Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Književnost je uvijek glas protiv

27.10.2013. 23:00
Književnost je uvijek glas protiv


Ja sam iz generacije koja je odrastala kad je skoro sva književnost bila politička i mi smo se protivili baš tome s tvrdnjom da ona može biti i drugačija. Sad, dvadeset godina kasnije, moj posljednji roman govori baš o tome kako čovjek treba doći do politike svakodnevnog života, bilo da je to sortiranje otpada, previše korištenja nekih stvari koje su nepotrebne, ili nešto drugo


Nakon rujna i KaLibar bestiVala, književnog festivala u organizaciji Algoritma i lokalne udruge ZaPis, dinamično je na zadarskoj kulturnoj sceni bilo i ovog mjeseca. ZaPisci su ugostili skupinu slovenskih autora te je kroz dva dana u Zadru priređen neslužbeni festival slovenske književnosti. Uz četvoricu slovenskih pjesnika gostovala su i dva slovenska pisca i kulturna djelatnika, Andrej Blatnik i Urban Vovk.
Bila je to prilika za razgovor s piscem iz susjedne zemlje koji je “pokorio” svijet. Andrej Blatnik, čest gost i Hrvatske sa svojim prijevodima, sudjelovanjem u CeKaPeovim školama pisanja, a izdali su mu i Priručnik kreativnog pisanja, međunarodno je poznati i ugledni autor preveden na više od deset jezika te jedan od tri posto autora iz cijeloga svijeta koji se prevodi i čiji se rad prati i u Americi. Simpatični Slovenac, i izvrstan govornik hrvatskog jezika, pokušao je kroz razgovor za Zadarski list usporediti situaciju na hrvatskoj i slovenskoj književnoj sceni, otkriti tajnu dobrog pisanja te nam je otkrio za što se to pisci danas zalažu i može li književnost preživjeti digitalnu eru.
Kako je došlo do vašega zadarskog gostovanja?
– Želimira Periša i Stašu Aras iz ZaPisa upoznao sam u ljetnoj Školi pisanja u Staroj Sušici i već tamo krenuli smo s idejom da bi bilo dobro da i mi svoju školu pisanja predstavimo zainteresiranima za to područje u Zadru. Kad je došlo do mogućnosti da dobijemo financijsku potporu slovenske Agencije za knjigu odmah smo se prijavili. Projekt je odobren i srećom to se poklopilo s turnejom slovenskih pjesnika bliskih književnom časopisu Literatura pri kojem i naša škola kreativnog pisanja ima svoje mjesto pa smo spojili naša gostovanja.
Kad smo već kod kreativnog pisanja, u izdanju zagrebačkog CeKaPea izdao si Priručnik pisanja kratke priče. Je li moguće nekoga naučiti pisati i stvoriti dobrog pisca? Koliko je važan talent?
– Obično na to pitanje odgovaram usporedbom s tečajem plivanja. Nije nužno da ćete osvojiti medalju na olimpijskim igrama, ali sigurno da ćete na početku plivati puno bolje nego kad ste krenuli. Naravno, nešto je tu i fizičke predispozicije, kao što je i kod pisanja i nešto talenta. No talent nije dovoljan, njega treba razvijati i škola pisanja može pomoći piscu da vidi mehanizme koji kod pisanja nastaju i da ih razvija. Tu su i neki mehanizmi koji djeluju u tekstu i tako ljudi koji pohađaju ove radionice na kraju uvijek pišu bolje nego na početku. Je li to dovoljno da objave ili objave neku dobru knjigu, to je sad drugo pitanje. Ali, barem u Ljubljani, ljudi koji su prošli kroz moju radionicu već su objavili svoje prve ili čak i druge knjige, a neki od njih dobivali su za njih važne nagrade. Primjerice, autorica Vesna Lemaić koja je prvih nekoliko godina stalno išla na radionice, objavila je knjigu kratke priče i dobila za nju nagradu za najbolju knjigu godine, najbolju prvu knjigu i još jednu važnu nagradu u Sloveniji – zapravo, sve što je mogla osvojiti za ovu knjigu osvojila je. Do tad su svi bili nekako skeptični prema tom pitanju, ali mislim da je sad ta priča prestala.
Kod nas se u zadnje vrijeme pokušava probiti inicijativa pisaca Pravo na profesiju. Kako je to regulirano u Sloveniji? Postoji li pisac kao profesija?
– Tu smo u nekakvom stanju prijelaza. Ima još nekih boniteta koji su ostali od socijalizma. Primjerice, država svake godine sufinancira između 350 i 400 knjiga, što je poprilično i to je čak poraslo od 1991. kad je financirano nekih dvjesto knjiga. Te knjige bez potpore ne bi mogle izići, ili autori ne bi bili plaćeni, a sad imaju nekakve paušalne honorare. S druge strane, u posljednje vrijeme, napravljen je nekakav sustav financiranja za pisce koji je tu da popravi ono što navodno gube zbog iznajmljivanja njihovih knjiga u knjižnicama. To ide dvosmjerno, u jednom pravcu pisci su direktno financirani u vezi s time koliko puta se njihove knjige posuđuju, a 50 posto novca ide za stipendije koje su korekcija tržišne orijentacije gdje dobivaju novac pisci koji su po brojnim kriterijima ocijenjeni kao oni koji su dobri kvalitetom, bez obzira na to koliko se široko čitaju. Ipak, sve u svemu, čak i oni najutjecajniji, najbolji pa i najčitaniji pisci teško žive samo od toga, to je vrlo skroman život.
Prijevodi između dviju susjednih književnosti, slovenske i hrvatske, postoje, no koliko je ta suradnja dobra? Koliko zapravo podupiremo književno tržište jedni drugima?
– Teško mi je procijeniti koliko su slovenski pisci prisutni kod hrvatskih čitatelja, ali može biti da je obrnuto čak i bolje, pošto su hrvatski pisci slovenskima uvijek davani kao uzor literature koja može biti čitana i popularna, a da ne gubi nužno kvalitetu. Pisci kao Renato Baretić, Miljenko Jergović, Zoran Ferić, pa i neki drugi veoma su čitani u Sloveniji pošto je to jedna književnost kojoj je lako pristupiti, nije teška za čitanje, a uz to ima i književni dignitet. Ovakve literature u Sloveniji nema baš toliko jer je tržište premalo da bi zaista stimuliralo pisanje za novac i široku publiku pa se događa da imamo nekakvu popularnu literaturu, no ona je na puno nižoj razini. U tom smislu hrvatski pisci su poprilično utjecali na slovensku, ako ne autorsku, onda barem čitalačku scenu.