Političke naočale

Nakon što su danima nad Hrvatskom letjeli probni baloni tko bi kako reagirao kada bi se o njega očešao rebalans, a svi potencijalni gubitnici preventivno najavili bunu, premijerka je odustala.
A svi koji su se “zabavljali” rebalansom nataknuli su naočale. Crne, crvene, ružičaste…
Rodio se rebalans bez toliko spominjanih bolnih rezova, sindikati utihnuli, u državnim i javnim službama odahnuli, banke izmigoljile porezu, umirovljenici se umirili, poduzetnici se “pokrili po glavi” i – svi opet (ne)zadovoljni.
Oporba optuži vlast da nije dobra ni kozmetičarka, a vlast se kao čudi što sad oporbi opet nevalja kada nikoga nisu pošteno “ogulili”. Tko se to već priprema za parlamentarne izbore predviđene iduće godine, upiru prstom jedni u druge, a građanima je posve jasno da politika ima svoju logiku koja se, nažalost, može poprilično razilaziti s onom gospodarskom.
Malom čovjeku teško je prihvatiti Šukerovu filozofiju po kojoj mu treba zapljeskati svaki put kada se zaduži.
No, kada bi stavili naočale ministra financija i potpredsjednika Vlade Šukera, rebalans proračuna možda bi i poprimio svijetlije boje i dimenzije (ne)shvatljivog financijskog umijeća.
Ministar zdravstva Darko Milinović gordo je premijerki u povodu rebalansa čestitao, a Andrija Hebrang prozvao sve katastrofičare i “crvene” da skinu naočale i da, valjda, konačno progledaju kako bi vidjeli ružičastu budućnost u koju vodi Vladin rebalans. Čulo se još od vladajućih i da takav rebalans šalje optimistične poruke, no kako objasniti običnom čovjeku da te svijetle riječi nisu blijedog sjaja kada on prostim okom vidi da sve teže živi.
Iako je socijalna strana proračuna, uvjetno rečeno, sačuvana, teško se oteti dojmu da to nije bilo samo zbog socijalne osjetljivosti nego da se kao i inače podilazilo politici jer je čuvanje vlasti kao i osvajanje vlasti – u politici iznad svega. To znači da od vlastoljublja ne mogu pobjeći ni oporbenjaci koji stalno prozivaju Vladu za nesposobnost, neodlučnost i nedostatak hrabrosti, a da sami nisu ostavili dovoljno jak dojam kako bi oni bili drugačiji.
Iritira kada se političari u sabornici nabacuju optužbama, ali i kada se smiju dok se raspravlja o rebalansu da bi onda čim iziđu za govornicu navukli drugu masku, ozbilnu i s mudrim naborima na čelu, podsjećajući da situacija nije nimalo laka te da svi trebaju podnijeti podjednak teret krize?!
Znači, ovisno tko, kada, gdje i u koju svrhu gleda rebalans, on poprima boju njegovih naočala i biva ili mračna staza koja vodi u gospodarski ponor ili, pak, onaj zazivani tračak svjetla na kraju tunela, a takve isključivo političke ocjene zapravo priječe pravo, pošteno i iskreno sagledavanje krize na što građani imaju pravo.
Od početne buke, najvljivane bune zbog rebalansa koji bi napao plaće i mirovine, straha od teških rezova, crnih scenarija pa do iznenadnog obrata, uvođenja trošarina i čuvanja socijalnog mira te predizborne rasprave u sabornici – od svega toga, onome tko loše živi, a dobro vidi i nema nikakvih naočala – može samo pasti mrak na oči!