Neuspjela akcija – konjićev skok u prazno

Tito je ostao u spilji, zapravo drvenoj kolibi koja je u nju bila postavljena negdje do deset sati. Osobe iz njegove pratnje probile su pod u kolibi te su se on i Kardelj spuštali konopima. Premda je u taj čas u gradu bilo zatišje, prostor oko spilje bio je pod strojničarskom vatrom te je jedan od partizana koji se spuštao prije Tita bio smrtno pogođen. Po svoj prilici njemački strojničar koji je pucao nije ni znao da će mu na nišan uskoro doći najtraženija osoba na Balkanu
Ovaj tjedan protječe 65 godina od jedne od najspektakularnijih akcija Drugoga svjetskoga rata na ovi prostorima – Desanta na Drvar, koji je otpočeo u rano jutro 25. Svibnja 1944. godine. Ono što ovu ratnu operaciju čini izuzetnom i izvan naših prostora svakako je i činjenica da joj je primarni cilj bio jedan čovjek, Josip Broz Tito čije je uhićenje ili likvidacija bilo zapravo primarni cilj poduhvata u kojem je sudjelovalo dvadeset tisuća vojnika. Povijest bilježi malo primjera takve koncentracije snaga radi eliminacije pojedinca, a još je manje pojedinaca koji su takvim operacijama uspjeli izbjeći, što je također posebnost desanta na Drvar, operacije koja je u vojnu povijest upisana pod svojim kodnim imenom „Roesselsprung”, odnosno „Konjićev skok”.
Desant na AVNOJ?
Ideja da bi se uklanjanjem Tita moglo značajno oslabiti ili čak i uništiti partizanski pokret pojavila se kod njemačkog glavnog stožera još u ljeto 1943. Od kada se u operacijama protiv partizana redovito nalaze i zapovjedi za otkrivanje i uništenje Tita osobno i njegovog Vrhovnog štaba. Postojao je plan da se tu svrhu iskoristi zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 1943., kad je bio također planiran padobranski desant. Obavještajni odjel divizije Brandenburg znao je već početkom studenoga da se sprema zasjedanje, no isto su tako Rusi saznali da Nijemci to znaju pa su dojavili Titu da bude na oprezu. Operacija je na kraju odgođena zbog nedostatka snaga, no njemačka Vrhovna komanda nije od nje u potpunosti odustala. Pogotovo kad je jedna skupina diverzanata tijekom zime 1944. uzaludno tragala za Titom na području Banje Luke pa je zbog neuspjeha opozvana, pitanjem Tita se počeo baviti osobno Hitler.
To u svojoj autobiografiji tvrdi Otto Skorzeny, legendarni zapovjednik njemačkih komandosa koji je nakon spektakularne akcije spašavanja Mussolinija bio na vrhuncu slave. Skorzeny je u proljeće 1944. Doputovao najprije u Zagreb, a zatim automobilom u Beograd gdje je zapovjedniku sektora generalu Lotharu von Rendulitzu iznio svoj plan.
Skorzeny je namjeravao odrediti skupinu odabranih i vrhunski obučenih komandosa koji bi se ubacili u partizanske redove i izvršili tihu likvidaciju Tita i isto se neprimjetno povući. No von Rendulitz je smatrao da je taj plan previše fantastičan i teško izvediv te ga je odbio. Umjesto toga na sastanku održanom 17. Svibnja u Vrnjačkoj Banji donesena je odluka o operaciji „konjićev skok”. Početak akcije određen je za 25. Svibnja kad je u Drvaru javno obilježavan Titov rođendan.
Nebo nad Drvarom
Dan je bio vedar i sunčan no ipak su se zrakoplovne postrojbe uspjele približiti Drvaru i bez ozbiljnijeg djelovanja partizanske protuzračne obrane izvršiti skoro sve borbene zadaće bez da je pogođen ijedan zrakoplov. Kad je zračna priprema okončana, u sedam sati počeli su iskakati padobranci, a nedugo potom su spuštene i jedrilice.
U prvom valu padobranaca iskrcano je 654 vojnika, a paralelno s desantom započela je i kopnena operacija u kojoj su se različite vojne postrojbe uputile prema Drvaru iz devet pravaca  u čemu su uz njemačke sudjelovale i oružane snage ND Hrvatske, dok su četnici osiguravali cestovni pravac Knin – Bosansko Grahovo.
Već oko 9 sati padobranci su uz sporadične borbe ovladali Drvarom i približili se spilji u kojoj se nalazio Tito. U toj fazi operacije dogodilo se nešto što je vojnim povjesničarima do danas ostala zagonetka. Nijemci su trebali izbaciti drugi val padobranaca i da su to učinili na prostoru iza spilje u kojoj se Tito još uvijek nalazio, zatvorili bi odstupnicu i njemu i Vrhovnome štabu i ostvarili glavni cilj operacije. Oni to međutim nisu učinili nego su počeli ojačavati svoje položaje za obranu jer su se prema Drvaru upućivale partizanske snage za obranu grada. Tito je ostao u spilji, zapravo drvenoj kolibi koja je u nju bila postavljena negdje do deset sati. Osobe iz njegove pratnje probile su pod u kolibi te su se on i Kardelj spuštali konopima. Premda je u taj čas u gradu bilo zatišje, prostor oko spilje bio je pod strojničarskom vatrom te je jedan od partizana koji se spuštao prije Tita bio smrtno pogođen. Po svoj prilici njemački strojničar koji je pucao nije ni znao da će mu na nišan uskoro doći najtraženija osoba na Balkanu čija je glava bila ucijenjena na sto tisuća zlatnih maraka.
Rusi odvoze Tita
Nakon što se izvukao iz spilje, Tito je s pratnjom krenuo prema vrhu Gradine i odatle dalje prema mjestu Podovi  odakle se pod zaštitom partizanskih postrojbi koje su stalno pristizale nastavio izvlačiti iz područja ratnih operacija, prema Mliništima. Kopnene snage koje su činile njemačke postrojbe i hrvatska legionarska divizija, progonile su partizansku komandu i vrhovnog zapovjednika ali zaostajući uvijek za jedan korak sve dok Tito nije u noći s 3. Na 4. Lipnja s Kupreškog polja sovjetskim zrakoplovom prebačen u Bari, odakle su ga Britanci odvezli na Vis.
No u samome Drvaru i oko njega svih su se tih dana rasplamsale ogorčene borbe, a najveći okršaj zbio se prve noći nakon desanta kad su partizani izveli protunapad i opkolili padobrance na groblju na Šobića Glavici. Ogorčene borbe vodile su se skoro čitave noći ali su padobranci uz velike napore održali svoje položaje. Jutro je donijelo preokret stanja jer su se već oko 6 sati pred Drvarom pojavili vojnici 373. hrvatske pješačke divizije i ubrzo se spojili s padobrancima dočim su partizani počeli užurbano napuštati Drvar.
Počela je potjera za Titom u kojoj su partizani nadmudrili svoje progonitelje, a kad je 5. Lipnja izvršen partizanski pomorski desant na Brač, većina je osovinskih postrojbi žurno prebačena na obalu. Manji dio je ostao ophoditi područjem zapadne Bosne neko vrijeme a onda je i on povučen, tako da su partizani opet ovladali tim područjem.
I tako je spektakularni lov na Josipa Broza doživio neuspjeh. Uništen je privremeno doduše partizanski teritorij u zapadnoj Bosni, zarobljen je veliki broj oružja, streljiva i druge opreme koje su partizanima zračnim mostovima dopremali Saveznici, a njemački vojnici su ponosno pokazivali i Titovu paradnu uniformu koju ovaj nije uspio odjenuti za svoj rođendan. Uništene su i savezničke vojne misije koje su u Drvaru imali SSSR, SAD i Veika Britanija. U operaciji je poginulo između 213 i 343 napadača, dok su procjene partizanskih gubitaka kreću od 247, pa sve do 1916.
Izvješće brigadira Kumma
Brigadir Otto Kumm, zapovjednik 7. SS divizije, sastavio je o operaciji „Konjićev skok” izvješće na dvadeset stranica gdje je istaknuo neke postrojbe, između ostalih i hrvatsko zrakoplovstvo i 373. diviziju ali se loše izrazio o domobranskim postrojbama čije je časnike ocijenio kao nesposobne i nesklone suradnji s Nijemcima. O partizanskim postrojbama Kumm je naveo sljedeće:
„Kad ih se otkrije i prisili na borbu, dominantna im je taktika zadržavanjem protivnika istaknutim odjeljenjima. Crveni se pritom ne ustručavaju naglo usredotočiti sve svoje snage za iznenadni protunapad . To tako traje sve dok se glavne snage ne odvoje od napadača. Ako se ne uspiju odvojiti od napadača, tad počnu bježati u visoke planine bez obzira na teren ili vrijeme.”
Tito je desant na Drvar rabio u razvoju kulta svoje osobe u bivšoj državi, a premda je uvijek bilo onih koji su tvrdili da to nije pravi datum, nastavio je javno obilježavati svoj rođendan 25. Svibnja. Ipak, kakvo god imali mišljenje o Brozu, činjenica je da bi povijest ovih prostora da je operacija Konjićev skok, uspjela, izgledala sasvim drugačije. Također je nemoguće ne primijetiti da je Tito i ovaj put u cijeloj priči imao i priličnu sreću. Pratila ga je i dalje; u jednom razgovoru s novinarima, priznao je da je preživio 19 atentata, iako stručnjaci sumnjaju da ih je bilo i više.