17 °C
Online izdanje
Ponedjeljak, 28.srpnja 2014.
Vi ste ovdje:  Home » Mediteran
RSS feed
Današnji broj
Mediteran
Povratak
Zadarska galija nije vidjela Lepanta
Piše: Ivan Stagličić
Maksimum kretanja na vesla bio je sedam čvorova čime se galija mogla kretati oko pola sata. Brzinu od četiri čvora su galioti održavali dva sata. U normalnim, mirnodopskim uvjetima plovidbe, veslalo se obično na smjene, pri čemu bi se veslači podijelili na tri skupine: prova, sredina i krma. Tim načinom se galija bez obzira na vjetar mogla kretati 20 sati. Najveća brzina galije, uz uporabu jedara, procijenjena je na 12 čvorova. Računa se da je snaga prosječnog veslača odgovarala jednoj osmini konjske snage

Ratni zarobljenici koji bi na širem sredozemnom pa tako i jadranskom prostoru dočekali takvu sudbinu, osobito u razdoblju od 15. do 18. stoljeća, obično bi završili na galijama, bez obzira zarobili ih Turci ili Mlečani. Još krajem 18. stoljeća, tijekom seljačkih nemira na otoku Pašmanu, pregovarači su iz Mletaka poručivali svojim sumještanima da "ustraju makar im prijetili lancima i galijom". Kao galioti su završili većina odraslih stanovnika zadarskoga Varoša, izvornih zadarskih Hrvata, koje su Mlečani unovačili za Bitku kod Lepanta. "Galiotova pesen" je tijekom dugih stoljeća širom Jadrana i Mediterana mnogima bila i "Svakidašnja jadikovka".

Prva manufakturna proizvodnja

Odakle potječe srednjovjekovna i kasnija galija? Prema tradicionalnom shvaćanju, ona se razvila iz bizantskog ratnog broda - dromona s kojima je još u devetom stoljeću drungar Niketa Orifa haračio po južnom Jadranu. Ipak, treba spomenuti da je "galaia" poznata još kod Liburna kao veći oblik ratnog broda koji su od njih preuzeli Rimljani i nazvali ih po njima, liburne. Galije kao ratne brodove su u Mletcima i Genovi počeli graditi krajem devetog stoljeća.

U 12. stoljeću brodogradilište u gradu na laguni značajno je prošireno i obnovljeno pod nazivom Arsenal koji je kroz povijest više puta obnavljan dok nije 1473. sagrađen "Arsenale Novissimo" u kojem je radilo tri tisuće radnika različitih specijalnosti. K tome se u mletačkom škveru već u to doba primjenjivalo ono što će u Europi ući u uobičajeni postupak pri proizvodnji tek stoljećima kasnije, a to je manufakturni način proizvodnje i standardizacija sastavnih djelova i brodske opreme. Nakon dovršetka osnovnog brodskog trupa, galija bi se porinula u more i prebacivala s jednog doka na drugi, a na svakom bi se obavljala druga vrsta izgradnje ili opremanja, tako da je snast na galiji nastajala po točno propisanom planu. Galija bi na kraju tog procesa dobivala i naoružanje, a obično se nastojalo da nema praznog hoda i da u svakom doku bude stalno jedna galija u nastanku. Također se znalo napraviti svojevrsnu zalihu trupova za galije koji bi konzervirani čekali svoj red za opremanje, pogotovo u ratnim vremenima kad bi broj brodova pod zastavom sv. Marka narastao i na više od dvije stotine.

Kuga na Pašmanu

Ritam proizvodnje u Arsenalu bio je do sedam ratnih brodova mjesečno, a kad bi se u vremenima ratne opasnosti pokrenuli svi pričuvni kapaciteti, taj bi se broj popeo i na 20-ak. U to doba ulazak u Arsenal bio je strogo zabranjen i svojevrsna "vojna tajna". Poznato je da se u šesnaestom stoljeću Arsenal protezao na 32 hektara površine, od čega je devet hektara bilo more. Tada su se čitavi Mletci širili na 670 hektara.

Uobičajene dimenzije galije u 14. stoljeću bile su dužina 40, a širina pet metara, s gazom od 1,5 m. Od 120 do 150 veslača veslali su u jedoredu, a kao dopunski pogon su služila i dva latinska jedra. Uz njih se na galiji nalazilo još pedesetak vojnika, časnika i pomorskog osoblja. U šesnaestom stoljeću ove su dimenzije povećane; dužina je dostigla pedeset metara, a širina 5,5 uz 170 tona iztisnine. Pokretalo ju je po 25 vesala sa svake strane broda s kojima je rukovalo 150 veslača, po tri na svako veslo. Broj vojnika i drugog osoblja porastao je na 70.

Sačuvani su i podatci o brzini kretanja ovih ratnih brodova. Maksimum kretanja na vesla bio je sedam čvorova čime se galija mogla kretati oko pola sata. Brzinu od četiri čvora su galioti održavali dva sata. U normalnim, mirnodopskim uvjetima plovidbe, veslalo se obično na smjene, pri čemu bi se veslači podijelili na tri skupine: prova, sredina i krma. Tim načinom se galija bez obzira na vjetar mogla kretati 20 sati. Najveća brzina galije, uz uporabu jedara, procijenjena je na 12 čvorova. Računa se da je snaga prosječnog veslača odgovarala jednoj osmini konjske snage. Radijus kretanja galije, bez pristajanja u luku, bio je 70 milja, prije svega zbog nužnosti redovite opskrbe vodom. Računa se da je ljeti galiotima trebalo 10 pinta (6,6 litara) vode dnevno, a na galije se moglo maksimalno uskladištiti 3 tisuće litara. Jedno od najčešćih mjesta za ukrcaj vode na brodove u to doba, bio je otok Pašman sa svojim mnogobrojnim bunarima. Prema pučkoj predaji, to je bio razlog i velikoj epidemiji kuge koja je u drugoj polovici 16. stoljeća poharala osobito mjesto Pašman. Tad su tri djevojke gledale grčke mornare koji su krcali vodu. Jedan od njih je zaboravio ili im čak ostavio svoj rubac koji su uzele i ponijele u selo. Ali je rubac bio zaražen i izbila je velika pošast od koje je stradala većina stanovnika. Kolovođa pučke bune, Nikola Stagličić poslao je tada mletačkim vlastima molbu da ga prime na otok, budući je bio protjeran na teritorij pod Otomanskom kontrolom kojoj je udovoljeno pod uvjetom da radi na raskuživanju mjesta.

Prije bitke vino

O brzini kretanja mletačkih galija govori podatak iz 1595., o putovanju poklisara Leonarda Dona iz Mletaka do luke Portogalo u Grčkoj. Putovanje je trajalo 34 dana, od čega je plovidbe bilo 340 sati. Od toga se zna da se jedrilo 136 sati, veslalo 101 sat, 40 sati se plovilo kombiniranim pogonom, a za 63 sata nema podataka. Na putovanju je potrošeno 9.550 kilograma hrane od čega na kruh otpada 4.740 kg. Dnevni utrošak hrane bio je 280 kg, od čega je većina bio kruh, a uz njega se jelo najviše juhu od graška s usoljenom svinjetinom, a veslači su imali pravo i na pola litre vina.

Galijoti su se dijelili na dvije vrste: slobodne ljude veslače koji su taj težak posao radili za plaću i u lukama imali slobodan izlazak na kopno, i osuđenike, kriminalce i ratne zarobljenike koji su bili prikovani lancima, a tijekom bitke bi im se u usta ugurao pluteni čep da se ne bi mogli glasati ili jaukati od udaraca bičem. U Dubrovačkoj republiki se zatvorska kazna mogla zamijeniti veslanjem na galiji koje se računalo dvostruko pa su se mnogi za to odlučivali pa i poslije izdržane kazne ostajali veslati za plaću.

U drugoj polovici 16. stoljeća uobičajenim galijama pridodani su u ratnoj floti Mletačke republike i tzv "galeazze", odnosno velike trgovačke galije preuređene za ratnu službu. Jedanaest takvih brodova pripremljeno je i opremljeno za poznatu veliku bitku kod Lepanta gdje je flota Svete Lige porazila tursku mornaricu u Ciparskom ratu. Galeazze su bili brodovi istisnine 700 tona s tri jarbola, dugi 50, a široki osam i pol metara. Posada je brojila do 600 članova, od čega su trećina bili veslači. Nosile su do četrdeset topova, a maksimalna brzina na vesla bila je pet, a na jedra deset čvorova. Osobitost ovih velikih galija bila je drveni kaštel s teškim topovima koji se nalazio na provi, kao i visoka drvena ograda na bandama koja je štitila veslače i posadu. U bitki kod Lepanta sudjelovalo je šest opremljenih galeazza koje su potopile više od 60 otomanskih galija. Prije bitke se galiotima dijelila opskrba s dodatnim količinama vina, a ishrana je pojačana ovčjim sirom i slanim srdelama.

Tijekom te bitke, posljednje koje su vodile flote sastavljene skoro isključivo od galija, na objema stranama bilo je zarobljenika za veslima koji su pripadali suprotnoj strani. Tako su na galijama Svete lige oni galioti koji su bili kršćani oslobođeni lanaca i dobili su prsne oklope, kacige i štitove, kratka koplja i mačeve, kao i zalihu kamenja za bacanje na neprijatelja. Veslačima koji su bili muslimani lanci su ostavljeni, a k tome su im još ruke konopcima vezane za vesla. Na turskim brodovima je kršćanskim galiotima naređeno da se spuste ispod veslačkih klupa s prijetnjom da će onaj koji podigne glavu brzo ostati obezglavljen, iako se kod Lepanta zapravo dogodilo obratno.

Naime, kad je lijevo krilo turske flote bilo stisnuto uz obalu i zapravo opkoljeno bez mogućnosti manevra, na nekoliko su se galija kršćanski veslači pobunili protiv svojih gospodara i uzevši oružje od mrtvih vojnika što su ležali po palubi zauzeli brodove, čak i samu zapovjednu galiju Široko bega koji se ranjen, jedva uspio spasiti bijegom na obalu, dok su mu zamjenika Aliju Kaurina zarobili pobunjeni veslači. Široko bega su, međutim, na kopnu zarobili kršćanski vojnici koji su se iskrcali na obalu. Zbog teške rane je molio da mu se dopusti milosrdni hitac čemu je sutradan udovoljeno. Također je u kronikama ove velike bitke zabilježeno da su veslači u središtu bojnog složaja kršćanskih galija bili zaduženi za bacanje zapaljivih bombi od kojih je jedna teško opekla turskog zapovjednika Partau pašu.

Propast Kotorana i Trogirana

U Bitci kod Lepanta 1571. godine krenulo je devet galija koje su opremili hrvatski gradovi. Od tih devet, jedna je bila i zadarska kojom je zapovjedao Petar Grisogono de Bartholazzi i ona nije vidjela bitke jer su je na putu prema poprištu, u Otrantskim vratima, zarobili turski gusari. U borbi su sudjelovale galije: "Il leone" iz Kopra s kapetanom Dominikom de Tacca, "San Nicolo" s Cresa kojom je zapovijedao Collane Drassio, "Cristo Rissussitato" s Krka kapetana Lodovica Čikuta, "San Giovanni" s Raba pod zapovjedništvom Ivana de Dominisa, "San Giorgio" iz Šibenika zapovjednik Kristofor Lucić, "La donna" iz Trogira s kapetanom Aloisijem Cippikom "San Girolamo" s Hvara kojom je zapovijedao Ivan Balzi i "San Trifone" iz Kotora kojom je zapovijedao Girolamo Bisanti. Koliko je u Lepantskoj bitci sudjelovalo Hrvata, i to ne samo kao veslača, nego i vojnika i mornara, ne zna se pouzdano, ali procjene nadilaze brojku od deset tisuća. Poznato je da su kao gonfalonieri to jest elitna postrojba koja štiti barjak sv. Marka na admiralskoj Venierovoj galiji, služili 25 hrvatskih vojnika iz Perasta. Najteže su kod Lepanta natradali brodovi iz Kotora i Trogira. Od Kotorana nije preživio nitko, dok je s trogirske galije "La donna" spašeno tek desetero ranjenika od 250 članova posade, a poginuo je i kapetan Aloisije Cippiko.

Sveukupno je u pomorskoj bitci kod Lepanta na strani Svete Lige, koju su činile Mletačka republika, Papinska država, Španjolska i Malteški vitezovi, poginulo osam tisuća ljudi, od čega 4.800 mletačkih državljana. Ranjeno ih je 20.000, među njima i Miguel de Cervantes koji se pridružio floti kao dragovoljac. Izgubljeno je 12 brodova, od kojih je jedan bio zarobljen, a ostali potopljeni. Gubitci na turskoj strani bili su višestruko veći; broj poginulih procjenjen je na 30.000, a zarobljeno je 7.200 ljudi i potopljeno osamdeset brodova. Oslobođeno je 15.000 kršćanskih zarobljenika, većinom galiota.

Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr