Od samih početaka fotografije sam volio eksperimentirati

Izložba se sastoji od tri dijela, ‘Zadar 1991.’, ‘Fragmenti jednog sjećanja’ i ‘Deset godina kasnije’. Zašto? Kako bih sebi, a i onome tko već gleda, pokazao što se promijenilo, a i što bi se moglo promijeniti. Kad gledamo fotografije onda se pitamo što je moglo biti, bolje ili gore
U Gradskoj loži u tijeku je izložba fotografijia Roberta Marnike pod nazivom “Fragmenti jednog sjećanja”
Fragmenti, tehnika u kojoj radiš, kako je došlo do toga?
– Zato što sam ja od samih početaka fotografije volio eksperimentirati, da vidim dokle mogu ići. Da bi na kraju došao do kemikalija.
Prva fotografija u Poletu
Izložba ‘Fragmenti jednog sjećanja’ sastoji se od tri dijela? Zašto?
– Izložba se sastoji od tri dijela, ‘Zadar 1991.’, ‘Fragmenti jednog sjećanja’ i ‘Deset godina kasnije’. Zašto? Kako bih sebi, a i onome tko već gleda, pokazao što se promijenilo, a i što bi se moglo promijeniti. Kad gledamo fotografije onda se pitamo što je moglo biti, bolje ili gore.
Priča kreće od Zadra 1991., a zapravo je tendencija pokazati što je bilo prije, odnosno kako je rat sve prekinuo?
– Cijela priča s mojim fotografiranjem kreće 1989., dok sam još bio na studiju studiju kemije u Zagrebu. Preko jednog čovjeka u đačkom domu Šara, a riječ je o Damiru Matijeviću, sam se počeo baviti fotografijom. Zapravo, prije nego sam se počeo baviti fotografijom ja sam radio u tamnoj komori. Prva fotografija, prvi prvi film koji sam razvio, je izašao u ‘Poletu’, studentskom časopisu, i tada sam rekao ja trebam biti fotograf. Prekinuo sam studij, putovao po Europi, bavio se fotografijom, otišao u Kanadu… Vratio sam se u Zadar i počeo raditi za neke dnevne i tjedne novine, bio sam urednik fotografije u jednim tjednim novinama, ‘Kalelarga press’, na radiju Ga-ga sam uređivao emisiju o jazzu…
Onda je došao rat i sve prekinuo. U vrijeme rata sam razvijao fotografije u očajničkim uvjetima… Teško je bilo naći filmove 1991./1992., a pogotovo birati. Tko je imao Kodak bio je kralj. Tu su bili stariji fotografi, kao Kucelin i Karavida, ja sam bio mlda i nadobudan, ali sam ustrajao. Radio sam za sebe. Te iste fotografije koje sam radio su bile za mene. Ono što mi je bilo olakšavajuće je da nisam imao šablonu, nisam radio za novine.
Početkom 1992. sam otišao u vojsku. Moji su bili u izbjegličkom centru Zelena Punta na Kukljici.
Serija ratnih izložbi
Fotografije koje sam tada radio nisam htio gledati. S obzirom da su uvjeti bili grozni razvijao sam i kod svoje tete u jednom stanu na Bilom Brigu. Htio sam ih pretvoriti u nekakve umjetničke slike. Stavljao sm mrežice, kombinirao. Nije mi se dalo gledati te fotografije.
Jedan moj rođak Kanađanin je radio u UN-u i uspio je te moje fotografije odnijeti u Ministarstvo prosvjete i kulture i te fotograije su bile jedine ratne fotografije tada koje su uspjele izaći iz Zadra. Ministarstvo je te fotografije koristilo za izložbu u Japanu.
Uspio sam izaći s Kazalištem lutaka iz Zadra 1992., išli smo u Karlsruhe. Tamo sam imao izložbu. Vratio sam se u Zadar, da bih slijedeće godine otišao živjeti u Italiju.
I od tada kreće serija tvojih ratnih izložbi, po Italiji, ali i u Barceloni, Melbourneu….
– Prva značajnija izložba u Italiji je bila 1999. u Bologni, pod nazivom ‘Rettrospettiva’. Godine 2001. pojavila se zapravo prva serija kemijsko dorađenih fotografija, Quadrumiki, simbol duša koja lovi svoju refleksiju na vodi. U Italiji postoje tzv. Letture di portfolio., i ja sam nosio te fotografije, te serije. Kad sam radio te serije i vidio te rezultate shvatio sam da traže nešto. Prebacio sam ratne fotografije i vidio da su to “Fragmenti jednog sjećanja”. Razmišljao sam tjedan dana, a onda sam cijelu seriju odštampao u jedan dan. Cijela serija je nastala jednim eksperimentiranjem. Nakon toga sam mislio da imam nešto čime ih mogu zadiviti.
Godine 2006. dobio sam prvu nagradu za ciklus Fragmenti jednog sjećanja na Festivalu fotografije u Rimu. To je bila odskočna daska tih fotografija ratnog konteksta da se vrate na scenu. Naime, nagrada u Rimu mi je omogućila sudjelovanje na natjecanju Portfolio 2006. Tijekom godine održis e osam natjecanja. Na kraju godine izaberu tri najbolja od 24 rada. Ja sam od 24 rada upao među najbolja tri i na kraju sam dobio drugu nagradu za najbolji Portfolio. To je, dakle, bila odskočna daska da se slike i i dalje pokazuju javnosti. Sljedeće godine sam, kao nagradu, imao izložbu u Rimu, također pod nazivom Fragmenti jednog sjećanja.

Knjiga

Uz izložbu u Gradskoj loži trebala je biti predstavljena i knjiga, odnosno prijevod knjige Roberta Marnike. O čemu je zapravo riječ govori nam sam Robert.
– Nakon što sam dobio drugu nagradu za najbolji portfolio zamijetio me Postcard, izdavač moje knjige. Nakon nagrade htjeli su napraviti knjigu. Slijedili su mjeseci rada i natezanja. Prošle godine sam imao izložbu u Bologni i htio sam da knjiga bude tad predstavljena. Dok sam postavljao izložbu došla mi je kurirska dostava s paketom knjiga, u zadnji čas.

Zadar

Namjeravam napraviti nešto kao seriju fotografija u vremenskom razdoblju Zadar 1991.-2001.-2011.
Jako bih volio prikazati promjenu moga grada kojeg jako volim preko nekoliko serija fotografija gdje u pojedinim vremenskim razdobljima vidim, kao vanjski osmatrač, nove ljude, nova zdanja, novi poredak i naravno nove emocije koje kruže gradom i koje u meni uvijek bude želju za nekim mirnim i koji put predratnim Zadrom gdje sam kao mnogi provodio moje sretne dane djetinjstva.