Pucnji koji su promijenili svijet

Povjesničari, međutim znaju da je svemoćni srbijanski predsjednik Vlade, Nikola Pašić bio obavješten o atentatu koji mu je na neki način išao u prilog. Danas se, naime, slabo zna i još manje govori o tome koji su bili politički planovi čovjeka koji je na današnji dan ubijen u Sarajevu. Franjo Ferdinand bio je dobro upućen u stanje u monarhiji i znao je da se ona na dualističkom principu više ne može održati. Javno se i otvoreno zalagao za preuređenje monarhije na trijalističko-federativnim načelima

Godine 1914. na današnji  datum je bila nedjelja i ulice  Sarajeva bile su ispunjene  mnoštvom naroda koje je u  špaliru očekivalo motoriziranu povorku visokih gostiju na  čelu s nasljednikom prijestolja  Austrougarske monarhije,  nadvojvodom Franjom Ferdinandom sa suprugom Sofijom  te guvernerom generalom Oskarom Potiorekom. Malo iza  deset sati, međutim, na automobil s prijestolonasljednikom Nedeljko Čabrinović bacio je ručnu bombu. Nadvojvoda je instinktivno podigao  ruku da zaštiti suprugu od  letećeg predmeta ne znavši o  čemu se ni radi dok “predmet”  nije nekoliko sekundi kasnije  eksplodirao na ulici iza njih,  lakše ranivši nekoliko prolaznika. Nadvojvoda je upitao  Potioreka: mislite li da će još  bacati bombe?, a ovaj mu je  odgovorio protupitanjem:  misli li Vaše veličanstvo da su  ulice pune atentatora? Kolona je nastavila put prema  Gradskoj vijećnici u kojoj je  bilo pripremljeno svečano primanje i domjenak.
Kobno krivo  skretanje
No, zbog bačene bombe  promijenjena je ruta kojom su  se vozila trebala kretati tako  da put bude što kraći, ali vozač  o tome nije znao ništa i skrenuo je u ulicu prema starom  protokolu. Potiorek je uzviknuo da se ne ide tuda te se  automobil zaustavio da bi se  hodom unatrag mogao izvući  na prethodnu ulicu i nastaviti  najkraćim putom prema Vijećnici. Gavrilo Princip koji se  našao upravo na tom skretanju s tadašnje Appelove  obale u Ulicu Franje Josipa I.,  imao je pred sobom savršenu  metu. Ipak, nije u potpunosti  pogodio jer drugi metak nije  bio namijenjen Ferdinandovoj supruzi Sofiji, nego guverneru Potioreku kojeg je  promašio. Ferdinand i Sofija,  umrli su za nekoliko minuta.
Policija je odmah uhitila i  Principa i Čabrinovića, sprječivši ogorčene građane da ih  linčuju na licu mjesta, a kasnije je uhićeno još dvadesetak  osoba povezanih s ovim atentatom koji je bio početak onoga što se u povijesti prvo nazivalo Veliki, a kasnije Prvi  svjetski rat. Princip i Čabrinović bili su mlađi od dvadeset  godina i stoga, skupa s Trifkom Grabežom i Vasom  Čubrilovićem nisu mogli biti  osuđeni na smrt, koja je dosuđena trojici starijih urotnika, članova terorističke organizacije “Mlada Bosna”. No od  te četvorice trojica su umrla u  zatvoru: Princip i Čabrinović  od tuberkuloze, a Grabež od  avitaminoze i kronične neishranjenosti. Vaso Čubrilović  koji je kao šesnaestogodišnjak  bio najmlađi od svih urotnika,  preživio je Prvi svjetski rat i  bio oslobođen nakon sloma  Austrougarske. Postigao je  znanstvenu i političku karijeru u obje Jugoslavije i bio  ministar poljoprivrede u DFJ i  FNRJ, a pred kraj života i  savjetnik Slobodana Miloševića, kojega je uzalud odgovarao da ne ratuje s Hrvatima “jer će izgubiti”.
Ultimatum pa rat
Tako je izgledala skraćena  priča o Sarajevskom atentatu,  događaju koji je pokrenuo lavinu tada nevjerojatnih događaja. Četiri i pol godine  nakon njega, karta Europe toliko se promijenila da je se  više nije moglo prepoznati,  nestale su države, carstva i  dinastije, kao i čitavi načini  života koji su na Starom kontinentu trajali stoljećima. Bio  je to stvarni početak jednog  sasvim drugačijeg vremenskog razdoblja u kojemu i danas živimo, osjećajući ponekad posljedice sarajevskih hitaca prije devedeset i sedam  godina.
No koje su bile stvarne  silnice koje su pokrenule  skupinu uglavnom golobradih mladića da krenu na put  bez povratka za sebe i druge,  pitanje je na koje se potpuno  siguran i utvrđen odgovor  još uvijek ne zna u potpunosti. Ipak, dosta činjenica  je poznato. Tako je austrugarski ultimatum Srbiji bio  prirodan potez jer su atentatori oružje i obuku primili  u Srbiji, a pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis,  vođa tajne organizacije “Crna ruka” i srbijanski obavještajni časnik, bio je nedvojbeno iza kulisa atentata u  Sarajevu. No, Apis je i sam  smaknut i to od vlastite  države pod optužbom da je  smjerao atentat na tadašnjeg  prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića. Na  suđenju su na vidjelo izišle  njegove veze s “Mladom Bosnom”, a u pismu srbijanskom  Glavnom stožeru, Dimitrijević je sam ustvrdio da je on  organizirao Sarajevski atentat. Njegovo smaknuće,  međutim, ponovno je zamračilo mogućnost točnijih  saznanja, a rehabilitacija koju  je doživio u SFRJ, pokazala je  da je njegova uloga u tim  zbivanjima bila nepobitna, ali  i da je nekim veoma moćnim  krugovima bilo u interesu da  on nikad o tome ne progovori.
Pitanje koje se također postavlja je i je li se rat mogao  izbjeći? Srbija je bila pristala  na sve točke austrougarskog  ultimatuma osim jedne: da  austrougarski istražitelji vode  istragu nad srbijanskim  državljanima na srbijanskom  teritoriju, pri čemu se teško ne  sjetiti hrvatske privole  haaškim istražiteljima da na  našem tlu čine upravo to, iako  RH nije organizirala nikakav  atentat. Zbog te jedne neispunjene točke Austrougarska  je objavila rat Srbiji, Rusija  Austrougarskoj, Njemačka  Rusiji i tako redom dok se do  kraja kolovoza većina europskih zemalja nije našla u ratnom stanju.
Povjesničari, međutim, znaju da je svemoćni srbijanski  predsjednik Vlade, Nikola  Pašić bio obavješten o atentatu koji mu je na neki način  išao u prilog. Danas se, naime,  slabo zna i još manje govori o  tome koji su bili politički planovi čovjeka koji je na današnji dan ubijen u Sarajevu.  Franjo Ferdinand bio je  dobro  upućen u stanje u monarhiji i  znao je da se ona na dualističkom principu više ne  može održati. Javno se i otvoreno zalagao za preuređenje monarhije na trijalističko-federativnim načelima u kome bi se uz njemačku  i mađarsku komponentu priznala i “slavenska”. To je svoje  uvjerenje pokazao i oženivši  se za groficu Sofiju, rodom  Čehinju, a protiv volje svog  strica, cara i kralja Franje Josipa I. Nikola Pašić bio je  izravno pogođen i zabrinut  zbog Ferdinandovih nakana.  Glavni vanjskopolitički ciljevi  Srbije bili su usmjereni k razbijanju Austrougarske i “oslobođenju južnih Slavena” s  pravim ciljem izlaska Srbije na  Jadransko more. Ukoliko Ferdinandove reforme uspiju,  one bi zasigurno produžile  vijek monarhije te je Pašić  jednom prigodom izjavio da  je jedini put u životu kad se  uistinu preplašio bilo kad je  čuo za političke planove Franje Ferdinanda. Nadvojvoda  je, međutim, snažne protivnike imao i u Pešti gdje su  mađarski političari bili oštro  protiv trijalizma, budući da  su zahvaljujući prvenstveno  slaboj i korumpiranoj politici hrvatskih vlada, oni  stvarno gospodarili značajnim dijelom ovdašnjih resursa i dijelom jadranske  obale.
Desetljeća mira
No, dublji korijeni Sarajevskog atentata i krvavog rata  koji mu je uslijedio po svemu  su sudeći daleko nadilazili lokalne prilike u jugoistočnoj  Europi. Ovaj dio već tada globaliziranoga svijeta bio je samo jedna od kockica u mozaiku borbe za moć i utjecaj  koja je već dugo tinjala među  velesilama, iako je upravo u  periodu prije Prvog svjetskog  rata Europa uživala u jednom  od najdužih mirnih perioda u  svojoj povijesti. Od 1870. i  završetka Francusko-pruskog  rata do Prvog balkanskog rata  1912. na starom su kontinentu  topovi pucali samo za svečane  prigode. Ipak, u pozadini desetljeća mira, ogromnog tehnološkog napretka i gospodarskog prosperiteta, taložila  su se mnoga neriješena pitanja.
Prema istraživanjima Williama F. Engdahla, američkog  publicista i istraživača povijesti, jedina država koja bi  profitirala ili, bolje reći, mogla  profitirati ratom, bila je Velika Britanija čija je privreda  gubila utrku s Njemačkom.  Premda su pod kontrolom  držali gotovo polovicu svijeta  Englezi su zaostajali u tada  važnim pokazateljima kao što  je proizvodnja čelika, a neko  vrijeme su njemački parobrodi prestigli engleske na Atlantiku i redovito osvajali prestižne Plave vrpce za najbrži  prijelaz.
Ono u čemu su Nijemci ipak  oskudijevali, bile su sirovine,  poglavito nafta, novo “crno  zlato” budućnosti, pogotovo  od kad se njemačka vanjska  politika odvratila od starog  Bismarckovog savezništva s  Rusijom i povezala s Austrougarskom. No, Berlin je zato  unaprijedio svoje odnose s  Otomanskim carstvom koje je  pod svojom kontrolom držalo  ogromne zalihe nafte u današnjem Iraku i dijelovima  Saudijske Arabije. Pokrenut  je i veliki gospodarsko-strateški projekt pod nazivom  Bagdadska željeznica. Pruga  kojom se namjeravalo spojiti  obalu Perzijskog zaljeva s prijestolnicom njemačkog carstva i srednjom Europom  općenito. Uspiju li u tom naumu, Njemačka i Austrougarska osigurale bi nesmetan dovoz nafte i drugih sirovina bez  opasnosti od britanske pomorske blokade, a uzto bi i  dovoz puno kraće trajao nego  plovidbom. Također su svoje  prilike u planu vidjeli i Turci  kojima je trebala sigurna veza  s novim saveznicima u Europi,  a protiv presizanja Rusije i  Engleske koje su na svim granicama sa starim carstvom  često zveckale oružjem. U  Londonu su ovaj plan opisali  parafrazirajući staru Napoleonovu uzrečicu koji je kazao  da je Antwerpen u rukama  velike kontinentalne sile  “pištolj uperen u Englesku”, a  Perzijski zaljev u njemačkim  rukama je kao “top uperen u  Indiju”.
Prevratom protiv  pruge
Izgradnja željezničke pruge  počela je još 1888., ali su radovi tekli polagano jer su Turci tražili da pruga ide daleko  od obale da ne bi mogla biti  pod udarom topova s britanskih ratnih brodova iz čega se  jasno vidi da se već tad predviđao mogući razvoj događaja.  Pruga je stoga išla često i teško  prohodnim planinskim područjima što je zahtijevalo izgradnju mnogih tunela. Čini  se, međutim, da prvo desetljeće radova nije pobudilo  preveliku pozornost europskih sila. Tek 1903. počele su  sve oštrije reakcije na Bagdadsku željeznicu u Britaniji i  Francuskoj, a s time i njihovi  potezi kojima bi se njen dovršetak omeo ili usporio. Vjerojatno je jedna od tih mjera  bio i prevrat u Srbiji upravo te  1903. godine kad je pobijena  dinastija Obrenovića, prijateljska prema Austrougarskoj  i uspostavljena dinastija Karađorđevića sa sasvim suprotnim političkim ciljevima.
Graditelji željeznice našli su  se tada pred problemom  većim od ikakve prirodne prepreke. Da bi se Basra i Bagdad  spojili s Bečom i Berlinom,  trasa pruge morala je proći  kroz Srbiju koja je preko noći  promijenila političku orjentaciju. Blok Centralnih sila  počeo je tad vući svoje poteze  te se ušlo u razdoblje u kome  je Balkanski poluotok dobio u  svjetskom tisku nadimak “bure baruta”. Uslijedila je aneksija Bosne i Hercegovine koja  je pripojena Austrougarskoj,  a potom je Rusija potakla balkanske zemlje na rat protiv  Turske. U Drugom balkanskom ratu, pak, Bugarska je  bila poražena i Srbija je zauzela većinu Makedonije onemogućivši trasu pruge preko  Bugarske na Albaniju.
Takva pat pozicija vladala je  sve do 28. lipnja 1914. kad su  sarajevskim ulicama odjeknuli sudbonosni pucnji. Tijek rata koji je uslijedio prilično  daje za pravo onima koji Bagdadsku željeznicu drže za  stvarni uzrok sukoba. Britanska vojska pomagala je, doduše, na zapadnoj bojišnici  ekspedicionim korpusom, no  većina njezinih samostalnih  operacija bila je uperena protiv Otomanskog carstva i njegovih naftnih izvora, od neuspjeha u Galipolju (koji je  osobno isforsirao Winston  Churchill) do ofenziva u Iraku  nakon kojih su Britanci držali  tu zemlju i njena podzemna  bogatstva pod svojom kontrolom desetljećima. A zbog njih  su krenuli u rat i u dvadeset i  prvom stoljeću, pokazujući još  jednom da živimo u svijetu  koji je izrastao iz tog vojnog,  ali još više političkog i gospodarskog sukoba.