Mato Lovrak, čovjek koji nije mogao ostati nijem na nepravdu

Radi se o djelu u kojem se, bez obzira što je nastalo prije četrdesetak godina i što opisuje seosku sredinu prije čak devet desetljeća, možemo osvjedočiti da se neke stvari, barem kad su u pitanju političke igrice, nisu promjenile. Dovoljno je pročitati dio u kojem seoski načelnik traži od seoskog učitelja da, kao član izbornog odbora, lažira izbore u korist vladajuće stranke, pa da vam sve bude jasno
Govoriti o Mati Lovraku i njegovom djelu samo u okvirima klasične književne recenzije bilo bi nedostatno i neprilično, osobito ako uzmemo u obzir da se radi o piscu koji je, u stvari, kategorija sam za sebe, u tolikoj mjeri da se čitavo jedno razdoblje u hrvatskoj dječjoj književnosti naziva Lovrakovim dobom. Ipak, i književni kritičari, i povjesničari književnosti, često o Lovrakovom radu sude dvojako – jedni ga smatraju klasikom, dok ga drugi prešućuju i ignoriraju njegovo neosporno veliko književno djelo. Ovaj tekst pišem da bih barem malo pridonio približavanju Lovraka onima koji su za ovog pisca čuli samo gledajući dva dječja filma snimljena po njegovim romanima, a koji ne znaju da je iza sebe ostavio izniman opus od dvadesetak romana i nekoliko stotina kratkih književnih tekstova.
VRIJEME BEZ KINA, KOMPJUTORA I IGRICA
Da bismo mogli shvatiti iznimnu popularnost koju su imali Lovrak i njegova djela, moramo uzeti u obzir i kontekst vremena u kojem su ta djela nastajala, ali i publiku kojoj su bila namijenjena. A što su djeca tada i mogla čitati? Ivanu Brlić Mažuranić i njezine bajkovite fantazmagorije i Jagodu Truhelku sa svojim etno-obiteljskim dnevnicima. Lovrak je stvarao u vrijeme kada se knjiga cijenila i kada su čitatelji imali vremena i volje čitati ju.
Svjestan važnosti dobre književnosti na formiranje dječje ličnosti, ali shvativši ju i kao sinergiju pedagoškom radu u to doba književnog realizma, i sam Lovrak u jednom stručnom književnom časopisu kaže kako “suvremena pedagogija treba imati pri ruci književna djela za djecu koja će imati jasnu i nepokolebljivu moralnu, pacifističku, uopće socijalnu tendencu, a danu nenametljivo u lijepom književnom ruhu.”
INVESTIRANJE MOJE MAME U MOJE OPISMENJAVANJE
Kako sam uspio pročitati tako obiman opus? Vrlo jednostavno. Moja je mama nekad davno radila kao nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi gdje je nabavljala knjige, te je tako jednom prilikom naručila zajednički paket svih Lovrakovih dječjih izdanja – 15 komada koje sam ja, kao pravi vunderkind, počeo čitati još u predškolskoj dobi da bi do devete godine svladao cjelokupan opus. Počeo sam, naravno, s kratkim pripovijetkama, a završio s obimnijim djelima, onima sa socijalnom tematikom zbog kakvih bi ga u nekim vremenima i zemljama mogli označiti i kao simpatizera političkih opcija koje i nisu baš svima po volji, a osobito ne onima koji žive daleko iznad prosjeka. Nisam baš blistao u krasopisu, a osobito ne u matematici, ali sam zato čitao brzinom munje. Da sam se rodio tridesetak godina kasnije, ne bih tako brzo naučio čitati, ali bih zato imao debele naočale, tikove i kifozu. Znao bih engleski i bio majstor za kompjutorske igrice i prvak kvarta u play stationu. A komu danas treba više?
SOCIJALNE RAZLIKE I KOLEKTIVIZACIJA
Kad smo već spomenuli tu socijalnu komponentu Lovrakovih djela, moramo znati da je ona, kao i naglašavanje sukoba između dobra i zla, prisutna u većini njegovih djela, a osobito u onima u kojima je žestoko kritizirao socijalne razlike među djecom u vremenima između dva rata. I dok je, primjerice, “Prijatelji” roman u kojem je metamorfoza siromašnog djeteta u malog bogataša prikazana simpatično i jednostavno, dotle je mračan “Tri dana života”, pisan u obliku dnevnika po datumima jedne školske godine, upravo zapanjujuće realno i potresno opisao čari kapitalističkog duha i industrijalizacije toga doba. Toliko realno, da se čak možemo čuditi kako se pisac izvukao bez policijskog ispitivanja ili nekog manjeg progona, pri čemu ne smijemo zaboraviti da Lovrak u turbulentnim četrdesetim godinama prošlog stoljeća nije objavio gotovo ništa, što već samo po sebi nešto govori.
Lovrak je također i pristalica kolektivizacije koja je i motiv njegovih prvih i najpoznatijih djela (“Vlak” i “Družba”), u kojima se djeca udružuju u kolektiv da bi zajedničkim snagama nadvladali teškoće i unutarnje i vanjske otpore. Tom se temom također bavio u kasnijim djelima – “Neprijatelj br.1” i “Devetorica hrabrih”.
DVA NAJPOPULARNIJA DJEČJA FILMA U JUGOSLAVIJI
Koliko su Lovrakova djela slikovita i pogodna za ekranizaciju najbolje možemo vidjeti na primjerima njegove dvije najpoznatije knjige “Družba Pere Kvržice” i “Vlak u snijegu” po kojima su sedamdesetih godina snimljena dva iznimno popularna filma s kojima se u bivšoj državi po popularnosti mogao mjeriti samo slovenski “Kekec”. I dok je “Družba Pere Kvržice” snimljena za piščeva života (Lovrak se navodno i previše miješao u rad scenarista i redatelja, toliko da su neke djelove radili i bez njegovog znanja), “Vlak u snjegu” je snimljen par godina nakon njegove smrti. Oba su ova filma bila veliki uspjeh za što je, bez obzira na odličnu glumačku ekipu, izuzetnu glazbu i majstorski obavljen stručni filmski dio, ipak najzaslužnija književna baza koju je Lovrak pripremio četrdesetak godina ranije.
Baš zbog toga, velika je šteta što je, kada je ekranizacija u pitanju, sve ostalo na ova dva filma, s obzirom da se iz Lovrakavog bogatog opusa može izvući bar još nekoliko sigurnih filmskih zgoditaka, a da i ne spominjemo kakva bi se odlična dječja TV serija mogla napraviti na temelju romana “Prijatelji”. Da tako ne mislim samo ja, dokazuje i ugodna vijest koju sam ovih dana čuo, a radi se o tome da se priprema ekranizacija kratkog romana “Anka Brazilijanka” o čemu ćemo, nadam se, u bliskoj budućnosti više čuti.
NOVA KNJIGA SKORO ČETIRI DESETLJEĆA NAKON SMRTI
Zašto se o Lovraku ponovno piše? Zato što je u izdanju “Mozaika” nedavno objavljen još jedan njegov roman, odnosno četvrti dio autobiografskog ciklusa o njegovom životu naziva “Uzvišeno zvanje”, a u kojem, nakon knjiga o djetinjstvu, školovanju u nižoj gimnaziji i učiteljskoj preparandiji, opisuje prvi dio svojeg profesionalnog učiteljskog rada sve do premještaja u grad, što je vrijeme kada još nije postao poznat i popularan.
Radi se o djelu u kojem se, bez obzira što je nastalo prije četrdesetak godina i što opisuje seosku sredinu prije čak devet desetljeća, možemo osvjedočiti da se neke stvari, barem kad su u pitanju političke igrice, nisu promijenile još od tih davnih vremena. On ne govori toliko o međunacionalnoj netrpeljivosti (iako su u igri čak i manjine), koliko o sukobu političkih frakcija koje su se bavile aktualnim državnim ustrojem toga doba. Baš zbog toga, ovu knjigu treba pročitati i iz nje izvući pouke, naravno, ukoliko je do toga nekome uopće stalo.
KAKO ONDA TAKO I DANAS
U ovom “novom” romanu Lovrak se posebno ironično odnosi prema ljudima opterećenima politikom, osobito onda kada opisuje takozvane narodne poslanike:
“Ovakvi ljudi, opterećeni političkom mržnjom, ne mogu ni o čemu drugom razgovarati i ni o čemu drugom misliti nego jedino o svojoj politici koja je po njihovom mišljenju jedina ispravna, jedina spasonosna, rodoljubna i domovinska.”
Lovrak se osvrće i na kvazi vjernike tog doba koji nisu ništa drukčiji od ovih naših današnjih:
“Nedjeljom na misi vjernici pjevaju od sveg srca još i radi toga što ih kod kuće čeka dobar, nedjeljni, svetački obilan i mastan ručak… Pjevaju vjernici nešto malo iz pobožnosti, više radi toga da zasluže nešto poslije smrti, a pjevaju i iz političkih razloga…”
Zanimljiva je i crtica iz pravosuđa. Dva se seljaka posvađaju oko toga tko je komu nagazio na među:
“Seljak preda svog susjeda advokatu, a ovaj uzme svoga. Oba ta odvjetnika inače su dobri prijatelji u kavani kotarskog mjesta. Uz kavu se razgovaraju i dogovaraju o tom kako da što jače zaoštre srdnju, ljutnju i bijes između svojih dviju stranaka, te zaključe da trebaju što dulje produžiti proces i odlagati donošenje presude… Seljaci pune novčarke istresaju svaki svom odvjetniku čija se svaka izgovorena ili napisana riječ, kakono se kaže, zlatom plaća…”
POLITIČKI SUMNJIVAC KOJI SE NE BAVI POLITIKOM
Onaj koji pročita ovu knjigu biti će iznenađen što je sve Lovrak doživljavao radeći posao običnog seoskog učitelja. Čovjek koji nije mogao ostati nijem na nepravdu, što se može vidjeti i iz ovih gore navedenih citata, optuživan je sa svih strana kao ovakav ili onakav, isključivo zato što se nije htio prikloniti ni jednoj strani i okretati se onako kako vjetar puše. U knjizi na više mjesta možemo pročitati da ga se optužuje kao “crvenog” iako Lovrak, osim socijalne osjetljivosti, nije pokazivao neke revolucionarne težnje što je sve skupa smiješno i žalosno u isto vrijeme, ali što nam skreće pažnju na to da se neke stvari ne mjenjaju s godinama i da se, na žalost, nikada neće ni promijeniti. Dovoljno je pročitati dio u kojem seoski načelnik traži od seoskog učitelja da, kao član izbornog odbora, lažira izbore u korist vladajuće stranke pa da vam sve bude jasno.
PISAC O ČIJEM RADU BRINE UNUKA
Kada govorimo o ovoj knjizi, ne možemo ne napomenuti kako je ona javnosti postala dostupna tek onda kad ju je piščeva unuka Jagoda Hodak vlastoručno prepisala i stavila u dostupnu formu, što je najbolje u tekstu o Lovraku komentirao Željko Ivanjek:
“Čini se da Jagodi Hodak možemo zahvaliti na ovom književnom događaju, na novoj knjizi “tobože” našeg klasika za djecu. “Tobože” zato što o klasicima drugih, pretpostavljam, ne brinu isključivo nasljednici autorskih prava, dakle obitelj”.
Pametnom dosta.
Ono što posebno veseli je podatak da je u pripremi peta autobiografska Lovrakova knjiga, vremenski smještena u razdoblje njegovog gradskog učiteljevanja, a koju ova vrijedna žena strpljivo, u svoje slobodno vrijeme, prepisuje i unosi u kompjutor. Ova će nam knjiga sigurno donijeti puno zanimljivih stvari i možemo ju s nestrpljenjem očekivati. Jer, ako je Lovrak tako slikovito i realno opisao situaciju na selu, kako li će tek izgledati njegova iskustva u gradskoj sredini, a osobito ako uzmemo specifičnosti vremena koje opisuje. Jedva čekam naučiti nešto i o tome, jer Lovraku vjerujem svaku riječ, osim kada iznosi svoje mišljenje o modernim glazbenim formama koje nije volio.  

 ULOVRAKOVOM FILMU I ERIC CANTONA

Iz medija saznajemo da se sprema još jedna ekranizacija Lovrakovog djela u režiji poznatog hrvatskog glumca i redatelja Dejana Aćimovića. Radi se o kraćem romanu “Anka Brazilijanka”, a poseban kuriozitet predstavlja podatak po kojem bi glavnu ulogu u ovom projektu trebao igrati svjetski poznati nogometaš Eric Cantona koji se nakon uspješne karijere, izgleda, okreće glumi.

[email protected]