Rekvijem za otoke?!

Slika korisnika valentinam
OGLEDALO
Zvonko KUCELIN

Kad podivlja jugo, kad se digne more, kad se privežu brodovi, ostane  otočanin sam „kao otok“.

To je priča starija i od staračkog stanovništva koje sa svojim životom  ispraća istodobno i živost otoka, mogućnost da otoci, zvani biserjem  hrvatske obale zablistaju, prolistaju, žive i daju plodove. To je priča u  koju se godinama, razapinjući licemjernu mrežu, zapetljavaju vladajuće  garniture.

Sriču uzvišene ode otočnim obalama, nedirnutom turističkom raju  nadohvat organizirane i pristupačne plovidbe i čude se što tu njihovu  lijeporjeku litaniju otočani osluškuju tek kao prijeteći rekvijem za svoje  otočno ognjište.

Donosioci odluka i zakona očito imaju potpuno različitu sliku, a i viziju  života na otoku, pa bi bilo uputno i mudro da o organizaciji životno  važne veze otočana s kopnom nešto upitaju i same otočane. Tada se ne bi  događalo da Agencija za obalni linijski pomorski promet najavi novi red  plovidbe i poskupljenje putničkih otočnih karata, a nakon općeg gnjeva  otočana, Ministarstvo povuče ručnu, odgodi poskupljenje do donošenja  novoga Zakona o otocima. Mada se čini kako bi otočani zbog toga trebali  odahnuti, to nije tako. Upravo suprotno, morali bi se još više zabrinuti.

Iz ovog poteza Ministarstva pomorstva zapravo izranja dubina  problema. Naime, spomenuta situacija nikako ne odražava promišljenu i  plansku politiku tzv. famozne revitalizacije otoka za koju se političari  rado hvataju uvijek kada zabrode preko mora i u trenucima nadahnuća  tom ljepotom punom potencijala izlanu kako će mlade zadržati na  otocima. No, umjesto da se otvaraju otočne škole, samo se jedna za  drugim zatvaraju školska vrata pa je već odavno prvašić na otoku postao  medijska priča broj jedan. Pa još kada se na sve to doda i najnovije  nezadovoljstvo redom plovidbe i poskupljenje prijevoza postaje jasno  zašto se otočani osjećaju zapostavljeni i skeptično dočekuju političare koji  ih vole prigodno i privremeno. Strahuju od zime i bolesti kada su otoci  pusti, a ćudljiva priroda često nenaklonjena pa se pitaju ako zatreba hoće  li biti broda, hoće li na vrijeme stići liječniku. I zbog svega im je, logično,  prekipjelo.

Tako je odmah po najavi Agencije za obalni linijski pomorski promet  koja otočanima nikako nije sjela, reagirao Denis Barić, predsjednik  Otočnog sabora, kazavši kako na tome neće ostati, da će se otočani boriti  za sebe. I načelnik Općine Preko Jure Brižić gnjevno je otkrio kako su s  otočanima još nedavno svi blagoglagoljali, a onda im je stigla najava  poskupljenja kao novogodišnja čestitka.

Treba li biti utješno to što se hitro nakon izraženog nezadovoljstva  oglasilo Ministarstvo koje je, ako se kao što se govori vodi briga o  otocima, itekako moralo biti upoznato s planovima poskupljenja i  posljedicama po život bodula i ono nešto slabašnog otočnog  gospodarstva?

Teško se oteti dojmu kako ova naknadna reakcija kojom do  poskupljenja u pomorskom prometu neće doći početkom nove godine,  zapravo odražava krhkost i puku papirnatost svih onih strategija za  razvitak otoka.

Mogu se, naime, otoci prezentirati kao raj na Zemlji u koji samo treba  uroniti, no stvarnost je potpuno drugačija. Prema otocima se očito mora  voditi konciznija i jasnija, čvrsto zacrtana politika, usuglašena prije svega  s onima kojih se to najviše tiče, s otočanima. Hoće li more otočnih  problema dobiti okvir za rješavanje u novom Zakonu otocima, to će se još  vidjeti. I indeksi razvijenosti otoka moraju se uskladiti na način da ne  koče napredak otočnih prostora.

Problem iseljavanja mladih o kojemu se toliko popuje na sve strane,  otoke je zahvatio davno i nastavit će se zasigurno jer bi otočani morali  znati na čemu su kada odluče živjeti ovisni o plovidbenom redu. A ne da  se uvijek nešto mijenja „kako vjetar puše“. Brodske linije za njih su i  doslovno linije koje život znače.

Toga u svakom trenutku moraju biti svjesni oni koji mogu i moraju  utjecati na razvitak otoka, odgovornom državnom politikom, koja  potpomaže opstanak i ostanak otočana na kućnim pragovima što je  jamstvo održivog turizma. Jer što bi bilo kada bi otočani, opet trbuhom za  kruhom "dignuli sidro"?

O dobroj i pristupačnoj vezi otoka s kopnom, vlast to mora znati,  uvelike ovisi hoće li se neki otok razvijati i živjeti ili odumirati!

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (2 votes)