Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Nakon dva desetljeća igranja u košarkašku mirovinu

Autor:

27.09.2009. 22:00
Nakon dva desetljeća igranja u košarkašku mirovinu

Foto: Sebastian GOVORČIN



Došlo je do toga da se više nisam mogao potpuno predati košarci pored svih drugih obaveza i jednostavno nisam tip koji će biti u momčadi da bi samo bio broj ili odigrao nekih pet minuta po utakmici – kaže Dundov
U gradu košarke kao što je Zadar koji je iznjedrio nebrojeno mnogo vrsnih košarkaških znalaca poput Ćosića, Giergije, Skroče, Marcelića, Popovića, Perinčića, Vrankovića, Komazeca i mnogih drugih, odlazak u košarkašku mirovinu Mira Dundova i Marka Žorža neće pobuditi velike emocije u javnosti, što bi se sigurno dogodilo da su igrali i prebivali u nekoj drugoj sredini. Ipak, ostati ravnodušan na taj dvojac koji je većinu svog života posvetio košarci ne žaleći ni jednog trenutka što su takav put odabrali, bilo bi krajnje licemjerno. Upravo njihov primjer govori kako jedan sportski vijek u kojem nije bilo previše blještavila, megalomanstva i kontroverznosti može ponuditi mnogo pouka za sve one koji se bave ili će se baviti sportom. Uvijek stoposto u utakmici, vrsni poznavatelji košarkaške igre, uvijek spremni podrediti se kolektivu, a tako prirodni i s obje noge čvrsto na zemlji, jednostavan su primjer sportaša koji nisu težili današnjim “kvazi” vrijednostima kao novac, slava ili osobna statistika. Miro Dundov s 34 i Marko Žorž s 32 godine u životnom kalendaru rekli su zbogom aktivnom bavljenju košarkom, što je prilika da se oda svojevrsna počast njihovim dugim karijerama, koje su uglavnom usko bile povezane s gradom u kojem su i rođeni.
Koji su bili motivi vaših odluka o prestajanju aktivnog igranja, a po godinama ste sigurno mogli trajati još neko vrijeme?
MIRO: Da sam gledao samo sebe mogao sam slobodno igrati još dugi niz godina. Moja ljubav prema košarci je tolika da bih igrao da me probudite usred noći. Ipak, došlo je do toga da su se sve životne okolnosti ispremiješale i jednostavno se više nije moglo kombinirati posao, obitelj i svakodnevne treninge. Proteklih godina imam takav bioritam da se budim u 6 ujutro za posao s kojeg dođem kući u 16 sati, provedem s obitelji nekih pola sata i pravac dvorana na večernji trening i poslije treninga moram na spavanje da bih se dignuo ujutro na posao. Zahvaljujući samo mojoj ogromnoj ljubavi prema košarci, to je trajalo sve ovo vrijeme. Krajem prošle sezone donio sam tu odluku, jer više nije bilo izvedivo. Došlo je do toga da se više nisam mogao potpuno predati košarci pored svih drugih obaveza i jednostavno nisam tip koji će biti u momčadi da bi samo bio broj ili odigrao nekih pet minuta po utakmici.
MARKO: Slična situacija kao i s Mirom samo što je kod mene došlo i do određenog zasićenja, jer sam praktički 23 godine života posvetio igranju košarke. Posljednjih sezona sam primijetio da sve teže to i fizički uspijevam izdržati, jer sam maksimalno odrađivao svaku sezonu i došlo je do pražnjenja baterije. Još kad mi se Miro povjerio da je odlučio stati, onda sam i ja dobio potvrdu mojih razmišljanja. Mogao sam možda odigrati još koju sezonu, no jednostavno se više ne mogu odavati tolikom odricanju na treninzima i utakmicama nauštrb obitelji ili posla u klubu koji radim, a ne mogu više igrati na onoj razini koju sam prije mogao. Tako da je ta odluka došla onako bez nekih utjecaja sa strane već čisto iznutra.
Kako je počelo
Sad kada ste završili s aktivnim igranjem lijepo se prisjetiti vaših košarkaških početaka i razvoja karijera u kojima je bilo i raznih klubova, trenera i gradova.
MIRO: S nekih 13 godina nakon školskog prvenstva u košarci uspio sam se zaraziti ovim sportom, iako sam bio zagrižen do tada s nogometom i stolnim tenisom. Prošao sam te mlađe uzraste u Zadru pod vodstvom Danijela Jusupa i Uče Pulanića da bih svoje prve tri seniorske sezone igrao za Zadar. Potom odlazim s Markijem Blaslovom na posudbu u Podravac iz Virja pa vraćanje jednu sezonu u Zadar s kojim raskidam ugovor na kraju te sezone i ponovno odlazim u Podravac. Nakon toga sezonu sam odradio u Posušju, pa pola sezone u Ljubuškom, a drugu polovicu u Sloveniji u Rogli. Onda sam se vratio ponovno u Hercegovinu i odigrao sezonu u Širokom skupa sa Žoržom. Nakon Širokog odlazim u Dubravu na jednu sezonu pa sam proveo dvije godine u Heliosu iz Domžala, a ostalo je na kraju pet sezona provedenih u Borik-Puntamici.
MARKO: Moji košarkaški počeci su vezani za slavnu 1986. godinu kada je Zadar osvojio posljednji put Prvenstvo Jugoslavije i normalna je stvar bila, kao i posljednje vrijeme kod nas s rukometom, da su roditelji u pravoj pošasti upisivali svoju djecu u škole košarke. Tako je i mene moj otac upisao i od tada sam cijelo vrijeme u ovom sportu. No, pored oca bih izdvojio dva stara prijatelja iz kvarta, Tiziana Maziju i Martina Vanjaka s kojima sam svaki dan bio s loptom na igralištu i ti počeci su dosta vezani uz naše druženje i odlaženje na treninge. Moja prva seniorska sezona bila je u Borik-Puntamici, koja je onda igrala A-2 ligu i te sezone smo ispali, a onda sam pukom slučajnošću prešao u Zadar. To je bilo vrijeme kad je Zadar bio jako loš i u klub su doveli Danijela Jusupa koji je doslovno s ulice kupio igrače i odvodio ih na treninge. Tako je mene sreo na ulici i zamolio me da dolazim na treninge da popunim broj igrača. Na kraju sam ostao tri godine u Zadru da bih onda proveo po sezonu u Posušju i Širokom. Nakon toga vraćam se u Zadar u drugoligaš Adriatica pa odlazak na Kosovo da bih posljednjih pet godina proveo u Borik-Puntamici.
Kakvi su vam sada dojmovi kad pogledate učinjeno u vašim košarkaškim karijerama? Je li vam žao zbog nekih stvari koje niste ili ste ih mogli možda bolje napraviti?
MIRO: U globalu ne mogu se nešto posebno žaliti, jer nema ničeg bolje nego biti sportaš. Takav život se može samo poželjeti, a što se tiče samog razvoja karijere drago mi je da sam bio u dosta klubova, ali sigurno mi je najdraže bilo igrati u svome gradu, jer kao strancu ti je uvijek jako teško. A žao mi može biti što nisam imao tu sreću da u mojim mladim igračkim danima, kad sam se razvijao, nisam imao nekog starijeg igrača, osim Joška Vukičevića, koji bi mogli svojim savjetima utjecati na mene. Također mi je žao što sam otišao iz Zadra nakon vraćanja s posudbe u Podravcu, jer sam mogao istrpiti neke stvari i ostati. To mi je košarkaška greška života. Nakon toga sam do prelaska u Borik-Puntamiku bio dugi niz godina stranac u svim klubovima.
MARKO: Košarka je više od dva desetljeća bila neizostavni dio mog života i ne mogu za nečim posebnim žaliti. Bilo je trenutaka kad sam odigrao dobro, a bilo je onih kad nisam. Možda mi je malo žao za tim što nije bilo nekih ponuda koje bi me toliko zaintrigirale, a sigurno i za situacijama u karijeri kad sam se možda mogao čvršće postaviti. Ali mi na kraju nije toliko žao, jer sam postigao ono najvažnije. Provodio sam kvalitetno vrijeme u dobrim kolektivima gdje sam stekao dosta prijateljstava i životnog znanja.
Zadar i Borik
Vaši putevi su se prekrižili više puta u karijeri. Jednu ste sezonu zajedno odigrali u Zadru, jednu u Fealu iz Širokog, ali sigurno pet godina provedenih u Borik-Puntamici je bila kruna vašeg dijeljenja svlačionice. Kako vam se danas čini taj korak kad ste se odlučili vratiti u Zadar i pridružiti se Borik-Puntamici koja je nastupala u A-2 ligi?
MIRO: Nakon te druge sezone u Heliosu u kojem sam proveo stvarno dobre košarkaške trenutke nisam imao razloga ostajati u Sloveniji, jer je došlo do smanjenja ugovora i odlučio sam se vratiti doma. Borik-Puntamika me željela u svojim redovima i mogu reći da sam donio pravu odluku. Iako sam se vratio u niži razred (A-2 liga pr.a) ipak smo nakon jedne sezone postali najveći hit kad smo dobili Zagreb u četvrtfinalu Kupa Krešimira Ćosića, a Cibonu u polufinalu smo držali do zadnjih sekunda na konopcima. Sljedeće sezone smo igrali A-1 ligu i vrlo sam sretan s tom odlukom da sam posljedne godine odigrao u tom klubu.
MARKO: Sjećam se toga kao danas. Bio sam u Kosovskoj Mitrovici i nazvao sam Mira na mobitel i on mi kaže da su zvali iz Borik-Puntamike. Nisam ni trenutka dvojio i odmah se vratio u Zadar. Ostalo je sve već poznata priča. Ta prva sezona u kojoj smo ostvarili plasman u A-1 ligu i skoro preko Cibone stigli do finala Kupa Krešimira Ćosića prvorazredna je uspomena i bili smo stvarno pravo osvježenje u hrvatskoj košarci.
Sada kad ste završili s vašim aktivnim igranjem, a bili ste članovi Zadra i Borik-Puntamike, možete li povući paralelu između ta dva razdoblja u vašim životima. Koje su najbitnije razlike igranja za Zadar i za Borik-Puntamiku.
MIRO: To su dva različita svijeta. Igranje za Zadar je san svakog dječaka u Zadru. To je jedan poseban osjećaj koji vam u ovom gradu daje na važnosti. I danas se znam sjetiti tenzija koje su me prožimale na dan utakmice s Cibonom, kada bih, spremajući stvari za odlazak na utakmicu, bio sav naježen znajući da ću igrati pred prepunim Jazinama. To su trenuci koji nemaju cijenu. Ipak igranje za Zadar nosi sobom i konstantan pritisak. Pogotovo nakon poraza bilo bi mi teško ići na piće ili prošetati gradom, misleći kako me svi ljudi preziru zbog nekog lošeg poteza ili što nisam možda više učinio kako bismo pobijedili. S druge strane, u Borik-Puntamici sam proveo najljepših pet godina svoje karijere jer je tamo bila jedna prava atmosfera i na terenu i izvan njega. Od svega mi je najdraže bilo putovanje na gostujuće utakmice sa suigračima u kombiju. Tu je vladala tako dobra atmosfera i zezancija da će mi skoro to nedostajati više nego košarka.
MARKO: Igranje u dresu Zadra je svetinja, ali nisam imao tu sreću da uspijem osvojiti prvenstvo. Kad gubiš je grozno, a kad dobivaš najsretniji si na svijetu. U Borik-Puntamici je ipak dosta drukčije. To je zdrava sredina u kojoj sam se osjećao kao pravi sportaš, u kojoj nije bilo neke zavisti. Bilo je dana kad ne bismo imali elementarnih uvjeta za trening, a opet bih išao i odlazio s treninga kao ispunjen čovjek. Tome je sigurno doprinijelo jedno veliko zajedništvo koje smo imali u momčadi od nas igrača pa preko trenera Tihomira Bujana. do sportskog direktora Pere Perića i predsjednika Zdenka Mičića te dopredsjednika Mirka Jocića. Bili smo pravi kolektiv u kojem je vrijedilo ono mušketirsko: Svi za jednoga jedan za sve.
Borikova mladost
Bili ste zadnjih pet sezona neizostavni dio Borik-Puntamike. Iza vas su stigli neki novi momci i kako sad gledate na ovu renoviranu momčad koju trener Neven Plantak uvodi u novu sezonu?
MIRO: Stvarno mi se sviđa što je ušlo toliko mladosti, energije i snage u momčad, jer vrlo je teška i naporna sezona i trener Plantak ima situaciju da može dosta rotirati i igrati s visokim pritiskom na protivnika. Igrači poput Čakaruna, Baždarića i Troskota donose novu dimenziju u igri, jer uz Ivanova koji im je stožerni igrač imat će veliku snagu pod košem. Olivarijev dolazak je također dobar potez, jer taj momak može postati jako dobar, a s minutažom u Boriku će puno napredovati.
MARKO: Sigurno da smo Miro i ja znali često na iskustvo i rutinu profitirati u nekim situacijama, ali posljednje dvije sezone barem ja nisam odigrao na onakvoj razini kao što sam znao prije. To je sigurno utjecalo na momčad i ovaj unos svježe krvi u sastav je odlična stvar za klub. Uz kvalitetan rad s tim igračima može se napraviti dobar rezultat, a opet bit će dosta minuta u igri pa će profitirati i sami igrači.
Kakav je plan sad kad ste stupili u košarkašku mirovinu? Možda trenerska karijera?
MIRO: Za razliku od Marka, koji već radi s najmlađim uzrastima u klubu, situacija je takva da imam svoje radno mjesto koje mi obećava kakvu-takvu sigurnost. Neću reći da me ne privlači takva vrsta posla, ali ipak bi se trebalo ozbiljnije uhvatiti s tim u koštac. Za sada sam fokusiran na ovo što trenutačno radim i jednostavno bih opet došao u situaciju kao da igram. Trenutačno mi je najvažnije nadoknaditi sve ono što sam propustio sa svojom obitelji i mogu reći da sada uživam.
MARKO: Kako je Miro spomenuo, već neko vrijeme radim u Školi košarke Borik-Puntamike i sviđa mi se rad s djecom. Imam planove završiti studij Kulture i turizma. Ostalo mi još dva ispita, ali inače ne bježim od trenerskog posla. No, to podrazumijeva i školovanje u tom smislu.


 OD JUSUPA DO BUJANA


U dva desetljeća igranja košarke Dundov i Žorž prošli su kroz ruke mnogih trenera. Koji od njih su ostavili najviše utjecaja? Složni su obojica. Sve je počelo s Danijelom Jusupom, a završilo s Tihomirom Bujanom.
– Jusup je taj koji je ostavio najviše traga u mom košarkaškom razvoju. Pravi trener koji je programirao u nas velike radne navike i koji je vrsni poznavatelj svih aspekata košarkaške igre. Također bih tu stavio i Tihomira Bujana koji je pak totalno drukčiji tip trenera od Jusupa, ali s tom jednom svojom mirnoćom najviše je doprinosio momčadi, a potvrda je bila nagrada za najboljeg hrvatskog trenera kad smo osvojili A-2 ligu i došli do Final foura Kupa Krešimira Ćosića – kazao je Žorž, a Dundov je dodao tom dvojcu još i Uču Pulanića i Nevena Plantaka kao znakovite osobe u njegovim košarkaškim počecima.




 VRUĆI MIRO, HLADNI MARKO


Ako se može istaknuti neka specifičnost kod Dundova i Žorža, onda je način na koji su sudjeluvali u utakmicama. Dundov poznat kao vrlo temperamentne naravi, često bi znao odskakati po velikoj borbenosti koja mu je nakad znala ići i na štetu, dok je Žorž poznat kao tiha voda na utakmicama. Tako je na terenu, ali u stvarnosti se čini da je obrnuto.
MIRO: Kad započne utakmica, više me ne zanima ništa nego događanja na terenu. Toliko sam unutra da imam te ishitrene reakcije koje su me znale dosta puta koštati tehničkih pogrešaka ili prepirki s protivničkim igračima. No, to je samo taj trenutak i jako se brzo ohladim. Uvijek mi bude žao nakon nekih takvih reakcija, ali kad završi utakmica uvijek pružim ruku protivniku. Inače uopće nisam takve naravi i svi koji me poznaju znaju da sam sušta suprotnost od onog Dundova na parketu.
MARKO: Ne bih baš rekao da sam neki presmiren ili tihi tip. Možda na utakmicama tako djeluje, ali na treningu to sigurno ne vrijedi. Koliko puta smo se baš Miro i ja na treninzima znali pošteno izbatinati. Ali, nikad to nije prešlo neku granicu u kojoj bismo se, ne daj Bože, posvađali ili nešto slično. Moje mišljenje je da je Miro s takvim svojim temperamentom na utakmicama znao često psihološki dignuti suigrače.


 OPROŠTAJNA KAO PRIVILEGIJ


Da su Dundov i Žorž možda ovoliko dugo zajedno igrali u nekom američkom klub, najvjerojatnije bi im nakon završetka karijere matični klub umirovio dresove na krovu dvorane, a ako ne, onda priredio oproštajnu utakmicu. Teško je za vjerovati da će doživjeti umirovljenje dresova koji bi visili na stropu dvorane u Ekonomskoj školi ili Jazinama, ali oproštajna utakmica je već izglednija opcija. Oboje su suglasni po tom pitanju.
– Bilo je najavljeno na inicijativu ljudi iz Borik-Puntamike da se planira oproštajna utakmica u kojoj bi nam se pridružio Marki Blaslov, a igrali bismo protiv Zadra budući da smo sva trojica nosili dresove oba kluba. No, i da se ne dogodi tako nešto nećemo biti razočarani, jer, istini za volju, ne sjećamo se ni mi kad je koji zadarski velikan od Ćosića do danas imao oproštajnu utakmicu. Ako se to i dogod, onda ćemo biti zaista vrlo privilegirani.


 SUPRUGE VELIKA POTPORA


Iza uspješnog muškarca uvijek stoji i uspješna supruga, a upravo taj “detalj” obojica navode kao vrlo ključne čimbenike u njihovim karijerama.
MIRO: Da nije bilo velike potpore koju mi je pružala supruga Kristina, ne bih sigurno bio tako zadovoljan. Ovo prilikom zahvalio bih joj što je u dosta situacija ona bila ta koja se znala podrediti mojoj karijeri. I, naravno, tu su i moje dvije najdraže kćerčice Nela i Tereza.
MARKO: Za razliku od Mira, nemam još djece, no isto tako i moja supruga Ivana bila mi je uvijek velika podrška bez koje ne bih bio tako sretan čovjek kao danas.


 NAJDRAŽA POBJEDA NAD ZAGREBOM


U svojim dugim karijerama Dundov i Žorž odigrali su golem broj utakmica. Neke su ostale dugo u pamćenju, dok su neke i brzo zaboravljene.
MIRO: Definitivno najdraža pobjeda u karijeri ona je protiv Zagreba u četvrtfinalu Kupa Krešimira Ćosića. Općenito, ta cijela sezona u kojoj je Borik-Puntamika osvojila A-2 ligu i uz to postigla sjajan uspjeh u Kupu bila mi je najupečatljivija. Uz tu rado se sjetim pobjede protiv Zadra, a od poraza ne mogu zaboraviti jedinu utakmicu nakon koje sam plakao. Igrao sam za Dubravu protiv Karlovca gdje smo vrlo nesretno izgubili košem u posljednjoj sekundi.
MARKO: Kao i u Mirovu slučaju sezona nakon povratka s Kosova, kad sam došao u Borik-Puntamiku, bila je najbolja. Kup nam je bio prava nagrada za kompletnu sezonu, a kako smo pobijedili Zagreb bila je prava poslastica. Od poraza mi se najviše usjekla u pamćenje četvrta utakmica finala Prvenstva Hrvatske protiv Cibone 1998. godine u praznim Jazinama, a ispred dvorane je bio cijeli grad i bilo mi je jako žao što nismo uspjeli zbog njih pobijediti u toj utakmici.