Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Potreban nam je društveni angažman intelektualaca pa čak i angažirana književnost!

27.06.2011. 22:00
Potreban nam je društveni angažman  intelektualaca pa čak i angažirana književnost!


Naše novine pune su kolumnista pisaca i mislim da je to odličan način da pisac zaradi svoju plaću koju inače nema, jer naša profesija ne postoji. Ali, s vremenom vidim da je to nekakav angažman intelektualca koji je nužan i čak, ne samo u formi kolumni, nego i ono što nam je prije petnaest do dvadeset godina bilo potpuno heretično, a to je angažirana književnost


Zoran Ferić, srednjoškolski  profesor, voditelj radionice  kreativnog pisanja u BOOKSI.HR, kolumnist Nacionala  te jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca mlađe generacije gostovao je i u Zadru. U  Zadar je Ferić stigao kao gost  Udruge zadarskih pisaca “ZaPis” koji su njegovim gostovanjem zaključili drugu sezonu svog djelovanja na širem  zadarskom području.
Zoran Ferić u javnosti se  kao pisac pojavio 1996. zanimljivom zbirkom priča  “Mišolovka Walta Disneya”,  da bi mu već druga zbirka  priča “Anđeo u ofsajdu”, izišla  2000. godine, bila, ne samo  zapažena, nego i dvostruko  nagrađena i to nagradom Jutarnjeg lista i nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Romanom “Smrt djevojčice sa žigicama” iz 2002. potpuno šokira  javnost, ali se i dokazuje kao  jedan od ponajboljih hrvatskih modernih pisaca, a to  nastavlja i u romanu “Djeca  Patrasa” iz 2008., jednoj od  ponajljepših ljubavnih priča  iako tematizira ljubav između  starijeg srednjoškolskog profesora i njegove 17-godišnje  učenice. Sada radi na najnovijem romanu “Kalendar Maya” koji bi se uskoro trebao  naći na policama knjižara.
Na susretu sa ZaPis-om i  gostima u Gradskoj knjižnici  Zadar, Ogranak Arbanasi,  Ferić je govorio o aktualnim  društvenim problemima, današnjoj djeci u školi, čitao  odlomak iz svog novog romana i odgovarao na pitanja  čitatelja. Na sva ostala pitanja  i o ostalim temama Ferić je  otvoreno govorio za Zadarski  list.
ZaPis kao svojevrsna  avangarda
U Zadar si došao kao gost  Udruge zadarskih pisaca “ZaPis”. Kako si zadovoljan gostovanjem u Zadru i kakvo je  tvoje mišljenje o udruženjima  poput ZaPis-a?
– Prvi dojam je da sam se  iznenadio kako je lijepo  uređena knjižnica u kojoj je  susret održan. Što se ZaPis-a  tiče mislim da bi trebalo biti  puno više takvih udruga i da je  upravo ova forma jedan od  načina da se ukupna pismenost ljudi poveća, da se stvori  čitateljska masa upravo zato  jer vlastiti interes i vlastita  potreba za pisanjem rađa naravno i potrebu za čitanjem i  potrebu za vrednovanjem toga posla, tj. književnosti. U  drugim zemljama, čini mi se u  Njemačkoj, taj oblik udruživanja građana jako je izražen,  čak do te mjere da mali gradići, pa čak i sela, imaju svoje  rezidencije za pisce. Jasno,  mogu si to priuštiti jer su  bogata zemlja. Pisci u takvim  mjestima gostuju od mjesec  do godinu dana i u tom dijalogu s ljudima koji se bave i  čitanjem i pisanjem zapravo  se širi potreba da se čovjek  obraća pisanom tekstu. Kod  nas su ti klubovi i udruge  građana još uvijek nekakva  manjina, rekao bih da je ZaPis  za sada svojevrsna avangarda i  samo naprijed.
Javnosti si se predstavio  zirkom priča “Mišolovka Walta Disneya”, no potpunu afirmaciju doživio si objavom  zbirke “Anđeo u ofsajdu” za  koju si dvostruko nagrađen:  nagradom Jutarnjeg lista te  nagradom Ksaver Šandor  Gjalski. Misliš li da su ti  nagrade dale vjetar u leđa,  osobito među čitateljima, ili  je najvažniji talent?
– Kad bih sam govorio o  svom talentu bilo bi to deplasirano, ali s druge strane  rekao bih ne samo nagrade,  nego sveukupna atmosfera u  tadašnjem hrvatskom društvu  i kulturi. Naime, u to vrijeme,  a bilo je to 2000. godine, mi  izlazimo iz jednog dosta  mračnog perioda za kulturu,  ali i proizvodnju književnih  tekstova.
Dobro se sjećam početkom  90-ih kad je zbog materijalnih  problema prestao izlaziti  časopis “Quorum”. Mislim da  nije izlazio oko dvije godine.  Početkom rata književnosti i  knjige zapravo nije bilo, s jedne strane jedan koncept literature i koncept pogleda na  svijet koji su afirmirale 80-e  sada se potpuno izgubio. Moramo znati da je književnost  toga razdoblja kod nas dobrim  dijelom bila eksperimentalna,  bila je pisana za uži krug čitatelja, za znalce. Zašto? Jednostavan je razlog, zato što si  je to mogla dozvoliti. Devedesetih nastupa prvo vakuum  i nakon vakuuma nastupaju  neki autori koji su izuzetno  važni za ovu kulturu, u prvom  redu Miljenko Jergović koji je  sa “Sarajevskim Marlborom”  zapravo afirmirao jedan novi  tip proze i afirmirao prozu  90-ih. Silom prilika dogodili  su nam se disidenti, dakle Dubravka Ugrešić, Slobodan  Šnajder i Slavenka Drakulić,  tako da se ta književnost prosto počela konstituirati iz pepela, da tako kažem. Onda su  se počeli javljati i drugi autori,  nastupa, naravno, faza ratnoga pisma i literatura 90-ih je  krenula. Još jedna važna stvar  koja se dogodila bila je percepcija Carverove proze unutar hrvatske proze, tu su Tomić, Perišić, pa i Roman Simić  s ranim pričama. Sjećam se da  sam sve te autore prvi put  čitao u jednom časopisu koji  se zvao “Plima” i koji je možda  malo nepravedno zaboravljen. On je naime tih 90-ih  zauzeo mjesto “Quoruma”, ne  zato da bi bio važan kao časopis, više je bio zbornik u kojem  su nalazili mjesto autori koji  će 90-ih i 2000-ih postati važni  autori za Hrvatsku.
Moja knjiga pojavila se u  trenutku kad je sve to bilo u  nekakvom uzletu, pa i ja sam  kao autor, jer koliko god sam  bio u prijateljskim vezama s  autorima quorumaške generacije poetički ne pripadam  toj generaciji, nego generaciji  90-ih.
Često za tebe kažu da su ti  teme, kao i atmosfera priča,  bizarne. Smatraš li se “bizarnim” piscem?
– Ne, iako mogu reći da  malo koketiram s time. Imam  nekakvu potrebu koketirati s  bizarnostima, bizarnosti me  privlače u životu, ali iskreno  rečeno volio bih se u literaturi  riješiti toga jer vidim da je to  na neki način štukatura i  ukras, a štukaturama i ukrasima se okrećemo u trenutku  kad nam fali srž. Volio bih se  baviti onim što je važno i to  važno ogoliti od štukatura, ali  mi ne uspijeva, one me uvijek  nekako prevare.
Nešto nekrofilsko  unutar sebe
Tvoji likovi često nose nekakav hendikep, tjelesni ili  emocionalni. Jesi li ti kao pisac na neki način njihov branitelj?
– Ne, iako imam razumijevanja za njih. S jedne strane  mi ih je žao, s druge strane  mogao bih ih tući koliko se  ponekad ljutim na njih što su  takvi, ali situacija je ovakva, ja  ne mislim da su oni zbog svojih hendikepa bizarni jer u  ovom trenutku, s 50 godina,  kad se osvrnem oko sebe i  pogledam ljude iz svoje najbliže okolice, čak i one koje  volim, nailazim na nešto takvo. Mislim da su to stvari koje  su karakteristične za ljude, samo je činjenica da to s 25  godina nisam vidio ili nisam  bio toga svjestan. Ako samo  uzmeš seksualnost ljudi te dobi i njihova iskustva vidjet ćeš  da je tu jako puno “bizarnog”,  ali i to je život oko nas, život  naših najbližih susjeda. Kao i  seksualna zlostavljanja, i još  niz sličnih stvari, naprosto i to  je dio života?
Neki od tvojih likova inspirirani su stvarnim osobama, kao recimo nepokretna  djevojka iz priče “Album životinja” iz zbirke “Anđeo u ofsajdu”. Također, likovima  često daješ imena svojih prijatelja iz djetinjstva. Koliko  su tvoje priče i likovi zaista  stvarnost, a koliko fikcija?
– U čemu je stvar? Oni  imaju imena mojih prijatelja,  neke njihove osobine, ali i  osobine nekih drugih ljudi i  tako se sklapaju od raznih  dijelova. Činjenica je da me na  neki način kao likovi, nipošto  seksualno naravno, privlače  žene ili ljudi u kolicima. Život  me stavlja u takve situacije da  ih viđam, pitam se kakav je  njihov život, što se sve tu može  dogoditi. Djevojka koju si  spomenula iz priče “Kalendar  životinja” je djevojka koju sam  viđao svakodnevno kad sam  išao ocu u bolnicu u Stubičke  toplice i ja ne znam kakav bih  čovjek morao biti da kad svakodnevno viđam nekoga tko  je potpuno paraliziran, a koga  je zapravo jedna seoska obitelj odacila – jedino što ima je  život u liječilištu – da o njoj ne  razmišljam.
Priča “Anđeo u ofsajdu”,  mračna, a istovremeno komična, govori o sprovodu šestogodišnje djevojčice. Ona je  također inspirirana istinitim  događajima.
– U sebi imam nešto pomalo  nekrofilsko, kad to kažem ne  mislim da me seksualno uzbuđuju mrtvi ljudi, nego me  privlače te teme. To obično  kužim po kolumnama. Kad  pišem političku kolumnu  mučim se kao pas cijeli dan da  istisnem tri kartice teksta, čim  se radi o nekom sprovodu,  groblju, vezano uz politiku ili  ne, tekst bude gotov za dva  sata. Postoji, naime, nešto s  čim se čovjek identificira,  zbog tragičnih životnih okolnosti ja sam se identificirao sa  smrću vrlo rano i to je sastavni  dio mog života.
Vraćanje pričama
U svojim kolumnama zapravo komentiraš aktualna  društvena događanja. Misliš  li da je dužnost pisaca da  budu komentatori i kritičari  društvenih događanja?
– Kad sam počeo to raditi  mislio sam da apsolutno ne  treba i počeo sam to raditi jer  su kolumne dodatni posao koji donosi dodatni novac. Naše  novine pune su kolumnista  pisaca i mislim da je to odličan  način da pisac zaradi svoju  plaću koju inače nema, jer  naša profesija ne postoji. Ali, s  vremenom vidim da je to nekakav angažman intelektualca  koji je nužan i čak, ne samo u  formi kolumni, nego i ono što  nam je prije petnaest do dvadeset godina bilo potpuno heretično, a to je angažirana  književnost. Recimo evo  Dežulović je pokazao da jednom zbirkom pjesama koja  je angažirana može jako uzdrmati javnost, možda čak i  jače nego kolumnama. Olja je  sad dobila nagradu t-portala,  a piše o jednom aktualnom  problemu, i situacija u Splitu  koja se dogodila zapravo je  potvrdila nešto što je literarno  bilo osmišljeno, tako da mijenjam stav o tome i apsolutno  mislim da je čak i dužnost  nekoga tko se bavi promišljanjem ljudskih života i stvaranjem teksta i ta vrsta komentara.
Na susretu si spomenuo da  svojim učenicima među ostalim predaješ i djela svojih  kolega. Koga ti osobno čitaš  od hrvatskih pisaca?
– Trenutačno čitam Nadu  Gašić i čini mi se da je sjajna  spisateljica.
Uskoro bi trebao izići i tvoj  novi roman “Kalendar Maya”.  On tematizira život 70-godišnjaka. Zašto si u ovom romanu odlučio da tvoji glavni  likovi budu predstavnici starije populacije?
– Mislim da je to sasvim  logičan razvoj, prvo tinejdžeri,  pa onda srednjovječni ljudi pa  onda konačno starci. To je  došlo spontano. Bilo mi je  stalo ispričati jednu epsku  priču u kojoj bih prikazao cijeli život troje ljudi, a cijeli  život možeš prikazati samo  ako taj čovjek ostari.
Kad bismo mogli ugledati  roman na policama? Hoćeš li  se nakon njega vratiti  pričama i koja ti je forma  draža?
– Najavljivao sam ga već  nekoliko puta pa sam toliko  praznovjeran da ne bih sad  komentirao kad izlazi, trebao  bi uskoro, možda u jesen. Mislim da neće biti zadnji roman.  Ono što me jako privlači u  zadnje vrijeme je ponovno pisanje priča, sigurno ću se u  slijedećoj knjizi vratiti  pričama. Ne mogu reći što mi  je draže, ali u ovom trenutku  kad završavam roman nekako  više volim priče, ali zanima me  i jedna forma kratkoga romana ili možda pripovjetke u  nekih stotinjak stranica.


Recept za kreativnu priču




Držiš radionice kreativnog pisanja. Postoji li nekakav recept za kreativnu priču?
– Naravno da ne postoji recept i da svaki pisac za sebe mora naći svoj recept – u tome je receptura. Ali postoje neke stvari koje se mogu naučiti, npr. strukturiranje lika. Ako kao autor zamisliš muški i ženski lik onda ti trebaju alati da bi te likove stavio u određenu vezu, ili konflikt, a od alata ti recimo treba uvjerljiv dijalog. Iduće pitanje je kako postići uvjerljiv dijalog – e za to postoji recept.


 


Ljubav profesora i učenice


U romanu “Djeca Patrasa” tematiziraš prilično škakljivu temu ljubavi  i seksualnog odnosa između starijeg srednjoškolskog profesora i  17-godišnje učenice. Vjerojatno si pretpostavio da će mnogi tog  profesora tražiti upravo u tebi, osobito s obzirom da si i sam  srednjoškolski profesor, a ipak si se odlučio na pisanje na tu temu?
– Naravno nisam se odlučio nevino i čista srca, ali mislim da nije loše kad  knjiga i na taj način zatalasa neki problem – pitanje je samo kako ga obradi.  Hoćeš li se samo baviti stereotipima ili ćeš ozbiljno razraditi neku priču.  Ozbiljno razrađena ljubavna priča između profesora i učenice je sasvim  legitimna stvar, naravno ne mislim da je legitimno spavati s učenicima, ali  ako se dogodi nekakva izvanredna situacija, nekakva ljubavna priča od koje  se ne može pobjeći onda je to to.


 


Samo pisci ne mogu živjeti od pisanja


Kakav je status pisaca u Hrvatskoj, osim što nigdje ne postoje kao  profesija?
– Tu stojimo jako nisko. Robert Perišić koji se sindikalno dosta angažirao  oko tog pitanja stalno ističe jednu stvar, gotovo svi umjetnici u Hrvatskoj  mogu živjeti od svog rada, osim pisaca. Mogu živjeti i slikari i kipari,  balerine, glazbenici, ali pisci ne. To je nakaradna situacija, tim više što su svi  na nekoj vrsti državne potpore, čak i filmaši i glumci. Nama su te državne  potpore neusporedivno manje i toliko su male da se od toga ne može živjeti.  Nakon što je ta inicijativa počela Ministarstvo je ustanovilo više stipendija za  pisce, što je dakako pozitivno. Administracija ministra kulture u odlasku  Bože Biškupića prepoznala je negdje problem, ali to je sve skupa još uvijek  nedovoljno da bi struka postala uistinu struka.