Pedeset godina ljubavi i zajedništva

Unatoč burnom, snježnom i hladnom zimskom vremenu svečano i veselo bilo je u nedjelju na blagdan Svete Obitelji sv. Stjepana prvomučenika u domu Anke i Šime Jovića u mjestu Jovići u općini Ražanac.U prepunom domu, u krugu obitelji, djece unučadi te rođaka prijatelja i znanaca, Anka(68) rođena Jović u Jovićima i njezin suprug Šime (69) tog su dana na prigodan način obilježili vrijedan jubilej – 50 godina braka ili zlatni pir. Bila je to ujedno prigoda da se slavljenici u mislima i sjećanjima vrate u dan 26. prosinca daleke 1960 godine, kada su u ražanačkoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija svoje ¨da” izrekli pred ondašnjim župnikom don. Jurom Meštrovićem.
Za posjeta njihovu domu rekoše nam u slavljeničkoj atmosferi Anka i Šime kako su na svijet donijeli tri sina. Najstariji Goran (49) sa suprugom Anom živi malo podalje u Jovićima, Nediljko(42) sa suprugom Nives živi u Zadru dok najmlađi Ante(38) sa suprugom Ljiljom već 20 godina živi i radi u njemačkom gradu Dortmundu.Oni su pak svi zajedno svojim roditeljima podarili šestero unučadi Nikolinu, Ivana, Mariju, Josipu, Valentina i najmlađu Luciju. Ovom prigodom posjetio ih je i sadašnji ražanački svećenik don. Damir Juričin.Iskazujući čestitku te udjeljujući božji blagoslov slavljenicima i svima okupljenima, a prije blagovanja za rođendanskim stolom upriličena je kratka molitva tijekom koje je don. Damir je uz ostalo kazao.
– Danas na blagdan Svete Obitelji i sv. Stjepana moramo se prisjetiti kako se obitelj temelj na ljubavi božjoj.Uloga svake majke je odgajati i usmjeravati svoju djecu na put božje ljubavi, poštenja, poštivanja starijih. Vi Anka bili ste ustrajni u tome dok je vaš suprug Šime zarađivao kruh daleko po cijelom svijetu.U proteklih 50 godina ostali ste ustrajni u vjeri i dragi Bog davao vam je snage i jakosti i neka tako i ostane i dalje dokle god ste živi da okupljate svoju obitelj i da je nadalje usmjeravate prema dobru, rekao je don. Damir.
– Od rođenja smo bili blizu jedno drugome. Međusobna ljubav se rodila za vrijeme mladenačkih dana. No, nismo se smjeli javno sastajati kao što to čini današnja mladež, već krišom-prisjeća se vedra, nasmijana i vesela Anka.Zaljubili smo se jedno u drugoga iz čega se rodila naša sreća koja nas je odvela u brak. Imali smo u životu mnogo teških ali kud i kamo više lijepih i nezaboravnih trenutaka, pogotovo kad su se počela rađati djeca. Nije u ono vrijeme bilo svega u izobilju kao danas. Moj Šime je nakon vjenčanja tri godine proboravio u dalekoj Australiji nakon čega se vratio 1966. kući. Živjelo se dosta od polja i ove škrte naše zemlje. No zahvaljujući u prvom redu skladu, ljubavi i kršćanskom pristupu braku i naravno vjeri u Boga, i uz njegov zagovor uspjeli smo u životu. Vrijedilo je živjeti i stvarati materijalna dobra sad kad vidimo brojne naše potomke, okupljene ovdje oko nas u našem i njihovom zajedničkom domu, reći će slavljenica Ank
 A vrijedan je bio i njezin Šime. Trebalo je djecu prehraniti i obući.
– Od 1966. pa do 1997. kada sam došao u mirovinu nisam prestajao raditi. Najviše radnog staža odradio sam kao vozač u riječkom Autoprometu, gdje sam za 30 godina vožnje prevalio ni manje ni više 3,5 milijuna kilometara, odvozivši kroz čitavu Europu, Rusiju, Iran, Irak, Kuvajt i tako redom. Za to vrijeme moja vrijedna i radišna Anka je kako se ono kaže držala tri kućna “kantuna”. Hvala joj za sve. Hvala joj za našu obitelj. Ali da znate, iako sam čitav svoj radni vijek proveo navigajući po suhom, ja sam uvijek bio u komandi – poluozbiljno će Šime za kraj.
– Jesi, nasmije se Anka. Upoznala sam ja njegovu narav. On bi naredija, a ja s njim sve na lipe pa opet bude po moju, dodaje baka Anka gledajući s puno ljubavi svog Šimuna.
Na kraju slavljenicima smo poželjeli još puno zdravlja, sreće i lijepih trenutaka u životu. Njima i njihovim najbližima obećali smo da ćemo ponovno doći u njihov topli dom za deset godina na proslavu dijamantnog pira, a oni su nam u glas odgovorili u stilu poznate narodne mudre izreke – “Iz vaših usta u Božje uši”.