Zapustio državni vinograd na Nadinskom blatu, ubirao poticaje i postao vlasnik zemljišta!

Slika korisnika admin
Adam VIDAS

Ma kako se netko može upisati na tuđe zemljište?! -  čudi se Gerard zvani Đeki sa Silbe koji je svratio u Grad da obavi redovite poslove i usput se javi ekipi na Bilom brigu. - Ne znam što bi mu uradio da se netko upiše na moju zemlju, ali sam siguran da ne bi dobro prošao. A pogotovo kad iz Agencije za plaćanje govore da je sve u skladu sa zakonom. Ma kakvi su to zakoni kada te netko smije opljačkati.

Poljoprivredno zemljište oduvijek je bio kamen spoticanja. Ono je uvijek imalo vrijednost nekada veću, a nekada manju. To su prepoznali brojni mešetari koji na razne načine, rupe u zakonu, neučinkovitosti državne administracije i inspekcijskih službi love u mutnom da bi ostvarili zaradu bez rada.

Upisivanje tuđeg zemljišta u ARKOD samo je dio kako se može zaraditi na poljoprivrednom zemljištu bez rada. Kako, mogu li ja pita Denis autoprijevoznik koji je također svratio u konobu na Bilom brigu.

Ja ti znam da jedan moj pajdo, neću ga imenovati, još davne 1996. dobio je na korištenje državni vinograd na Nadinskom blatu. Nikada nije niti ušao, a kamoli radio u vinogradu. Vinograd je propao, a on je redovito dobivao poticaje. Zatim prije nekoliko godina zakupoprimci mogli su kupiti zakupljene vinograde. U natječaju je pisalo da se vinograd trebao održavati ili se ne može ostvariti kupovina. Bez obzira što on to nije radio, nije vinograd održavao, kupio je zemljište i dalje uredno nastavio dizati poticaje - na vinograd! Sada je i vlasnik zemljišta kupljenog za beznačajni novac s kojim može raditi što ga je volja, govori Ivan zvani HŽ.

Da je izostala svaka kontrola, da se je poljoprivredno zemljište davalo u zakup i prodavalo podobnima, a kasnije ostalima, ukoliko je što ostalo vidljivo je na primjeru poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države.

Svašta se je tu radilo i na svake načine dovijalo da se dođe u posjet kvalitetnog, ali jeftinog poljoprivrednog zemljišta. I to ne malih površina. Po mogućnosti što više i za podizanje višegodišnjih nasada ne razmišljajući kako sve to financirati.

Za podići hektar vinograda ili voćnjaka treba izdvojiti više od 20 tisuća eura ukoliko postoji odgovarajuća poljoprivredna mehanizacija. Ukoliko nema poljoprivredne mehanizacije treba uložiti daljnjih 30 do 50 tisuća eura. O tome se nije razmišljalo. Važno da se dobije pravo korištenja državnog zemljišta, a kasnije možda će se kupiti za mali novac, pa neka djeci ostane neki kapital.

Naravno ima veliki broj svijetlih primjera gdje su podignuti respektabilni voćnjaci i vinogradi, ali ima i gdje se mešetarilo ili na kraju vratilo zemljište državi jer su stvoreni troškovi i dugovi bez obzira dali se je zemljište stavilo u funkciju ili nije.

Na području Baštice država je uložila ogromna sredstva u sustav za navodnjavanje da se može obavljati dohodovna poljoprivredna proizvodnja. Sustav za navodnjavanje košta bez obzira dali se iz njega voda koristi ili ne. Oni koji ne obrađuju zakupljeno zemljište također moraju plaćati „hladan pogon" sustava, a kako je zemlja njihov mrtvi kapital stvoreni su dugovi i njihovo prisilno naplaćivanje.

Ima još primjera kao onaj gdje su neki kupili poljoprivredno zemljište u vlasništvu države na teritoriju lokalne uprave gdje im je prebivalište, jer prebivalište je bio po tadašnjem Zakonu o poljoprivrednom zemljištu uvjet za kupnju ili zakup. Zatim su fiktivno prijavili prebivalište u drugoj općini i tamo ostvarili pravo na zakup. Naravno ono zemljište koje su kupili kasnije su prodali po daleko većoj cijeni.

Dobro je da se je otkrila operacija ARKOD. Uvjeren sam da novi ministar Tomislav Tolušić, a osobno ga dobro poznajem, otkriti i sankcionirati druge nečasne radnje vezane uz poljoprivredno zemljište. Jer ispada da poljoprivrednog zemljišta kako onog u privatnom vlasništvu tako i u vlasništvu države ima dovoljno samo je dio u tuđim rukama.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno