Olimpijada

Završile i Olimpijske igre, tako da sad mirno mogu izać u kvart na kavu da me nitko ne tlači svojim prodikama o tome jesmo li najbolji ili nismo. Moja baba Mare ima izreku da je lako tuđim kurcem gloginje mlatit, a kad je sport u pitanju tu mi se čini da svaki prosječan laik koji ne zna (kao ni ja, ali se bar ne hvastam okolo) što je 3-5-2 u nogometu, poštena banana u košarci i što je peterac a što sedmerac, misli da bi mogao bit u najmanju ruku izbonik u rukometu, ili nekom drugom sportu. Kad se pobjeđuje, svi naše hvale na sva usta, kad gube, svi su eksperti i psiholozi i svi su znali da naši neće dobit jer ovaj nije dobar trener, jer ovaj nema ojma igrat, i u krajnjem slučaju da Blanka ne zna skakat. Aj ti preskoči ne 205 nego i metar manje pa se k**** okolo…
Dakle, falim te bože što je i to ludilo završilo, što su nam momčadski sportovi u komi i što su uglavnom žene osvojile medalje. Sad sam mirna četiri naredne godine, bar što se zlata, srebra i bronci tiče kad su olimpijski krugovi u điru. Kolektivna histerija će vrlo brzo zavladati jer i košarkaško prvenstvo počinje, pa će opet nešto rukometaši igrat u dvorani koja meni izgleda ne ko peka, nego ko nekakva ljuštura u kojoj je davno život zamro. Baš neki dan, kad sam se s Bilog briga spuštala, prva pomisao mi je bila na što će to sličit kad je golubovi poseru sa svih strana?!
A istu tu večer nisam isprve shvatila što ono svijetli na Stanovima. Mislila sam da su aerodrom zbog ceste preselili usred grada, a onda sam skužila da je ustvari utakmica i da reflektori rade. Čovječe, na televiziji izgleda ko Vembli…
A ja čekam da gužva malo skala, da potiramo i ovo zeru turista što se smucaju po gradu, da vrućine malo padnu i onda počinje moja olimpijada. Olimpijada ispijanja kava. Čim prijateljice potiraju dicu u školu, muževe na posao i Kalelarga se vrati u svoju kolotečinu. Bez prevelikog kukanja kako je vruće za popizdit na miru će se moć sjesti na kavu na Trg, špica u jeku, makijato i dec kole…. Mmmmm, jedva čekam to dočekati. Mir i poznate face, već nakon tjedan dana znaš tko je ustvari s kim, tko je koga ostavio nakon turbulentnog ljeta, tko je promijenio posao, tko je dobro zaradio, tko je dobro prošao na ljetnim sniženjima i uboo novu robicu, tko nije zadovoljan sezonom…
A valjda će do tada završit i saga o Gotovčevima, kojih mi je stvarno navrh glave.
Jedva čekam taj jesensko-zimski đir kad se u principu ništa ne događa, a u stvari ima svašta nova. Sitna događanja i sitni detalji koji meni puno znače. E, tek ću se onda osjećati da mi je ovo opet doma, kad svi govorimo istim bodulsko-vlaškim jezikom.
U zadnje vrijeme počelo se nešto previše pljačkati po gradu, a zaredala su i nekakva silovanja pa sam brže-bolje nabavila suzavac. Nikad ne znaš kad ti može zatrebat, a ja sam nejako žensko koje nerijetko navečer kasno dolazi doma i nikad ne znaš tko te može zaskočiti u portunu.
– E, nisi ti te sriće, rekla mi je prijateljica.
Doduše, u kakvom sam stanju da imam kakvog kandidata, zaskočila bih ja njega. Ali navikne se čovjek na sve, pa sam se poput svog frenda Mladena prebacila na nejebicu i vegetarijanstvo. Zdrav i uredan život. Da, kad bih izbacila tone sladoleda i čokolade, pivo i cigarete, pizzu i čips i sve ostale nezdrave stvari kojima se hranim…
Mare
([email protected])