Naše novine pune su kolumnista pisaca i mislim da je to odličan način da pisac zaradi svoju plaću koju inače nema, jer naša profesija ne postoji. Ali, s vremenom vidim da je to nekakav angažman intelektualca koji je nužan i čak, ne samo u formi kolumni, nego i ono što nam je prije petnaest do dvadeset godina bilo potpuno heretično, a to je angažirana književnost
Zoran Ferić, srednjoškolski profesor, voditelj radionice kreativnog pisanja u BOOKSI.HR, kolumnist Nacionala te jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca mlađe generacije gostovao je i u Zadru. U Zadar je Ferić stigao kao gost Udruge zadarskih pisaca “ZaPis” koji su njegovim gostovanjem zaključili drugu sezonu svog djelovanja na širem zadarskom području.
Zoran Ferić u javnosti se kao pisac pojavio 1996. zanimljivom zbirkom priča “Mišolovka Walta Disneya”, da bi mu već druga zbirka priča “Anđeo u ofsajdu”, izišla 2000. godine, bila, ne samo zapažena, nego i dvostruko nagrađena i to nagradom Jutarnjeg lista i nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Romanom “Smrt djevojčice sa žigicama” iz 2002. potpuno šokira javnost, ali se i dokazuje kao jedan od ponajboljih hrvatskih modernih pisaca, a to nastavlja i u romanu “Djeca Patrasa” iz 2008., jednoj od ponajljepših ljubavnih priča iako tematizira ljubav između starijeg srednjoškolskog profesora i njegove 17-godišnje učenice. Sada radi na najnovijem romanu “Kalendar Maya” koji bi se uskoro trebao naći na policama knjižara.
Na susretu sa ZaPis-om i gostima u Gradskoj knjižnici Zadar, Ogranak Arbanasi, Ferić je govorio o aktualnim društvenim problemima, današnjoj djeci u školi, čitao odlomak iz svog novog romana i odgovarao na pitanja čitatelja. Na sva ostala pitanja i o ostalim temama Ferić je otvoreno govorio za Zadarski list.
ZaPis kao svojevrsna avangarda
U Zadar si došao kao gost Udruge zadarskih pisaca “ZaPis”. Kako si zadovoljan gostovanjem u Zadru i kakvo je tvoje mišljenje o udruženjima poput ZaPis-a?
– Prvi dojam je da sam se iznenadio kako je lijepo uređena knjižnica u kojoj je susret održan. Što se ZaPis-a tiče mislim da bi trebalo biti puno više takvih udruga i da je upravo ova forma jedan od načina da se ukupna pismenost ljudi poveća, da se stvori čitateljska masa upravo zato jer vlastiti interes i vlastita potreba za pisanjem rađa naravno i potrebu za čitanjem i potrebu za vrednovanjem toga posla, tj. književnosti. U drugim zemljama, čini mi se u Njemačkoj, taj oblik udruživanja građana jako je izražen, čak do te mjere da mali gradići, pa čak i sela, imaju svoje rezidencije za pisce. Jasno, mogu si to priuštiti jer su bogata zemlja. Pisci u takvim mjestima gostuju od mjesec do godinu dana i u tom dijalogu s ljudima koji se bave i čitanjem i pisanjem zapravo se širi potreba da se čovjek obraća pisanom tekstu. Kod nas su ti klubovi i udruge građana još uvijek nekakva manjina, rekao bih da je ZaPis za sada svojevrsna avangarda i samo naprijed.
Javnosti si se predstavio zirkom priča “Mišolovka Walta Disneya”, no potpunu afirmaciju doživio si objavom zbirke “Anđeo u ofsajdu” za koju si dvostruko nagrađen: nagradom Jutarnjeg lista te nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Misliš li da su ti nagrade dale vjetar u leđa, osobito među čitateljima, ili je najvažniji talent?
– Kad bih sam govorio o svom talentu bilo bi to deplasirano, ali s druge strane rekao bih ne samo nagrade, nego sveukupna atmosfera u tadašnjem hrvatskom društvu i kulturi. Naime, u to vrijeme, a bilo je to 2000. godine, mi izlazimo iz jednog dosta mračnog perioda za kulturu, ali i proizvodnju književnih tekstova.
Dobro se sjećam početkom 90-ih kad je zbog materijalnih problema prestao izlaziti časopis “Quorum”. Mislim da nije izlazio oko dvije godine. Početkom rata književnosti i knjige zapravo nije bilo, s jedne strane jedan koncept literature i koncept pogleda na svijet koji su afirmirale 80-e sada se potpuno izgubio. Moramo znati da je književnost toga razdoblja kod nas dobrim dijelom bila eksperimentalna, bila je pisana za uži krug čitatelja, za znalce. Zašto? Jednostavan je razlog, zato što si je to mogla dozvoliti. Devedesetih nastupa prvo vakuum i nakon vakuuma nastupaju neki autori koji su izuzetno važni za ovu kulturu, u prvom redu Miljenko Jergović koji je sa “Sarajevskim Marlborom” zapravo afirmirao jedan novi tip proze i afirmirao prozu 90-ih. Silom prilika dogodili su nam se disidenti, dakle Dubravka Ugrešić, Slobodan Šnajder i Slavenka Drakulić, tako da se ta književnost prosto počela konstituirati iz pepela, da tako kažem. Onda su se počeli javljati i drugi autori, nastupa, naravno, faza ratnoga pisma i literatura 90-ih je krenula. Još jedna važna stvar koja se dogodila bila je percepcija Carverove proze unutar hrvatske proze, tu su Tomić, Perišić, pa i Roman Simić s ranim pričama. Sjećam se da sam sve te autore prvi put čitao u jednom časopisu koji se zvao “Plima” i koji je možda malo nepravedno zaboravljen. On je naime tih 90-ih zauzeo mjesto “Quoruma”, ne zato da bi bio važan kao časopis, više je bio zbornik u kojem su nalazili mjesto autori koji će 90-ih i 2000-ih postati važni autori za Hrvatsku.
Moja knjiga pojavila se u trenutku kad je sve to bilo u nekakvom uzletu, pa i ja sam kao autor, jer koliko god sam bio u prijateljskim vezama s autorima quorumaške generacije poetički ne pripadam toj generaciji, nego generaciji 90-ih.
Često za tebe kažu da su ti teme, kao i atmosfera priča, bizarne. Smatraš li se “bizarnim” piscem?
– Ne, iako mogu reći da malo koketiram s time. Imam nekakvu potrebu koketirati s bizarnostima, bizarnosti me privlače u životu, ali iskreno rečeno volio bih se u literaturi riješiti toga jer vidim da je to na neki način štukatura i ukras, a štukaturama i ukrasima se okrećemo u trenutku kad nam fali srž. Volio bih se baviti onim što je važno i to važno ogoliti od štukatura, ali mi ne uspijeva, one me uvijek nekako prevare.
Nešto nekrofilsko unutar sebe
Tvoji likovi često nose nekakav hendikep, tjelesni ili emocionalni. Jesi li ti kao pisac na neki način njihov branitelj?
– Ne, iako imam razumijevanja za njih. S jedne strane mi ih je žao, s druge strane mogao bih ih tući koliko se ponekad ljutim na njih što su takvi, ali situacija je ovakva, ja ne mislim da su oni zbog svojih hendikepa bizarni jer u ovom trenutku, s 50 godina, kad se osvrnem oko sebe i pogledam ljude iz svoje najbliže okolice, čak i one koje volim, nailazim na nešto takvo. Mislim da su to stvari koje su karakteristične za ljude, samo je činjenica da to s 25 godina nisam vidio ili nisam bio toga svjestan. Ako samo uzmeš seksualnost ljudi te dobi i njihova iskustva vidjet ćeš da je tu jako puno “bizarnog”, ali i to je život oko nas, život naših najbližih susjeda. Kao i seksualna zlostavljanja, i još niz sličnih stvari, naprosto i to je dio života?
Neki od tvojih likova inspirirani su stvarnim osobama, kao recimo nepokretna djevojka iz priče “Album životinja” iz zbirke “Anđeo u ofsajdu”. Također, likovima često daješ imena svojih prijatelja iz djetinjstva. Koliko su tvoje priče i likovi zaista stvarnost, a koliko fikcija?
– U čemu je stvar? Oni imaju imena mojih prijatelja, neke njihove osobine, ali i osobine nekih drugih ljudi i tako se sklapaju od raznih dijelova. Činjenica je da me na neki način kao likovi, nipošto seksualno naravno, privlače žene ili ljudi u kolicima. Život me stavlja u takve situacije da ih viđam, pitam se kakav je njihov život, što se sve tu može dogoditi. Djevojka koju si spomenula iz priče “Kalendar životinja” je djevojka koju sam viđao svakodnevno kad sam išao ocu u bolnicu u Stubičke toplice i ja ne znam kakav bih čovjek morao biti da kad svakodnevno viđam nekoga tko je potpuno paraliziran, a koga je zapravo jedna seoska obitelj odacila – jedino što ima je život u liječilištu – da o njoj ne razmišljam.
Priča “Anđeo u ofsajdu”, mračna, a istovremeno komična, govori o sprovodu šestogodišnje djevojčice. Ona je također inspirirana istinitim događajima.
– U sebi imam nešto pomalo nekrofilsko, kad to kažem ne mislim da me seksualno uzbuđuju mrtvi ljudi, nego me privlače te teme. To obično kužim po kolumnama. Kad pišem političku kolumnu mučim se kao pas cijeli dan da istisnem tri kartice teksta, čim se radi o nekom sprovodu, groblju, vezano uz politiku ili ne, tekst bude gotov za dva sata. Postoji, naime, nešto s čim se čovjek identificira, zbog tragičnih životnih okolnosti ja sam se identificirao sa smrću vrlo rano i to je sastavni dio mog života.
Vraćanje pričama
U svojim kolumnama zapravo komentiraš aktualna društvena događanja. Misliš li da je dužnost pisaca da budu komentatori i kritičari društvenih događanja?
– Kad sam počeo to raditi mislio sam da apsolutno ne treba i počeo sam to raditi jer su kolumne dodatni posao koji donosi dodatni novac. Naše novine pune su kolumnista pisaca i mislim da je to odličan način da pisac zaradi svoju plaću koju inače nema, jer naša profesija ne postoji. Ali, s vremenom vidim da je to nekakav angažman intelektualca koji je nužan i čak, ne samo u formi kolumni, nego i ono što nam je prije petnaest do dvadeset godina bilo potpuno heretično, a to je angažirana književnost. Recimo evo Dežulović je pokazao da jednom zbirkom pjesama koja je angažirana može jako uzdrmati javnost, možda čak i jače nego kolumnama. Olja je sad dobila nagradu t-portala, a piše o jednom aktualnom problemu, i situacija u Splitu koja se dogodila zapravo je potvrdila nešto što je literarno bilo osmišljeno, tako da mijenjam stav o tome i apsolutno mislim da je čak i dužnost nekoga tko se bavi promišljanjem ljudskih života i stvaranjem teksta i ta vrsta komentara.
Na susretu si spomenuo da svojim učenicima među ostalim predaješ i djela svojih kolega. Koga ti osobno čitaš od hrvatskih pisaca?
– Trenutačno čitam Nadu Gašić i čini mi se da je sjajna spisateljica.
Uskoro bi trebao izići i tvoj novi roman “Kalendar Maya”. On tematizira život 70-godišnjaka. Zašto si u ovom romanu odlučio da tvoji glavni likovi budu predstavnici starije populacije?
– Mislim da je to sasvim logičan razvoj, prvo tinejdžeri, pa onda srednjovječni ljudi pa onda konačno starci. To je došlo spontano. Bilo mi je stalo ispričati jednu epsku priču u kojoj bih prikazao cijeli život troje ljudi, a cijeli život možeš prikazati samo ako taj čovjek ostari.
Kad bismo mogli ugledati roman na policama? Hoćeš li se nakon njega vratiti pričama i koja ti je forma draža?
– Najavljivao sam ga već nekoliko puta pa sam toliko praznovjeran da ne bih sad komentirao kad izlazi, trebao bi uskoro, možda u jesen. Mislim da neće biti zadnji roman. Ono što me jako privlači u zadnje vrijeme je ponovno pisanje priča, sigurno ću se u slijedećoj knjizi vratiti pričama. Ne mogu reći što mi je draže, ali u ovom trenutku kad završavam roman nekako više volim priče, ali zanima me i jedna forma kratkoga romana ili možda pripovjetke u nekih stotinjak stranica.
Recept za kreativnu priču
Držiš radionice kreativnog pisanja. Postoji li nekakav recept za kreativnu priču?
– Naravno da ne postoji recept i da svaki pisac za sebe mora naći svoj recept – u tome je receptura. Ali postoje neke stvari koje se mogu naučiti, npr. strukturiranje lika. Ako kao autor zamisliš muški i ženski lik onda ti trebaju alati da bi te likove stavio u određenu vezu, ili konflikt, a od alata ti recimo treba uvjerljiv dijalog. Iduće pitanje je kako postići uvjerljiv dijalog – e za to postoji recept.
Ljubav profesora i učenice
U romanu “Djeca Patrasa” tematiziraš prilično škakljivu temu ljubavi i seksualnog odnosa između starijeg srednjoškolskog profesora i 17-godišnje učenice. Vjerojatno si pretpostavio da će mnogi tog profesora tražiti upravo u tebi, osobito s obzirom da si i sam srednjoškolski profesor, a ipak si se odlučio na pisanje na tu temu?
– Naravno nisam se odlučio nevino i čista srca, ali mislim da nije loše kad knjiga i na taj način zatalasa neki problem – pitanje je samo kako ga obradi. Hoćeš li se samo baviti stereotipima ili ćeš ozbiljno razraditi neku priču. Ozbiljno razrađena ljubavna priča između profesora i učenice je sasvim legitimna stvar, naravno ne mislim da je legitimno spavati s učenicima, ali ako se dogodi nekakva izvanredna situacija, nekakva ljubavna priča od koje se ne može pobjeći onda je to to.
Samo pisci ne mogu živjeti od pisanja
Kakav je status pisaca u Hrvatskoj, osim što nigdje ne postoje kao profesija?
– Tu stojimo jako nisko. Robert Perišić koji se sindikalno dosta angažirao oko tog pitanja stalno ističe jednu stvar, gotovo svi umjetnici u Hrvatskoj mogu živjeti od svog rada, osim pisaca. Mogu živjeti i slikari i kipari, balerine, glazbenici, ali pisci ne. To je nakaradna situacija, tim više što su svi na nekoj vrsti državne potpore, čak i filmaši i glumci. Nama su te državne potpore neusporedivno manje i toliko su male da se od toga ne može živjeti. Nakon što je ta inicijativa počela Ministarstvo je ustanovilo više stipendija za pisce, što je dakako pozitivno. Administracija ministra kulture u odlasku Bože Biškupića prepoznala je negdje problem, ali to je sve skupa još uvijek nedovoljno da bi struka postala uistinu struka.
najnovije
najčitanije
Svijet
TURSKI PREDSJEDNIK
Erdogan čestitao Putinu i ponovno ponudio posredništvo oko Ukrajine
Hrvatska
KAMPANJA SE ZAHUKTAVA
Grbin: “Imamo ustavni udar pištoljem na vodu”. Božinović: “Oni nemaju ni program, ni ljude, ni stranku”
Crna Kronika
OPTUŽEN JE
Osječki policajac optužen za ubojstvo djevojke službenim pištoljem
Hrvatska
STRANI RADNICI
Ličke pastire zamijenili strani radnici s Dalekog istoka, zadovoljni su plaćom i uvjetima
Hrvatska
NEVIĐENA KAMPANJA
SDP objavio sliku “onoga čije se ime ne smije izgovoriti”
Crna Kronika
više ozlijeđenih
Dovršen očevid prometne nesreće kod Zelenog hrasta
Zadar
ZLATNI PIR
Ljubav na prvi pogled Marije i Ivice Masnića traje već pola stoljeća
Zadar
(NE)ZAINTERESIRANI ZA POLITIKU
Razgovarali smo sa zadarskim maturantima koji dobivaju pravo glasa, evo što kažu o izborima
Crna Kronika
51-godišnjak
TEŠKA NESREĆA Pijan izazvao frontalni sudar u Zagradu, ozlijeđene tri osobe
Nogomet
dobio po glavi