviru koje su gosti, ali i prisutni u dvorani, redom naglašavali kako im Zadar nije pružio i još uvijek ne pruža prilike za razvoj. Zatvorenost ljudi u Zadru, nepoduzetnička klima, nedostatak jake, izvaninstitucionalne kulturne scene i niz drugih pogubnih razloga odvojili su velik broj ambicioznih ljudi od rodne sredine, prema svemu sudeći – trajno.
– Zadar je prije devedesetih imao jaku kulturnu scenu, bili smo “živ” grad, grad u kojem se nešto po tom pitanju događalo. No, danas, što je danas ostalo od toga? Ništa! Za vrijeme rata je došlo do egzodusa, posljedice kojeg nikada nismo nadvladali, naglasila je jedna sudionica tribine.
Mladi, obrazovani i prije svega ambiciozni ljudi ključ su oporavka Zadra, a i povratka njihovih kolega, također se moglo čuti od prisutnih. No, s jednom bitnom “stavkom”, a to je – bez institucionalne potpore. Naglasila je posebno Ana Marušić, i sama svojedobno stanovnica Zagreba, iz kojeg se vratila u rodni grad.
– Ne vjerujem u institucije, od njih se ne može ništa očekivati. Vi, tu okupljeni, mladi, ambiciozni ljudi, ste jedina nada ove sredine, istaknula je Ana.
Nespremni na promjene
U diskusiji koja je zbrajala pozitivne i negativne aspekte Zadra, bilo je riječi i o potencijalima sredine, o potrebi izrade strategije razvoja grada i okolice, o potrebi kvalitetnog obrazovanja, što je naglasila Dina Bušić, istaknuvši kako svi trebamo biti pedagozi, kako svi trebamo ulagati i obrazovati mlade naraštaje ako želimo promijeniti “klimu” u gradu, ako mu želimo vratiti polet, ojačati ne samo kulturnu, već i poduzetničku scenu.
– Isto tako treba razbiti i mitove, koji u ovoj sredini egzistiraju već dugo. Jedan od mitova je Zadar i košarka. Zadar se percipira kao grad košarke. No, gdje je ta košarka, gdje su ti zadarski košarkaški uspjesi?, upitao se jedan od prisutnih.
Kao snažnu kočnicu, što se moglo više puta čuti, navedena je zatvorenost ovdašnjih ljudi, nespremnih na promjene, nespremnih na nove izazove, na zapravo multikulturalnost u svim segmentima.
Nakon rasprave održan je jazz koncert, nastup sastava A. J. Jazz Trio.