Obranili Zadar, zaleđe i najvažniju hrvatsku žilu kucavicu

Danas, 28. lipnja 112. brigada Zbora narodne garde u osnivanju, a kasnije 112. brigada Hrvatske vojske, obilježava 25. obljetnicu svog utemeljenja.
– Prva smo postrojba koja je formirana na širem zadarskom području, točnije na području današnje Zadarske županije sa zadaćom da obrani grad Zadar i njegovo šire zaleđe uz što manji broj žrtava kako branitelja tako i civilnog stanovništva, kaže na početku razgovora pukovnik Marko Čulina, prvi ratni zapovjednik 112. brigade.
* Je li istina, gospodine Čulina, da ste postali zapovjednik i prije osnivanja 112. brigade ZNG-a?
– Pripreme za obranu za mene su počele punih osam mjeseci prije formiranja 112. brigade ZNG-a. Za zapovjednika tadašnje Teritorijalne obrane izabran sam na višestranačkoj skupštini tadašnje Općine Zadar još 31. listopada 1990. Dakle, pet mjeseci nakon prvih demokratskih izbora. Odmah smo počeli pripreme za obranu u suradnji sa Sekretarijatom za Narodnu obranu na čelu kojega je bio pravnik Ante Ivković, Policijskom upravom s Ivanom Brzojom, Ivicom Kardumom i Tomislavom Stanićem, te Đurom Županom, prvim zapovjednikom postrojbe za posebna djelovanja kasnije Specijalne postrojbe “Poskoci”.
Teror pobunjenih Srba

S obzirom na to da u zadarskom zaleđu pobunjeni Srbi počinju teror nad hrvatskim stanovništvom, posebno u selima Bukovice i Ravnih kotara, primjerice u Korlatu, Smilčiću, Bjelini, Rodaljicama, Bruškoj, Zelengradu, Medviđi… Gdje su Hrvati bili u manjini ili u okruženju pobunjenika koje je JNA već bila naoružala, morali smo djelovati, braniti svoj narod ne čekajući zapovijed državnog vrha o osnivanju brigade. U Karinu su već postojale barikade i naoružani četnici pa u Kruševo, primjerice, nisi mogao doći cestom nego morskim putem iz Pridrage preko tjesnaca Vozarica između Karinskog i Novigradskog mora.
* Hrvatska vojska tada još nije postojala. Pripreme ste, znači, započeli samoinicijativno, bez zapovijedi prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana?
– Da, jer rekao sam kakva je bila situacija na terenu i nužda nas je natjerala da poduzimamo što možemo. Olakšanje za naše djelovanje došlo je 4. svibnja 1991. godine kada je u Vili Dalmacija na sastanku sa sekretarima za obranu general Biondić ispred Ministarstva obrane našem Ivkoviću dao zadaću da se u Zadru otpočne s formiranjem jedne pričuvne brigade ZNG-a. Laknulo nam jer mi smo u pripremama bili već daleko odmakli, a sada smo dobili potvrdu i legalitet za naš rad. Već 3. svibnja imali smo ustrojenu jednu satniju za posebna djelovanja – glavna zadaća nam je bila čuvanje vitalnih objekata, kao što su općina, sud, muzeji, RTV-centar, pošte, bolnica… Paralelno smo ustrojavali i profesionalnu satniju ZNG-a sastavljenu od dragovoljaca iz cijele sadašnje županije. Svi su morali proći vrlo zahtjevne zdravstvene preglede. Odabrani su potpisali ugovore s Ministarstvom obrane, započeli s tjelesnim pripremama u Crvenoj luci gdje su trenirali od 1. lipnja. Nestrpljivo su očekivali naoružanje i opremu, koje je sporo pristizalo pa su jednom iskazali svoj revolt na Narodnom trgu, ispred Skupštine općine Zadar. Istodobno, neprijateljska strana i njihovi vojno obavještajni organi, posebice oni 9. kninskog korpusa, plaše pobunjene Srbe u tzv. SAO Krajini “kako je u Crvenoj luci stacionirano preko hiljadu dobro naoružanih ustaša-plaćenika spremnih na pohod na Benkovac i Knin, te ubijanje i klanje nedužnog srpskog stanovništava”
Sastanak u Vili Dalmacija

Prvi ratni zadatak naše satnije iz Crvene Luke uslijedio je 2. kolovoza 1991. godine kada ih je, po mojoj zapovjedi, njihov ratni zapovjednik Miroslav Ušljebrka poveo na bojišnicu u Kruševo, gdje je već borbeno djelovala kruševačka satnija 112. brigade i jedna bojana 4. gardijske brigade.
*Dvije satnije, a još nema brigade?!
– Intenzivne pripreme počele su od 4. svibnja, nakon sastanka u Vili Dalmacija, a 28 lipnja dolazi zapovijed ministra obrane RH generala Martina Špegelja, da se u Zadru formira 112. brigada ZNG-a.
* Znači, moglo bi se reći da je brigada rođena 4. svibnja, a krštena 28 lipnja?!
– Upravo tako, a prvo zapovjedništvo 112, brigade imenovano je 18. srpnja 1991. godine.
* Koje su bile glavne zadaće novoustrojene 112. brigade?
– Prvo, zaštita hrvatskog stanovništva u Zadru i posebno u zaleđu gdje je već bilo maltretiranja, uništavanja ljetine i pljački. Uslijedili su i progoni. Već u travnju imamo prve prognanike u Zadru. To su bili Ušljebrke iz sela Bjeline, na pola puta između Benkovca i Knina. Progon se nastavio i u svim drugim selima Bukovice i Ravnih kotara gdje su Hrvati bili u manjini ili su im sela graničila s “komšijama”. Tako je neprijatelj bez rata osvajao teritorij, približavajući se Zadru. Valjalo je brinuti o prognanicima i istodobno stvarati prve postrojbe ZNG-a.
Prva ratna zapovijed

*Prva zapovijed ministra obrane generala Špegelja vezana je uz Maslenički most’!?
– Da, 2. srpnja 1991. godine, general Špegelj je 112. brigadi dao zadaću da osigura Maslenički most kako ga ne bi pobunjenici okupirali ili srušili. Zadaća je bila sačuvati i druge vitalne objekte i prometne komunikacije uz našoj zoni odgovornosti od Karlobaga do Stankovaca kako Hrvatska ne bi bila presječena na našem području i time cijeli dio južnije od Zadra bio u potpunoj prometnoj izoliranosti.
*Kolika je bila cijena otpora tzv. JNA, koju su smatrali petom vojnom silom u Europi?
– Na početku rata, od obrane Kruševa do obrane Zadra, odnosno do 15. siječnja 1992. godine – međunarodnog priznanja RH mi smo ratovali uglavnom protiv postrojbi JNA, predvođenim 9. Kninskim korpusom. Oni predvode sve akcije, pišu zapovijedi, daju logističku potporu… Tobože se bore za Jugoslaviju, a čak i pregovaraju za opstojnost tzv. “Republike Srpske Krajine”. Oni su i naoružali pobunjene lokalne Srbe koji, idući za njima, pljačkaju, pale i ubijaju hrvatske civile, najčešće stare i nemoćne koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta.
* Poginulo je i puno hrvatskih branitelja. Hrabro su hrlili u obranu Domovine iako u ljeto 91. još, vojnički, po naoružanju i ustroju, nisu bili pripremljeni za tako okrutan rat koji je bjesnio u zadarskom zaleđu.
– Za obranu, očuvanje i međunarodno priznanje RH, a poslije i za oslobađanje privremeno okupiranih područja, 74 pripadnika 112. brigade dalo je svoje mlade živote, dvojica se i danas vode kao nestali, a više stotina pripadnika je teže i lakše ranjeno. Najveće stradavanje pripadnika 112. brigade ZNG-a dogodilo se od 13. rujna do 6. listopada tj. do obrane Grada Zadra. Prvi pogiba zapovjednik satnije Dinko Božičev Diksi. Isti dan smrtno je ranjen njegov suborac Zoran Kovačević. Do 6. listopada poginulo je još 18 branitelja, a do međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. godine još 11 naših suboraca. Znači, ukupno 31 branitelj iz sastava 112. brigade, što je polovica od ukupno poginulih tijekom cijelog Domovinskog rata. To dovoljno govori o žestini i okrutnosti rata, krvavih sukoba u zadarskom zaleđu i i obrani Grada Zadra.
* Nije bilo lako ni onim našim građanima na “drugoj” crti obrane. Pogotovo onima u progonstvu, koji uz spoznaju da im je već sve uništeno i spaljeno, nisu imali prave informacije što se događa u njihovim i u susjednim selima. Kakva je situacija bila u gradu Zadru?
– Danas je teško uvjeravati one koji se ne sjećaju ljeta i jeseni 1991. godine da je Zadar 79 dana neprekidno bio bez struje i vode uz ljetne vrućine i pogibelji koja je prijetila svakodnevno bez nekakvog rasporeda, tako da se ginulo u redovima za hranu i vodu.
Kad se sjetimo tih dana zapitamo se danas kako nije bilo težih zaraznih bolesti, prehlada, gripa i upala, a u stanovima i kućama bio je i veći broj osoba koje su dolazile svojim rođacima i prijateljima iz sela zadarskog zaleđa koja su bila ugrožena ili okupirana od neprijateljske vojske.
*Kojih bitaka se posebno sjećate?
– Normalno je da se s ponosom sjećam i svih bitaka koje smo vodili s manje ili više uspjeha zavisno o našoj spremnosti i opremljenosti, jer je neprijatelj u početnim akcijama u ljeto 1991. godine birao mjesto i vrijeme napada. Nepobitna je činjenica da smo obranili grad Zadar i mnoga mjesta u zaleđu kao Sukošan, Poličnik, Suhovare, Rupalj, Zemunik Donji, Posedarje, Slivnicu.. Obranili smo i strateški važnu komunikaciju Pag-Ražanac-Zadar što je omogućilo lakše logističko snabdijevanje postrojbi HV južnije od Zadra. Tu mislim na šibensko i dubrovačko područje. Uglavnom do kraja 1991. godine mi na zadarskom području, kao i druge postrojbe Hrvatske vojske, vodili smo obrambeni rat u kojemu smo, u toj fazi, sačuvali dovoljno teritorija i pobijedili u mnogim bitkama i tako smo 15. siječnja 1992. godine zaslužili međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

 NESTALA PODUZEĆA I RADNA MJESTA

* Kaže se da za jednog ratnika treba raditi sedam radnika. Kakva je tada bila situacija u zadarskom gospodarstvu i jesu li tadašnji direktori imali razumijevanje za potrebe HV koja je još bila u fazi nastajanja i ustrojavanja? – Sjećam se naših poduzeća i njihovih direktora koji su nas zvali i nudili pomoć koju mi nismo tražili ili nam u tom trenutku nije bila neophodna, a to su: Tankerska plovidba, Tankerkomerc, Vinilplastika, Otočanka, Elka, Adria, Polikem, Kemoplast, Kemotrans, Tvornica duhana, Danilo Štampalija, Elektra, Pošta, Bagat, SAS, Kidrič, Jadera, HTP Borik, Dalmatinska banka, Turisthotel, Vodovod, Zadarski transport, Agro Zadar, Sojara, Mljekara, Opća bolnica Zadar… Neka mi ne zamjere koje nisam spomenuo. * U poduzećima koje spominjete radilo je više od 20.000 radnika! – U cijelom zadarskom gospodarstvu prije i u prvim godinama rata radilo bilo je ukupno oko 40.000 zaposlenih. Bilo je teškoća u poslovanju, ali ljudi su radili i primali plaću. Teško mi je kad vidim gdje su danas mnogi od spomenutih poduzeća, kad se sjetim njihovih vrijednih radnika koji su pod kišom granata odlazili na posao da bi mi mogli ratovati, ne zato što smo mi željeli rat. Rat nam je nametnut a mi smo neizmjerno željeli samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Nažalost, bez rata i krvi ta želja nije mogla biti ostvarena. Pogledajmo, što je danas na lokacijama tih poduzeća koja su nam omogućila svojim materijalnim davanjima da obranimo grad Zadar i njegovo šire zaleđe?! Zar im je svima morala biti sudbina da prije nego dobijemo samostalnu hrvatsku državu oni budu proglašeni neperspektivnim, a njihovi radnici završe dijelom u mirovini, a mnogo veći broj njih na ulici?!

VIŠE U DANAŠNJEM TISKANOM IZDANJU