Istražiti, zaštititi, brendirati i od bilog luka lipo živiti

Sada je najvažnije detektirati vrste i uspostaviti pravi brand ovdašnjega luka, kulture koja se ovdje oduvijek uzgajala i s kojom možemo biti konkurentni i koja je dio naše tradicije, kazao nam je pročelnik Županijskog ureda za poljoprivredu Danijel Segarić, koji nam otkriva da će se za projekt istraživanja i zaštite češnjaka naći i sredstva u Županijskom proračunu
U godinama prije  Domovinskoga  rata na području  današnje Zadarske županije uzgajao se bijeli  luk ili češnjak na površini od  157 ha, najviše u benkovačkom kraju gdje je tada  utvrđena autohtona sorta  brgudski ozimi. Današnja  proizvodnja se procjenjuje  na oko dvadesetak hektara,  a sadni materijal nije ujednačen. Stoga se na ovim  prostorima pokrenuo projekt analize i provjere izvornosti sadnoga materijala  s konačnim ciljem zaštite i  brandiranja ovog vrijednog i  zdravog povrća koje se oduvijek uzgajalo i na području  Bukovice i Ravnih kotara,  tako i u priobalju i na otocima.
Luk kao vino
– Trenutačno je najvažnije  detektirati vrste i uspostaviti  pravi brand ovdašnjega luka,  kulture koja se ovdje oduvijek uzgajala i s kojom  možemo biti konkurentni i  koja je dio naše tradicije,  kazao nam je pročelnik  Županijskog ureda za poljoprivredu Danijel Segarić,  koji nam otkriva da će se za  projekt istraživanja i zaštite  češnjaka naći i sredstva u  Županijskom proračunu.
– Nešto više o svemu tome  ću vam moći reći u rujnu  mjesecu, no za sada je važno  da se projekt provodi. Provodi se zajedno s Poljoprivrednom savjetodavnom  službom i Udrugom za  proizvodnju češnjaka Zadarske županije Rešta iz  Benkovca za čije je pokretanje zaslužna mr. sc. Ana  Grgas te prof. dr. sc. Josipa  Borošića sa Zavoda za povrtlarstvo Agronomskog fakulteta iz Zagreba. Zahvaljujući tome što su proizvođači okupljeni u udrugu  možemo nastaviti pružati  pomoć i u organizacijskom i  edukacijskom vidu kao i pokušati i u ovu proizvodnju  preusmjeriti određena sredstva iz namjenskih fondova.  S lukom bi trebalo ići kao i  vinogradarsko-vinarskom  proizvodnjom, istaknuo je  Segarić.
U Rodaljicama kod  Paića
U Rodaljicama smo posjetili obitelj Paić koja se  uključila u Udrugu i u projekt oživljavanja i brandiranja ove proizvodnje.
– Prije se ovdje luk sadio za  prodaju. Bile su zadruge koje su imale dućane s maloprodajom. Također se otkupljivalo i išlo za Plivu i  druge farmaceutske industrije. Tijekom rata ovdje bili  ostali naši starci, oni su sadili za sebe, također, a sad je  takvo stanje da nema više  otkupa: sadiš, držiš u kući,  ako prodaš – prodaš, a ako ne  prodaš baciš, kaže nam Branimir Paić i dodaje da su na  ovom području zemlje teške  i tvrde.
– Na ovom dijelu to su  zemlje crvenice, one su rodne, ali su teške. Njima treba  svakih 15 dana kiše da bi  nešto rodilo. I zato sad jesenske kulture, ako će ići, ići  će. Luka smo stavili oko  tisuću kvadrata, imamo jedno 400 pletenica. Mi ih ne  važemo, nego pletemo, pojašnjava nam Paić, a o prodaji kaže sljedeće.
Prekupci ucjenjuju
– Prodaja je ovakva: nosiš  desetog u misecu u Benkovac na sajam i ako prodaš  prodaš. Ovi prikupci kad  dođu, oni te ucjenjuju. U  Zadru prodaju po 150 kuna,  a ovdje nama daje 50 i ‘ko je  tu budala, pita se Pajić koji  se prisjetio kako je luk s ovih  prostora u bivšoj državi bio  zaštićen pod nazivom “brgudski luk”.
– On je tad bio zaštićen i  bilo je otkupa. Bilo je otkupa  svega, ne samo luka. Jer ne  može čovjek i proizvoditi i  ići prodavati. Razgovaralo se  s predstavnicima trgovinskih lanaca i oni su kao rekli  osnivajte zadruge, nami triba pet vagona, a da mu  dođemo mi sa pet vagona,  onda bi nam rekao da mu ne  triba nego vagon. To vam je  tako, oni ucjenjuju za proizvode, uvezao iz Kine i prodaje i diktira tempo cijene.  Luk je sada precijenjen. Ne  može luk biti 150 kuna, to je  4 kune glavica. Nemoguće.  On je maksimalno 2 kune i  nema tu. Ali netko diže i  “pumpa” te cijene, naglasio  je Branimir Pajić.
U susjednom Lisičiću  proizvodnjom bijelog luka  bavi se Nikola Golem koji  nam je pokazao svoju ovogodišnju proizvodnju:
– Žena ga je samo plela  dvadeset dana, kaže Golem  pa nastavlja:
– Narod naš, mi smo vam  navikli svaštariti. A ispod  hektar i dva, nema tu isplativosti. Onda se može dati jeftinije i na kile, iako  pletenje u rešte, to je kod nas  je tradicija, a i kad se  izračuna cijena vam dođe  isto. Evo, meni kažu neki  našli su luk po 30 kuna kilo.  A ja dajem moju reštu po 10  eura, a u prosjeku imaju  preko 2 kila, što znači da  opet dođe na isto, ističe Golem, dodavši da on može  prodavati i na kile, ali ne po  cijeni onog kineskoga.
Problemi s  koncesijom
– Ovaj niti je prskan niti  išta, a osim toga, ove godine  ga je i propalo. Dosta ga je  propalo jer ga je crv neki  pogriza, a i uvjeti su bili  ekstremni.
Danas se bijeli luk sve više  sadi i u Lisičiću, gdje to za  razliku od okolnih mjesta,  nije uvijek bio običaj.
– Ovdje u Lisičiću su se  ljudi više bavili kamenom i  nisu ga toliko sadili, a odmah prvo selo do nas, Brgud,  oni su živili od luka. No sad  ima nas 2-3 što smo počeli  više, veli nam Niko Golem  koji kani povećati svoju  proizvodnju te je bio zainteresiran i za koncesiju  državnog zemljišta, no tu su  se pojavile kod nas, nažalost, već uobičajene teškoće.
– Kod nas je malo zemlje,  dosta je isparcelirana i ja  sam pokušao ići u Šumariju i  tražiti koncesiju. Ali oni mi  kažu da se to daje samo za  dugogodišnje nasade. Kao  da je bitno dugogodišnji ili  jednogodišnji? Nego izgleda  da je najbolje da je ledina. To  je politika, ako imaš veze  dobit ćeš sve, bio luk, bile  breskve, a ja ih pitam koliko  bi mi trajala procedura, kažu  mi 3-4 godine dok bi se sve  to odobrilo. A meni je 55, to  znači dok to sve prođe 60, a  onda to sve triba samliti, to  je krš, imao bi prvu berbu  negdi sa 65. I tako mislim, a  od tog nema ništa, naglasio  je Golem, koji je razmišljao  da možda uzme zemlje u  Brgudu koju se može naći po  prihvatljivoj cijeni, ali ni to  nije bez rizika: često su dokumenti za ta zemljišta nesređeni i problematični.
– Ja ću ove godine hektar  posaditi pa ćemo viditi, ako  bude išlo, dobro je, a ako ne  bude, a što ću mu ja, ali  mislim da bi moglo ići. Kad  bi se dobio taj brand, onda bi  to išlo vani, tražili bi ga  sigurno. I nekad su ga tražili  i Nijemci i Španjolci i Portuglaci i Poljaci, zaključio je  Niko Golem.