Za lijevi bok svake godine novi šok

Zadar bi jesen mogao dočekati s tri igrača kao potencijalnim opcijama za trčanje uz lijevu liniju igrališta. To su Perica Šare, Šime Gregov i Antonio Mršić
Ljevaci su uvijek bili na cijeni. Posebno pravi ljevaci. U rukometu od sedam igrača na parketu bi barem dvojica trebali biti ljevaci. U nogometu slična situacija, od jedanaestorice poželjno je da barem tri-četiri igrača “imaju” lijevu nogu. A ljevake nije lako pronaći jer većina nas smo dešnjaci i, kako je to netko dobro rekao, svijet je prilagođen dešnjacima. Stoga treneri u mlađim uzrastima posebnu pažnju daju onoj djeci koja se dobro služe lijevom rukom ili nogom. Kako je ljevaka malo tako i nije lako klubovima naći igrače za pozicije koje su im predodređene. Sjetimo se samo hrvatske nogometne reprezentacije koja je nakon odlaska Roberta Jarnija, našeg posljednjeg pravog lijevog bočnog, dugo godina tražila najbolju opciju za tu poziciju i do danas lijevi nam je bok, najblaže rečeno, kritičan.
Prije i poslije Jurića
Slična situacija je i na Stanovima. Nakon što je Zvonimir Jurić, danas pomoćni trener, odlučio završiti karijeru Zadar nije uspio stvoriti (ili odnekud dovesti) igrača na lijevom boku koji bi u momčadi ostao više od godinu dana. Istina, Jurić je posljednjih sezona igrao na mjestu lijevog stopera, a kao alternativa 2003. godine doveden je Danijel Krivić koji je u Zadru spojio dvije sezone. U tom razdoblju i Ante Jurjević korišten je kao lijevi bočni. Sve nakon toga bilo je lutanje koje je dovelo do toga da je danas lijevi bok pozicija koja Daliboru Zebiću zadaje ako ne najviše onda makar dosta glavobolje.
Možda i najbolje rješenje u posljednjih pet godina za tu je poziciju bio Jasmin Mujdža koji je u Zadar došao u ljeto 2006. Odigrao je Mujdža sezonu nakon koje se Zadar vratio u Prvu ligu i pokazao dio asortimana kojeg smo znali viđati od Jarnija. Istina, Mujdža nije bio toliko aktivan prema natrag, no s obzirom da je Zadar tada igrao u Drugoj ligi nitko mu to nije ni previše zamjerao. Posebno ne kad se zna da su njegovi ubačaji s lijevog boka često bili velika opasnost za protivničke vratare. Mujđža je znao slati vratarima najteže lopte, one koje padaju u peterac i koje u pravilu “bježe” od vratara. Ipak, kad se Zadar vratio u Prvu ligu Mujdža je otišao i pozicija lijevog bočnog ostala je otvorena. U sezoni 2007./08. zatvarao ju je u početku Ivan Elez, a kasnije i Hrvoje Ćustić koji je baš na toj poziciji na utakmici protiv Cibalije teško stradao i pet dana kasnije preselio u vječnu domovinu. Od Eleza nismo vidjeli mnogo, iako je svoju zadaću korektno odrađivao. Rijetko se ubacivao prema naprijed i bio je to prototip igrača koji su nakon njega dolazili u Zadar kao lijevi bočni. Prvi među njima bio je Jozo Pletikosić koji je jesen 2008. bio standardni (zapravo i jedini) lijevi bočni. U početku dosta skroman, kasnije je donekle popravio dojam.
Domaćima se ne vjeruje
Potom je na polusezoni doveden Goran Jozinović, mladi reprezentativac, kojeg su Splićani posudili Zadru. Pitanje je zašto Zadar, kad je već imao strpljenja s mladim igračem koji dolazi iz Hajduka na posudbu, nije htio (mogao, želio?) imati strpljenja s nekim od svojih mladih igrača i dati priliku nekom iz juniorskog kadra. Da ne bude zabune, Jozinović je imao dobrih nastupa, premda nije bio igrač za kojeg bi smo moglo reći da Zadar bez njega nije mogao. Pletikosić je gurnut u drugi plan pa je njegov odlazak u jesen 2009. bio očekivan rasplet lutanja stručnog stožera kad je riječ o procjenama koji bi igrač bio pravo rješenje za lijevi bok. I onda prošle zime Hajduk je jednostavno povukao Jozinovića i Zadru se dogodilo ono što se moralo dogoditi, u momčadi više nije bilo ni Pletikosića ni Jozinovića, a Nikola Žilić tek što je došao iz Velebita na pripreme vraćen je u Benkovac. Najnovija opcija postao je Tomislav Čuljak, Vinkovčanin, koji je došao iz Druge lige (H. dragovoljac). U početku je Čuljak bio standardan, a kasnije ga je sve više mijenjao Antonio Mršić, koji na toj poziciji očito nije ostavio najbolji dojam na Zebića. Ni Čuljak Zebiću i ostalima nije bio po volji pa je među prvima čim je sezona završila spakirao kovčege. Konačno, prvog dana priprema Zebić najavljuje dolazak Darija Bodrušića, još jednog “uvezenog” lijevog bočnog. Od Bodrušića, međutim ništa, i tada se činilo da su u Zadru konačno progledali. Silom prilika ili nečim drugim, zapravo je svejedno, Zadar bi jesen mogao dočekati s tri domaća igrača kao potencijalnim opcijama za trčanje uz lijevu liniju igrališta. To su Perica Šare, Šime Gregov i Antonio Mršić. Krajnja, ali zaista krajnja opcija bio bi i Tomislav Glumac, koji bi zato bio vrlo koristan u formaciji 4-4-2. Dakako, ni Šare, ni Gregov, ni Mršić možda neće postići ništa posebno, možda će njihov učinak biti ispod očekivanja, ali Zadru se tada neće moći mnogo zamjeriti s obzirom da je konačno odlučio pokušati nešto s vlastitim kadrom, što do sada nije bio slučaj. Jer klub koji je mogao stvoriti vratara za reprezentaciju (a to se dogodilo tek kad je Danijel Subašić dobio odriješene ruke), onda se valjda iz tolike baze igrača može pojaviti lijevi bočni koji ne mora biti ekstra klase. Jedan novi Zvonimir Jurić bio bi sasvim dovoljan. Zapravo, i više nego dovoljan.
 

Desnu stranu drži Bilaver

Za razliku od lijeve strane na desnoj je godinama sve u istom ritmu. Josip Bilaver u prvoj se momčadi pojavio u sezoni 2003./04. i od tada ga nitko nije uspio izgurati na duže vrijeme s te pozicije. Pokušavao je to Valerio Balašković, koji zapravo nije bio klasičan bočni igrač te posljednje dvije sezone Šime Maruna. No, Bilaver je sve izdržao i čvrsto drži desnu stranu. Ni Bilaver zapravo nije prototip (modernog) bočnog igrača budući da se vrlo malo pojavljuje u napadačkim akcijama, no s ovakvim 3-5-2 rasporedom nije ni realno očekivati da Bilavera često gledamo u napadu.