Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Maštruko: Prostitutke i političari najteže se odriču svog zanata!

27.10.2010. 22:00
Maštruko: Prostitutke i političari najteže se odriču svog zanata!


Mi smo, nažalost, u fazi truljenja, vegetiranja. Nema novih zamaha niti ideja, a nema ni otvaranja novih radnih mjesta. U prvih šest mjeseci ove godine propalo je 500 tvrtki, ali umjesto što stalno slušamo o nezaposlenosti kao problemu, mi ne čujemo ništa o tome kako otvoriti nova radna mjesta


Nekadašnji hrvatski diplomat Ivica Maštruko, od početka prosinca prošle godine provodi svoje umirovljeničke dane u Zadru. Posljednje veleposlaničko mjesto obnašao je kao diplomatski predstavnik Hrvatske u Rumunjskoj i Moldaviji. Maštruko je, poznavajući prilike u MVPEI-u, zatražio razrješenje znajući da će imenovanje novog veleposlanika potrajati. Tako je i bilo te sada i u Rumunjskoj postoji samo otpravnik poslova.
Međutim, Maštruko ovih dana sređuje svoju arhivu dokumenata koju je sa sobom donio još prije sedamnaest godina, kada je bio veleposlanik u Vatikanu. Početkom sljedeće godine počinje pisati prvu knjigu svojih diplomatskih sjećanja koja će se odnositi na njegov boravak u Vatikanu od 1990. do 1992. Međutim, to ne znači da se Maštruko odrekao politike. Nedavno ga se moglo vidjeti kako agitira za izbore za vijeća mjesnih odbora u Zadru. Kako je uvijek bio svojevrsan „enfant terrible” hrvatske politike, čovjek koji je znao oponirati najvišim autoritetima države, u šali često zna reći: “Onaj tko ozbiljno shvaća politiku, nije ništa bolje ni zaslužio!”
Nakon sveučilišne profesure, duge diplomatske i savjetničke službe vraćate se u politiku i to sudjelujući u izborima za mjesne odbore Grada Zadra. Gdje ste pronašli motiv za povratak?
– Zaboravili ste da sam i na gradskoj razini bio četiri godine predsjednik izvršnog vijeća i skupštine općine, što bi danas bio pandan gradonačelniku. Triput sam bio biran u Sabor RH. U petodomnom krajem 60-ih te u trodomnom, točnije u Vijeću udruženog rada 80-ih, a i 2003. sam bio zastupnik u jednodomnom, današnjem Saboru RH. Međutim, posljednjih 20 godina nisam bio u radnom odnosu ni s kim, pa ni s državom. Dakle, radio sam na osnovi imenovanja ili izbora. Uvijek me zanimalo sudjelovanje na izborima. Dakako da u ovom godinama, nakon svih funkcijama, nemam volje ni ambicije za politiku, ali u mjesnim odborima izražavam svoju potrebu da budem prisutan i na bilo koji način da budem utjecajan u svakodnevnim zbivanjima, pa čak u maloj sredini u kojoj živim.
Znači i za vas vrijedi da je politika neka vrsta dopinga, opijata…?
– Ma poznato je da se prostitutke i političari najteže odriču svog zanata. Šalu na stranu, ja sam siciolog i bilo kakvo sudjelovanje u političkom životu, ali ponavljam bez ambicija, je za mene normalna stvar. Naravno, svojim imenom i prisutstvom, želim dati podršku svojoj stranci, HNS-u i to prvenstveno zbog dvije osobe, Vesne Pusić i Radimira Čačića. Vesna Pusić je već sada autoritet i afirmirana je izvan Hrvatske, osobito u pitanjima oko EU. Uvjerena sam da bi u nekoj budućoj vladi Čačićevi programi, koji nisu puki popis želja, mogli dovesti do realnog gospodarskog oporavka. Te dvije osobe zaslužuju moju malu skromnu podršku.
Nije vrijeme da Čačić ode
Nad Radimirom Čačićem ipak visi „mač” odgovornosti za dvoje stradalih u automobilskoj nesreći u Mađarskoj i to bez obzira na ishod suđenja. Je li vrijeme da on prepusti svoju ambiciju nekom drugom u HNS-u?
– Nije vrijeme da Čačić ode iako je dosta puta objašnjavao, na prilično emotivan način, svoju odgovornost u toj nesreći. Međutim, njegova životna energija u realizaciji ovih programa gospodarskog oporavka nije dovedena u pitanje. Jasno je da treba računati da će mu politički protivnici tu tragičnu prometnu nesreću uvijek sputavati, ali s tim se mora živjeti.
Vratimo se malo diplomaciji. Koji je razlog da se u posljednje vrijeme za šefove vanjskih poslova biraju ljudi koji ne pripadaju prvom političkom „ešalonu” u Hrvatskoj?
– Ako se izuzme Miomir Žužul, koji je pripadao tom prvom ešalonu, vaša tvrdnja mogla bi biti točna. U slučaju posljednjih dvoje ministara vanjskih poslova Gorana Jandrokovića i Kolinde Grabar Kitarović, jasno je da su oni bili isključivo izbor bivšeg premijera Sanadera. Iz ljudski razumljivih razloga, on je na ta mjesta postavljao osobe bez ambicija da bitno i samostalno utječu na vanjsku politiku RH. Tim više što je zapravo funkciju ministra vanjskih poslova preuzeo Sanader, pa mu i nije odgovarala jedna jaka osoba na tom mjestu.
Treba li u ovom trenutku, pa i zbog toga, ova Vlada otići i jesu li nužni prijevremeni izbori?
– Svi izbori od siječnja iduće godine bili bi redovni jer se događaju u izbornoj godini. Međutim, ako bi se sada donijela odluka, izbori bi najranije mogli biti na proljeće, u ožujku. Ipak mislim da bi ova Vlada trebala otići. Ova agonija i predugo trajanje predizbornih aktivnosti, samo odgađaju rješenje i produžavaju jednu vrstu statusa trulenja i vegetiranja države i u gospodarskom i u političkom smislu. Izbori na proljeće, bili bi u interesu svih ljudi u Hrvatskoj.
Floskula je da bi izbori produžili vrijeme za ulazak u EU
To bi se poklopilo s očekivanim završetkom pregovora s EU. Kako vi gledate na to „finale”?
– Floskula da bi izbori produžili vrijeme za ulazak u EU je zaista floskula. Niz zemalja bilo je u predizbornoj fazi, pa čak i bez vlade, ali se proces ulaska nastavio. Nema potrebe mijenjati pregovarački tim, ministarstva rade svoj posao, reforme se moraju provoditi na ovaj ili onaj način. Budući da u RH postoji konsenzus oko ulaska u EU, čini mi se da se ovdje radi samo o prijetnjama HDZ-a koje su uperene plašenju naroda da bi izbori zaustavili proces pristupanja.
Je li bivša zemlja, SFRJ, da je kojim slučajem opstala, bila prva zemlja istočnog bloka koja bi ušla u EU. Pitam to zbog kriterija koji Hrvatskoj nameću stroge uvjete pristupanja, a jednoj Rumunjskoj se praktički gledalo kroz prste, iako se dobro znalo koji su razmjeri korupcije u toj zemlji?
– Da, to je pitanje iz sfere što bi bilo da je bilo, ali SFRJ je već imala poseban ugovor s tadašnjom Europskom ekonomskom zajednicom. Da je opstala kao jedinstvena zemlja, sigurno bi ušla već u EEZ, kasnije u EU. Istina, mnogo je tih „ali” bilo na tapetu. Isto tako je istina da su se kriteriji za ulazak pojedinih članica, posljednjih 30 godina mijenjali. Podsjetimo, Grčka nije svojom voljom, početkom sedamdestih, ušla u EEZ, nego zahtjevom EEZ-a. Dogodilo se to nakon razdoblja vladavine pukovničke hunte i upravo da se stanje u zemlji sredi. Baš zbog greške EU s Rumunjskom i Bugarskom, mi smo upali u te stroge kriterije. Jasno je da i za buduće članice EU, kriteriji neće biti kakvi su bili za Hrvatsku. Možda budu stroži, a možda blaži. Na drugu stranu, i Rumunjska i Bugarska su nakon ulaska bile pod mikroskopom EU kako bi se dovele na standard koji mi dostižemo. Ti se uvjeti još uvijek provode u Rumunjskoj i Bugarskoj i na osnovi njih, ove dvije zemlje dobijaju novac za pomoć.
Je li vama, kao sociologu, na sceni teška kriza u EU o kojoj svjedočimo ovih dana zbog masovnih nemira i „kresanja” razine dostignutih prava. Prestaje li EU biti „svjetlo na kraju tunela” i jesu li na djelu retrogradni procesi?
– Ne bih rekao, a za to je najbolji primjer baš Grčka. Sve političke stranke, da bi dobijale na izborima, u svojim su odlukama podilazile stanovništvu i to različitim socijalnim i drugim pravima. Te su granice, jednostavno, prešle mogućnosti izvršavanja tih preuzetih obveza. Tome smo svjedočili i u Hrvatskoj. Jasno je da se onda doživljava kolaps. Razlika je samo u načinu reagiranja na ta „kresanja” u pojedinim zemljama, na manje ili više nasilan način. No, to nije ništa novo pod kapom nebeskom. Tog smo bili svjedoci, pa će se svaka država morati uokviriti u svoje materijalne i finacijske mogućnosti.
Nikad ne govorim loše o ljudima s kojima sam radio
Je li logična posljedica tog urušavanja svakodnevnu degradacija onih najoosnovnijih ljudskih vrijednosti, posebice u nas?
– Sigurno! Mi smo, nažalost, u fazi truljenja, vegetiranja. Nema novih zamaha, niti ideja, a nema ni otvaranja novih radnih mjesta. U prvih šest mjeseci ove godine propalo je 500 tvrtki, ali umjesto što stalno slušamo o nezaposlenosti kao problemu, mi ne čujemo ništa o tome kako otvoriti nova radna mjesta. Zato sam i spomenuo Čačića i njegov četverolist koji bi trebao izvući zemlju iz ovog stanja. Umjesto toga mi imamo problem ove Fimi-medije u kojoj se odgovara zbog toga što je potrošeno nekih 25 milijuna kuna mimo natječaja. Pitanje je što će jednom ministarstvu uopće toliki novac za reklamu. Čemu toliki PR-ovi. Čemu toliki glasnogovornici?
Bili ste savjetnik predsjednika Stjepana Mesića. Kako gledate na te dane i možete li usporediti Mesića i današnjeg predsjednika Josipovića?
– Nikad, ama baš nikad ne govorim loše o ljudima s kojima sam radio. Ne govorim loše iako je možda i bilo loših situacija. U tri godine, sjajno sam surađivao s predsjednikom Mesićem. Nismo uvijek imali baš u svakoj prilici isto mišljenje. Zato savjetnici postoje, da često budu i oponenti, ali je jasno da je predsjednikova uvijek konačna. Ne znam kako radi predsjednik Josipović, ali koliko vidim način rada, generalno nije doživio neke promjene. To se vidi u podjeli resora savjetničkog tima. Za sada predsjednik Josipović sasvim dobro funkcionira što mu donosi i podršku javnosti.


POTPUNO JE RAZUMLJIVA OPSJEDNUTOST NEKIH OSOBA SANADEROM




Mislite li da će Sanader pokušati srušiti Vladu ili na neki način aktivno sudjelovati u naporima oporbe da se dođe do prijevremenih izbora?
– Ma sva ta naklapanja su na razini priče za malu djecu. Skreće se pozornost s daleko važnijih stvari. Floskule o uroti za rušenje Vlade su van svake pameti, posebice kada to dolazi od osoba koje su isključivo njegovim imenovanjem došle na te dužnosti. To se odnosi na predsjednicu Vlade Jadranku Kosor, na samog predsjednika kluba HDZ-a u Saboru Andriju Hebranga, koji je uostalom bio čak i Sanaderov kandidat za predsjednika RH. To se odnosi i na Jandrokovića i Šukera itd. Potpuno je razumljiva opsjednutost tih osoba Sanaderom, ali prodaja sitnih priča o njegovoj ulozi su ispod svake razine. To za svoju propagandu iskorištavaju oni koji su Sanaderova „djeca” i koji su govorili: “Kud Ivo tu i ja!”


 NISAM BIO SURADNIK UDBE


Jeste li za vrijeme bivšeg sustava bili suradnik službi državne sigurnosti i jesu li vam te službe pomogle da dođete do diplomatske službe?
– Ne! Mislim da je ta uloga UDBE što se tiče diplomatskih struktura bivše države, bila prenaglašena. Niti je ta suradnja od mene tražena, niti sam na bilo koji način radio s njima. Treba imati na umu strukturu diplomacije i činjenicu kako, osobito u konzularnim odijeljenjima, postoje ljudi koji se bave obavještajnim poslovima. Tim se bave drugi ili treći ljudi u ambasadama. To je javna tajna i to svi znaju. Ambasador ili veleposlanik, u praksi je zaštićen od toga i bilo kakve slične djelatnosti upravo zato da se ne bi kompromitirao i da se sačuva njegov dignitet i dignitet države koju predstavlja. Tako je bilo u bivšoj Jugoslaviji, tako je i danas. Veleposlanik je osoba koja s tim poslovima ne smije imati veze. S tim službama nisam imao veze niti kada sam obavljao političke dužnosti prije rata u Zadru. Naime, službe sigurnosti su se naslanjale na republičku službu sigurnosti, a mi smo imali veze sa tadašnjim sekretarom SUP-a, dakle lokalnim policijskim dužnosnikom kojeg je u ono vrijem birala Općina Zadar. No nikad nije bilo pritisaka ili nagovaranja na suradnju od strane tajnih službi.