Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Splitsku priču o sudbini djeteta mučno je gledati

27.06.2017. 22:00


KAKO IZNENADITI RODITELJE, A DA USPUT SVI ZAVRŠE NA HITNOJ
Ovo je baš super. Okrenete na „RTL kockicu”, a tamo neka emisijica u kojoj daju djeci ideje kako zeznuti i iznenaditi roditelje. To vam iđe ‘vako. „Draga djeco! Ako želite iznenaditi roditelje, napravite slijedeće. Računamo da vaš tata jako voli svoj novi televizijski prijamnik i da vas je upozorio da pazite da ga ne oštetite. Vi pričekajte da tata ode u drugu sobu, a onda polijepite po ekranu ukrasne trakice s božićne jelke da izgleda kao da je ekran razbijen. Onda uzmite mamine lonce /po mogućnosti one najskuplje – op. M.P/ stavite u jednu kutiju i potresite i pobacajte da izazove buku kao da se lomi ekran. Vaši će roditelji uspaničeni utrčati u sobu i vidjeti slomljeni ekran i biti vrlo iznenađeni.” /kraj citata/
Ja zamišljam nastavak te scene, a kakva se nikada neće moći vidjeti na televiziji. Majka, nakon što je vidjela razbijeni ekran, sjeti se koliko je mjeseci morala raditi na blagajni u Konzuma da bi ga kupila, pa sasvim logično pada u nesvijest, a otac, prije nego ga strefi inzult, grabi metlu da malo zabavi dječicu. Teško je zamisliti da bi netko u kući mogao imati takvu neodgovornu i bezosjećajnu djecu, a još je teže zamisliti da se ovakve gadarije slobodno emitiraju na televiziji, a pogotovo je teško zamisliti da se takve stvari preporučuju djeci na oficijelno dječjem tv- kanalu.
TUA MORTIS VITA MEA
Tvoja smrt – moj život. Stara je to latinska poslovica i kada čovjek zrelo pomisli, vrlo logična sve do današnjih dana, jer čovjek je takvo biće da se veseli tuđoj nesreći, tako da bi je mogli promjeniti u „Tvoja nesreća – meni sreća”. Zašto su ljudi oduvjek voljeli čitati nekadašnji tjednik „Arena”? Voljeli su zato što je bio prepun tužnih i tragičnih životnih priča, ubojstava, zlostavljanja, gubitaka, neimaštine… Ne zato što su sretni što je njima dobro, kada već ovima o kojima se piše nije, već zato što u čovjeku ima nešto što ga tjera da se veseli tuđoj nesreći i muci. Je li to sadizam, ne bih mogao reći, ali da toga ima – posve je jasno.
TREBA STIĆI NA AVION ZA IRSKU
Ovih su nam dana svi ekrani i svi portali i sva tiskana izdanja puna informacija i priloga o nesretnoj sudbini majke i djeteta iz Splita koje uznemiruje talijanska država, jer traži pravdu za svoga stanovnika koji je slučajno i otac spomenutog djeteta. Naravno da ništa ja neću komentirati jer na to nemam pravo, nisam stručan i uopće ne znam cijelu priču, ali ovo što se može vidjeti dovoljno je uznemirujuće. Slušajući majčinu stranu, svatko će odmah stati uz nju i podržati je, a to bi se onda reklo i za oca koji isto tako nastupa u Italiji. S druge strane, Talijani u ovoj priči našu zemlju prikazuju kao zaostalu tvorevinu u kojoj je djetetu ugrožena budućnost, na ulicama vlada terorizam, nema zdravstvene skrbi, djeca su neobrazovana i gladna i, sve u svemu, djetetu se ne piše dobro. To malo živcira, iako nije nerealno reći da bi dijete već sada moglo pogledati vozni red aviona za Irsku, gdje bi mu u svakom slučaju bilo bitno drukčija budućnost, ali opet, ne može se baš reći da je kod nas neznatno bolje i mirnije nego u Mosulu ili Kabulu.
Gdje je prava istina, nije lako tek tako kazati, ali da je sve to skupa mučno gledati – mučno je. Nemojte mi zamjeriti, ali neugodno je sve to, a još je neugodnije gledati talijansku stranu, jer tek su oni pravi majstori za tv- sentimentalnost, koja često ide do granica dobrog ukusa. Onaj koji je u mladosti pratio njihovu televiziju zna o čemu govorim, iako često i govorim da ne volim vidjeti gomilu na okupu koja viče parole, a pola ih ne zna o čemu se radi. Problem je u stvari u meni. Ne volim ništa i nikoga – rekoh i porekoh pa odoh kupiti neko jelo za predjelo.