Vranković: Želim pomoći, ali da se nekome molim, ne dolazi u obzir

Bivših sportaša nema. Nije to samo problem košarke. Nešto se miče u nogometu, malo više u rukometu, ali je činjenica da nas nema. Nametao sam se trenerima 22 godine svojim radom i zalaganjem na terenu

Točno u podne,  rekao je Stojko Vranković, ali ne kod O.K.-Coralla, nego u zagrebačkom kafiću Amadeus, koji je ime dobio po njegovu velikom prijatelju, pokojnom Draženu Petroviću.
Stojko, po mišljenju Drage Marića, uglednoga zadarskoga sportskog novinara i publicista, najbolji obrambeni igrač Europe, i neponovljivi Dražen, najveći košgeter Europskoga kontinenta pa i šire, zaslužili bi pozicije broj pet i dva u idealnoj europskoj petorci.
Otkako je prije osam godina prestao igrati košarku nakon operacije leđa, rekao je da će sebi dati dvije-tri godine odmora, malo se više posvetiti obitelji, prijateljima i druženju, a onda se nečim početi ozbiljno baviti. I iako tvrdi, spominjući Keruma, da sebi “mora izmisliti neki posao”, Stojko je u ovome periodu, materijalno zbrinut, uspio završiti višu trenersku školu “radi papira” te se bavio društveno važnim i korisnim stvarima kojima se mogu baviti ljudi slični njemu. Kaže da je teško “u životu ništa ne raditi”, no bio je ovih zadnjih godina daleko od ležanja u zapećku i grijanja na kamatama zarađenog novca, pokazujući i svoju ljudsku veličinu. Sigurno da čovjek njegovih radnih navika i etike, u najboljim godinama, može još puno dati svojoj zemlji i da bi šteta bilo da ga milijuni umrtve. Da je malo samo još završiti visoku školu, što planira, već da bi on za sport i društvo morao moći biti bolje iskorišten, da ne kažemo upotrijebljen. Iako tvrdi da se u nekim stvarima nije mogao snaći a u neke se nije ni htio upuštati, sigurni smo da je Stojko ostao vjeran sebi te da svoje prijatelje, obitelj i, na koncu, samoga sebe, u ovim godinama bez nastupa na parketima svjetskih arena nije iznevjerio.
Povlačenje s mjeste “šefa” olimpijaca
Predsjednik ste Hrvatskoga kluba olimpijaca od 2005. godine. Ovih dana će Vam prestati četverogodišnji mandat i iako Vas je Upravni odbor predložio za predsjednika u novom razdoblju od 2009. do 2013. odbili ste kandidaturu, jer Zakon o doživotnim državnim naknadama za nositelje olimpijskih odličja nije usvojen i jer su vaše inicijative za doživotne državne naklade za nositelje olimpijskih odličja naišle u medijima na slab prijem.
– U tom mandatu stavili smo prioritet da pokušamo riješiti doživotne mjesečne naknade za osvajače hrvatskih olimpijskih odličja. Ali nismo, odnosno nisam uspio. Kao predsjednik osjećao sam moralnu odgovornost prema mojim kolegama i jednostavno sam se povukao, premda sam imao podršku Upravnoga odbora. Neću reći da su to mediji skroz krivo prezentirali – o tome se u medijima nije baš puno ni govorilo. Jednostavno nismo naišli na pravu suradnju s resornim ministarstvom i mislim da će to moj nasljednik u iduće četiri godine privesti kraju. Što se tiče sportaša koji su u tzv. malim sportovima osvajali olimpijska odličja, oni nisu ništa manje trenirali i ništa manje imali odricanja kao mi koji smo imali sreću da smo bili u sportu u kojemu smo mogli osigurati svoju budućnost.
Kako vidite slučaj Pešalov? Osvojio je Nikolaj za Hrvatsku olimpijske medalje i došao u poziciju da ih mora prodavati.
– Na to je pitanje suvišan bilo kakav odgovor. To je čovjek koji je osvojio dvije olimpijske medalje, onu najsjajniju, i što reći: dok je svirala hrvatska himna svi smo bili sretni i zadovoljni i svi smo htjeli podijeliti taj uspjeh. To je jedan primjer, ponavljam, ružno je reći malih sportova, gdje čovjek nije u situaciji da kroz svoju karijeru osigura sebi pristojnu budućnost. Ako se vratimo na doživotne mjesečne naknade koje smo tražili, to nije nešto novo. U mnogo zemalja Europske unije to funkcionira i to se može riješiti na razne načine, ali nismo naišli na suradnju resornoga ministarstva.
Hrvatski klub olimpijaca suosnivač je i Zaklade hrvatskih sportaša. Istaknuli ste se brojnim humanitarnim akcijama pa i u ovoj nedavnoj akciji “Sandra, ti to možeš”, za pomoć nastradaloj stolnotenisačici Sandri Paović?
– Zaklada djeluje i donira i već je odradila nekoliko tih akcija za pomoć bivšim vrhunskim sportašima. No, tu se pojavljuje još jedan problem: u tome što većina tih vrhunskih sportaša jednostavno iz svoga ponosa ne žele prihvatiti situaciju da Zaklada njima može pomoći. Vrhunski sportaši i vrhunski ponos, a takvih je primjera dosta. Kada smo slagali bazu podataka za naš Hrvatski klub olimpijaca, poimence stavljajući svakoga, tu ima dosta složenih i teških slučajeva.
Financiranje sporta – veliki problem
Bili ste i potpredsjednik Hrvatskoga olimpijskoga odbora. Po vašim riječima, financiranje je jedan od glavnih problema hrvatskog sporta, a u rješavanju tog problema uloga države i lokalne samouprave treba bi biti puno izraženija?
– Kad se spomene financiranje u hrvatskom sportu i kada se traži rezultat to su dvije velike razlike. Uzmimo primjer iz košarke. Zadar i Cibona, dva kluba koja su u Hrvatskoj vodeća, teško da se mogu uspoređivati s klubovima poput Panathinaikosa, Barcelone, da ne govorim o CSKA. To su klubovi koji troše desetine milijuna eura, a jedan Zadar nema 10 posto toga.
Zadar, dok je bio najbolji, nije u odnosu na druge novčano puno ulagao, Hajduk svojedobno isto. Ajax je svjetski primjer bio sa svojom nogometnom školom. Dok ste vi igrali, Zadar je mogao imatinajmanje dva svoja tima u prvoj jugoligi, koja je bila najjača liga na svijetu poslije NBA. Čini nam se da ipak postoji način?
– To su bila drugačija vremena jer je generacija prije naše morala čekati 28. godinu da odsluže vojni rok i da imaju 150 nastupa u reprezentaciji. Zato je to bila najbolja liga i bez stranaca. Sada naši mladi igrači već sa 16, 17 i 18 godina odlaze u velike klubove jer nema financijskog načina da ih se zadrži.
Bili ste i upravitelj Zaklade Dražen Petrović. Što je Zaklada učinila pod Vašom upravom i imate li uvida što sada čini?
– Bio sam u samome početku kada se Zaklada osnivala. Glavni cilj je bilo otvaranje Draženova Memorijalnog centra, obnavljanje Draženova trga i postavljanje spomenika, i to je ostvareno. Mislim da sada ta sredstva koja se prikupljaju u Memorijalnom centru obitelj Dražena Petrovića donira u stipendije.
U Upravnom ste vijeću Zaklade “Za istinu o Domovinskom ratu”, koja ima brojne zadaće. Koliko je ona sada aktivna i što Vam znači angažman u toj zakladi?
– Sve funkcije koje ste do sada naveli, bile su volonterske funkcije i to sam rado odrađivao. Prošle su, međutim, četiri godine toga moga volonterskog iskustva u Hrvatskoj i mislim da je to jako težak posao u smislu da se to, iskreno govoreći, rijetko gdje cijeni. Da je to tako, shvatio sam od samoga početka. Nešto sam pokušao sa svojim kolegama i prijateljima podići na višu razinu. Neću reći da nismo podigli, ali volontirati nije lako i to malo tko prizna. Zaklada “Za istinu o Domovinskom ratu” je dosta napravila u smislu financiranja potpore generalima i ona je i dan danas aktivna. Spremaju se neki događaji, a zadnje što je Zaklada odradila jesu doniranja vrhunskih sportaša svojih rekvizita za aukcije.
Sve manje djece se bavi sportom
Krivi ste i za akciju “1000 koševa za Hrvatsku”, kako je rekla naša proslavljena košarkašica Danira Nakić-Bilić?
– Meni je ta akcija jako draga. I dan danas imam poziva iz Zadra i mislim da je do 25 posto koševa otišlo u Zadar i Zadarsku županiju. Nekoliko puta smo dolje odlazili na otvaranja igrališta, tako da mi je baš bilo drago.
Danira je izrekla i činjenicu da djeca sve manje igraju košarku, a s druge strane Vi ste jednom rekli da se samo 12 posto Hrvata bavi sportom, za razliku od Skandinavaca gdje taj udjel ide čak do 80 posto.
– To je statistika koju sam ja isto pročitao. Činjenica je da se djeca manje bave sportom, sve je više računala i igrica, a sve manje košarke, nogometa, rukometa. Skandinavci sigurno imaju bolje uvjete. Prvo treba djecu odgajati u tom smislu, a onda im pružiti uvjete.
Potpisnik ste i priopćenja Generacije ’92. Prošlo je gotovo četiri godine od te izjave koju ste Vi skupa s drugim proslavljenim hrvatskim košarkašima potpisali, ali stvari se izgleda nisu puno promijenile?
– Mislim da je izjava bila bazirana na hrvatsku reprezentaciju. Poslije se to malo izopačilo i krenulo u smjeru koji mi se nije svidio. Ali ne mogu reći da se nije napravio neki napredak. Ipak smo se uz dodatne kvalifikacije plasirali na Olimpijske igre. Mislim da smo tamo mogli proći i bolje, ali dobro – to je možda stvar iskustva i svega što donosi vrhunski sport. Pomak se napravio, a nadam se da će se veći pomak napraviti već na sljedećem Europskom prvenstvu.
Kakav plasman očekujete na Europskom prvenstvu u Poljskoj?
– Čujem da će biti otkaza u španjolskoj, zatim u ruskoj reprezentaciji, a to su reprezentacije koje su kandidati za medalje, a mi smo na prošlom Europskom prvenstvu pokazali da te reprezentacije možemo pobijediti. Ako budemo kompletni i zdravi, mislim da možemo napraviti dobar rezultat.
Alan Anderson neće zaigrati za hrvatsku reprezentaciju. Komentar?
– Nisam za to da stranci igraju u reprezentaciji. Pogotovo ne na način na koji se krenulo s Andersonom, jer s njim je od početka krivo krenulo. Trebalo mu je najprije objasniti što je reprezentacija Hrvatske, odnosno da je to ipak posao koji nije plaćen. Mjesec i pol do dva si na pripremama i dobivaš neke sitne dnevnice. Ne znam kako bi on to prihvatio.
Ima li potrebe za brojnim stranim igračima u hrvatskoj ligi?
– Da, ako je stranac pravi. Zašto ne ako ga možeš platiti i ako čini prevagu? Ali ne vidim svrhu da imaš stranca, a držiš ga više od pola utakmice na klupi.
Jeste li bili na posljednjem Saboru Hrvatskoga košarkaškoga saveza?
– Ne.
Mislite li da je normalno da ste od 82 članova Sabora HKS-a samo vi igrač Zadra, i to kao član Zagrebačkog košarkaškog saveza? A da je u Saboru, osim Danka Cvjetičanina, Veljka Mršića, Franje Arapovića, Danire Nakić-Bilić i Mihovila Nakića, svih iz Zagrebačkoga saveza, samo još Branko Macura od igrača koje Hrvatska zna?
– Činjenica je da bivših sportaša nema. Nije to samo problem košarke. Nešto se miče u nogometu, malo više u rukometu, ali je činjenica da nas nema.
Zašto vas nema?
– Ne volim da se jedno te isto pitanje samo nama postavlja. Nametao sam se trenerima 22 godine svojim radom i zalaganjem na terenu. A ovo sada, želim pomoći i imam volje za rad, ali da se nekome molim, to ne dolazi u obzir.
Koliko je normalan sustav u kojem je Zadar dvaput državni prvak, a ne igra Euroligu?
– Nije normalan. Kratko i jasno.
Uprava Zadra odustala je zasad od mjesta generalnog sportskog direktora, menadžera KK Zadar, gdje su mediji i Vas spominjali na tom mjestu. Marko Banić je u Hrvatskoj košarci nedavno izjavio da Zadru treba čvrsta ruka. Koliko ste upoznati sa situacijom u Zadru i mislite li da stvari idu dobrim tijekom ili bi nešto još trebalo poduzeti?
– Zadar je imao turbulentnu sezonu. Razne situacije oko trenera i oko igrača. Nije to ni način ni situacija u kojoj Zadar može funkcionirati. Zadar kao klub, uz dužno poštovanje prema pojedincima, gledam kao instituciju. I ta je institucija funkcionirala kada je sve bilo posloženo. Zna se dogoditi nekada da ne ide kako ti misliš, ali i u tim situacijama se znalo isplivati i naći pravi put. Zadar je grad košarke i ako se nećeš pridržavati određenih načela, teško je takvu instituciju voditi. A što se tiče medija, nije me nitko kontaktirao, a tko je to napisao i zašto – najbolje je pitati njega.
Perspektivan igrač ne smije sjediti na klupi
Došli ste u trećem razredu srednje škole i Zadar je na neki način vodio brigu o vama. Zadnji je takav Jure Lalić i sada više nikoga nema. Je li taj model preživljen ili tu nešto ne štima?
– Opet se vraćamo na pitanje kako zadržati mladog igrača koji je ponikao u Zadru, odradio kadetski i juniorski staž i pokazao se među najtalentiranijim igračima Europe. Bacila na njega oko Barcelona, ili Real ili Panathinaikos. Kako ga zadržati?
Imamo Tonija Prostrana koji spada u najbolje igrače svojih godina u Europi i dvije godine sjedi na klupi. Svojevremeno ste otišli iz Bostona zato što više niste htjeli sjediti na klupi?
– Ja to stalno govorim. Igrač koji ima perspektivu i na kojega se računa, ako ne igra, ako sjedi na klupi, onda to zaboravi.
Kažu u Upravi Zadra da im treba 30 milijuna kuna čistog novca, što bi se namaknulo u procesu preoblikovanja, kao što je učinio Hajduk, a sličnim modelom će i Split. Hoćete li kupiti Zadrove dionice pa makar i simboličan iznos?
– Ne mogu reći što će se sa Zadrom dogoditi i hoće li ući u takav sustav, kao što je napravio Hajduk. U svakom slučaju da.
Što vam Zadar danas znači? Rekli ste da ste bili “sritni kao malo dite” kad ste dobili priliku doći u Zadar.
– Tako je. Sada guštam doći u Zadar. Tamo imam dosta prijatelja, dosta meni dragih ljudi koji mi u životu puno znače. U tom sam gradu odgojen i u ljudskom i u sportskom smislu, osvojio sam prvi trofej sa Zadrom i jednostavno živim na tim lijepim uspomenama.
Možda je smiješno pitanje, kada se za nekoga kaže da je bio najbolji obrambeni centar Europe, biste li bili bolji igrač da se s vama ispočetka bolje radilo? Sjećamo se nastupa u juniorima kada je vaš trener, mada možda u najboljoj namjeri, tadašnjim razigravačima u juniorskom sastavu u gustim situacijama govorio da vam ne daju loptu?
– Neću reći da nisam imao propusta. Ali isto tako mogu reći da su treneri sa mnom imali propusta u radu. U 1986., kada smo osvojili Prvenstvo, bio sam drugi najbolje ocijenjeni igrač, odmah iza Dražena Petrovića. I to nešto govori. A tu mi je sezonu trener bio Vlado Đurović.
Važna uloga Bože Miličevića
Božo Miličević izborio se u vrijeme kada ste stasavali da se neki igrači ne dovode u Zadar, samo da se vama ostavi prostora. Tada se, očito, radilo drugačije?
– On je odigrao vrlo bitnu ulogu za mene u tom prijelaznom razdoblju. Rekao je da moram igrati za juniore i kada god se pruži prilika da igram i za seniore.
Joško Novak vas je doveo u Zadar. Da nije njega…
– Tko zna gdje bi moj put otišao. Stalno to spomenem i drago mi je da si me pitao to pitanje. Ovim putem ga pozdravljam, njega i njegovu obitelj. On mi je stvarno u životu značio puno. Doveo me u Zadar, premda se meni ipak bilo teško odvojiti od Drniša. Nije to bilo kao danas. On je moj veliki prijatelj.
“Drniški orao” – da, “drniški moćnik” – ne
Kada ste spomenuli Drniš, jeste li stvarno toliko moćni da bi vas svojedobno jedan tjednik nazivao “drniškim moćnikom”? Navodno ste bili i prisluškivani u razdoblju koalicijske vlade Ivice Račana?
– To sam pročitao, međutim, ne znam uopće što bi to trebalo značiti “drniški moćnik”. Ponosan sam na moj naziv “drniški orao”, a ne znam odakle to drniški moćnik, što nije na koncu konca teško ni provjeriti. Stvarno ne znam jesu li me prisluškivali. To me i ne zanima. Jer i da su me slušali, nisu imali što prisluškivati.
Obitelj vam je na prvom mjestu. Rekli ste da vam je Bog dao da ste takav kakav ste. Je li to bila fraza?
– Tako sam odgojen i tako sam naučio živjeti. Stvorio sam obitelj i ona mi je na prvom mjestu. Dvanaest godina sam živio vani; pet godina Amerike, pet godina Grčke i dvije godine Italije, nikada se nismo razdvajali. Nikada nije dolazilo u obzir da ne živimo zajedno. Danas imam, hvala Bogu, zdravu i pravu obitelj – djevojke su na studijima, sin je još u osnovnoj školi, sada je završio šesti razred. Većinu vremena provodim s obitelji. I radim ono što nisam prije mogao raditi zbog svojih obaveza.
Najdraža titula sa Zadrom
Rekli ste da su Vam četiri uspjeha najdraža u karijeri: Prvenstvo sa Zadrom ’86., finale Olimpijskih igara ’92., osvojena Europa s Panathinaikosom ’96. i prvenstvo Italije s PAF-om? Koji je ipaknajdraži?
– Ma prvi je najdraži.
Poruka vrhunskoga svjetskog igrača, koji je igrao u mnogo najvećih svjetskih klubova i dodirnuo košarkaške vrhove mladim igračima?
– Neću reći ništa novo, što već nisu čuli od svojih trenera. Ali je činjenica i htio bih im reći da treninga nikada nije dosta, basketa nikad dosta, ostajanja poslije treninga također nikad dosta. I samo je to način, uz to da se nema problema s ozljedama. To je formula uspjeha. Bez muke nema nauke, što kažu. Kad kažem da smo 1988. godine bili pet mjeseci na pripremama za Olimpijske igre u Seulu, današnji sportaši to teško shvaćaju. Mi smo onda možda malo manje utakmica igrali, ali smo stvarno puno trenirali. Morali smo odraditi kvalifikacije za Olimpijske igre, pa jedne pripreme, pa druge pripreme, pa sam olimpijski turnir, i tako svaku godinu. Onda opet europsko, pa svjetsko prvenstvo. U desetak godina nisam znao što znači ljeti se okupati.
Imate li još što reći, da Vas nismo pitali?
– Što drugo reći osim: Zadru sve najbolje u sljedećoj sezoni. Igraj Zadre, volim te.

 DRAŽEN, KREŠI I PINO

Prošlo je šesnaest godina od odlaska Dražena Petrovića.
– Dražen jest bio stroj za koševe kada ga gledaš košarkaški. Međutim, to je bila neopisiva volja, neopisiva želja za dokazivanjem, spartanski život. Kao čovjek je isto bio u toj klasi. Izuzetan karakter, izvan terena bio je malo drugačiji nego na terenu, gdje je priznavao samo kvalitetu. U privatnom druženju bio je pun humora i strašno je volio djecu. Znam to po svojim kćerima, koje su tada doduše bile male i njega se slabo sjećaju. Kada bi došao u Boston ne bi se odvajao od njih. Kada su progovorile, po pola sata bi s njima pričao na telefon. Imao je stvarno sve ljudske kvalitete.
Imali ste sreću, odnosno privilegiju, da Vas je u reprezentaciju uveo čovjek koji je selekcionirao momčad u kojoj je od 12 igrača jedanaest njih kasnije igralo u NBA. Krešo Ćosić?
– Što reći o Kreši, a da do sada nije rečeno. Jedino se nešto može reći o intimnim druženjima poput putovanja, poslije utakmice, prije utakmice. Njegova igračka kvaliteta i ljudska veličina zabilježena je samim tim što je u Kući slavnih i što se i bivši Trg sportova zove njegovim imenom. Jedan je od najvećih košarkaša što ga je Europa imala. A to što je on napravio s ovom našom generacijom, samo je dokaz njegove kvalitete i njegovog znanja. Imao sam sreću da sam trenirao s Krešom koji mi je bio uzor i od kojega sam dosta stvari naučio i pokupio. Ne samo kroz trening, već i kroz razgovore. Kada bismo putovali, stalno smo ga nešto pitali, a on je imao dara kroz priču dočarati nam da sve shvatimo kao neki video zapis.
Nosili ste broj 11. Koja je njegova simbolika?
– Krešo, naravno.
Pino Giergia, živuća košarkaška legenda, imao je važnu ulogu u Vašoj karijeri.
– Nedvojbeno legenda. Čovjek koji je puno toga odradio u Zadru. U igračkom smislu uz Krešu nedvojben. Kada smo 1982. godine trebali ići na Svjetsko juniorsko prvenstvo u Mallorcu, on nije dopustio da idem i tu je zapravo bila moja prekretnica. Sad ću vam reći zašto. Mi smo cijelo to ljeto trenirali, čak i dvaput dnevno te nakon tog ljeta odlazim na pripreme s prvom momčadi, a i tu kreće moj početak. On nas je trenirao cijelo to ljeto: Pahlića, Blaževića, mene – sve koji smo pretendirali za prvi sastav. On je to ljeto cijelo odradio zajedno s nama.

 KREŠO PRODAJE BANANE

Suli suli, bane bane, Krešo prodaje banane, pjevali su svojvremeno zadarski navijači. Kasnije je i Stojko prodavao. Je li tu bilo nekakve tajne, osim visine, raspona ruku i iznimnog refleksa?
– Jasno je da su značajne fizičke predispozicije, odnosno raspon ruku i eksplozivan skok. Ali to se i treniralo. Što će vam visina i skok, ako vas netko digne na fintu, a ne znate reagirati i ocijeniti hoće li on ići u fintu ili u šut. I to se treniralo. Nema onoga što se ne da istrenirati.
Najviše blokada na jednoj utakmici?
– Trinaest. Bio sam u Arisu, ne mogu se točno sjetiti s kim smo igrali. Isto je bio Kup prvaka, današnja Euroliga. U reprezentaciji sam imao najviše devt u prvom poluvremenu protiv Talijana. U drugom poluvremenu nisam igrao jer nas je Pero Skansi izvadio kada smo vodili 30 razlike.
Koliko ste u svojoj zadnjoj sezoni kao igrač PAF-a u Ligi prvaka dali u Zagrebu Ciboni blokada?
– Bilo ih je devet, jedna mi je nedostajala za trostruki dvostruki.
Koliko ste imali trostrukih dvostrukih u karijeri, onih vaših, gdje su umjesto asistencija blokade?
– U Zadru sam imao nekoliko, u reprezentaciji Hrvatske sam imao protiv Grčke i protiv Italije. I u Panathanaikosu nekoliko.

 SABONIS I OSTALO VISOKO DRUŠTVO

U Kupu prvaka 1986./’87. protiv francuskoga prvaka Ortheza (70:64) imali ste 28 skokova, a cijela francuska momčad 26?
– To mi je bio zadatak.
Protiv Hapoela 1987. u Kupu Radivoja Koraća za 36 minuta imali ste 37 skokova, što je vaš najveći broj skokova na jednoj utakmici, a sljedeću godinu nazvali su vas “monstrumom obrane” kada ste ponovo Hapoelu uhvatili 34 lopte (87:72). Skakali ste jednu loptu u minuti?
– Što su oni više promašivali, to sam ja više skakao. Nije bilo samo do mene, igrala se i obrana.
Protiv kojeg centra je bilo najteže igrati?
– Bilo ih je više. Od Sabonisa preko Hakeema Olajuwona, Patricka Ewinga, igrača koji su završili u 50 najboljih.
Neki misle da ste “jedini čovik na svitu koji je moga čuvati Sabonisa”, kako čitamo na jednom blogu. Je li to istina?
– Ne bih ja baš tako rekao. Svaka čast tome koji je to napisao, ali mislim da je Sabonis bio čovjek kojeg se jako teško moglo čuvati. Trudili smo se i pomagali jedan drugome, jer je on ipak bio igrač, gdje ste napravili pola posla ako ste ga uspjeli zaustaviti.

 VELIKI TRENERI ZA VELIKE MOMČADI

Svi s pravom spominju Petra Popovića u utakmici kada je Zadar u Zagrebu 1986. pobijedio Cibonu 111:110. Nakon nula koševa u prvom poluvremenu zabio je Popović 35 u 30 sljedećih minuta, ali i Vi ste odigrali fantastičnu obranu i zabili prilično koševa?
– Igrali smo svi tu utakmicu stvarno dobro. To što je Popović proradio u drugom poluvremenu bilo je samo pitanje vremena. Imao je izuzetno jak i brz šut, znao je koristiti situacije, bio je igrački inteligentan. On je stvarno to odradio, a i kao momčad smo odigrali jako dobro. Mislim da smo Veljko i ja odigrali svih 40 minuta i dva produžetka.
Pobijedili ste Cibonu koja je u Zadru odglumila Draženovu ozljedu? To je bilo prvo od tri prvenstva koje je najjača europska momčad zaredom izgubila, poslije Zadra u finalu gubila je u polufinalima protiv Zvezde i Partizana. Kako na to gledate?
– Oni su pripremali slavlje u Zagrebu. Igrali su sa Zadrom i morali su i to imati u vidu. Mi smo došli u Zagreb i zaigrali ratnički pa što bude bude. Na kraju nam se to isplatilo. Cibona je potom imala promjena u momčadi, a i teško je zadržati kontinuitet ako znamo kakva je bila kvaliteta lige. Cibona, Zadar, Split, Zvezda, Partizan, pa Olimpija, Bosna. Bilo desetak jakih momčadi i ako niste pratili trend i bili spremni svaku se sezonu dokazivati, niste mogli imati kontinuitet.
Bili ste nakon osvojenog prvenstva na ručku u SAS-u. Igrači su se sjatili oko Vlade Đurovića, svi su željeli biti oko njega, iako je znao biti i grub, kao kada je Ivica Obad iz ljutnje pogodio onu tricu, jer mu je Đurović rekao nešto jako ružno. Čini mi se i njegova uloga velikom?
– Apsolutno. Velika momčad ne može funkcionirati bez velikoga trenera. Sjećam se da smo kroz tu sezonu imali problema u adaptaciji nas na trenera i trenera na nas. Međutim, Đuroviću se ne mogu osporiti te kvalitete, koje je on imao i ima. Držao nas je kao obitelj. Družili smo se ne samo na terenu, nego i izvan terena. Imali smo dosta zajedničkih druženja poput ručkova, večera, obiteljskih druženja tako da smo u biti baš zdravo disali jedan za drugoga i to se vidjelo pred kraj prvenstva kada smo u doigravanju eksplodirali.
Je li Đurović prvi vidio vaš pravi potencijal?
– U smislu trenera koji je radio konstantno sa mnom, da. Ali je to ipak bio Krešo. Znao je dolaziti u Zadar, trenirati sa mnom. Pa bi išao u Beograd i radio s Vladom Divcem. On je tako radio i bio kao u neku ruku skaut bivšeg saveza. Ali je često dolazio u Zadar i sa mnom trenirao. A na pripremama reprezentacije znali smo ostajati nakon treninga. Ili bismo igrali ujutro kada je bilo slobodno, čisto mi je školski, što se kaže, znao pokazivati neke stvari.
Koje kvalitete treba imati trener i koliko im je lako u situaciji kada se rezultat treba napraviti odmah, a teško je imati dobar rezultat s lošim igračkim kadrom?
– Za vrhunsku momčad trener mora biti vrhunski. Koji ima znanje, rezultat iza sebe i koji ima autoritet. Biti trener danas nije lako. Ako govorimo o hrvatskom sportu, tu nema strpljenja. Svi očekuju rezultat preko noći, međutim to tako ne ide. U vrhunskom sportu postoji nešto što se zove olimpijski ciklus i on traje četiri godine. Nije lako ni ocijeniti ni odgojiti igrača, i za sve je potrebno vrijeme.

 BOGATA KARIJERA

Stojko Vranković rođen je 22. siječnja 1964. godine u Drnišu. Poslije igranja u matičnome DOŠK-u 218 centimetara visoki centar, u svojoj karijeri težak oko 120 kilograma, znan i po osobnom nadimku “drniški orao”, dolazi 1981. u Zadar s kojim osvaja Prvenstvo Jugoslavije 1986. godine u legendarnom finalu kada Zadar u Zagrebu u trećoj utakmici doigravanja uspijeva rezultatom 110:111 pobijediti tada dvostrukoga uzastopnog europskoga prvaka Cibonu. U Aris prelazi 1989. i tu sezonu osvaja grčko prvenstvo i kup, da bi sljedeću godinu zaigrao u Boston Celticsima gdje ostaje do 1992., kada nezadovoljan minutažom, prelazi u Panathinaikos s kojim osvaja dva kupa Grčke te mu donosi naslov europskoga prvaka 1996. svojom nezaboravnom blokadom četiri sekunde prije kraja susreta za konačnih 67:66 protiv Barcelone u finalu u Parizu. Tu godinu prelazi u Minnesota Timberwolvse iz kojih odmah sljedeću sezonu, uglavnom zbog velike zime, prelazi u Los Angeles Clipperse u kojima je od 1997. do 1999., kada se ponovo vraća u Europu, ovaj put u talijanski Fortitudo iz Bologne te klubu pomaže osvojiti prvi talijanski naslov. Potpisao je ugovor s Cibonom, kao njena velika dugogodišnja želja 2001. godine, ali je otišao na operaciju leđa i potom završio svoju sportsku karijeru. Za dvije države osvojio je tri bronce (’87., ’93. i ’95.) i dva zlata (’89. i ’91.) na europskim prvenstvima, dvije bronce na svjetskim prvenstvima (’86. i ’94.) te dva srebra na Olimpijadama (Seul ’88. i Barcelona ’92.). Zlato na svjetskom prvenstvu 1990. nije uzeo jer je otkazao nastupe u jugoreprezentaciji, ali je ono na Univerzijadi 1987.
Kao član hrvatske reprezentacije koja je 1992. godine, vođena košarkaškim Amadeusom s Baldekina, njegovim velikim prijateljem Draženom Petrovićem, dobro u finalu namučila američki izvorni Dream team, dobitnik je Državne nagrade za šport “Franjo Bučar”.

 ZAŠTO SU SE GUBILE LEĆE?

Ideja vodilja?
– Kad sam ušao u prvu momčad i shvatio da mogu ići dalje, bilo je: trening, rad i žrtvovanje.
Problem odjeće i obuće, kako ste to rješavali kada ste bili u Zadru?
– Teško. Imao sam tu sreću da smo svako malo putovali. Pa bi se negdje nešto našlo. Puno, puno teže nego danas.
Zašto su se leće gubile? Jesu li se morale tražiti po parketu i je li bilo tu ikakve namjere da bi se došlo do odmora?
– Nije, nije. Do odmora se znalo doći na drugi način, odvezati vezice i ovo-ono. Ali baš da sam sebi bacam leću iz oka, to ne.
Kako ste podnijeli -37 stupnjeva u Minneapolisu?
– Više me je zgrozila ta brojka. Kako Amerikanci vode o svemu računa, tako i o tim zimama. Središte grada povezano je mostovima iznad ulica, zgrade su povezane tunelima i ti su tuneli grijani tako da je toplo gdje god dođete, jedino ako ne izađete vani. Uđete u auto, upalite ga, ugrijete, izađete u garaži koja je grijana i idete u sistem prolaza koji je grijan. Samo, kada vidite snijeg svuda…
Larry Bird nudio vam je posao skauta? Jeste li još u kontaktu?
– To je bila jedna naša priča. Imali smo ugodno druženje kada je prije nekoliko godina bio u Zagrebu, gdje smo razgovarali o svemu i svačemu. To mi je on bio napomenuo, a ja sam rekao da bi me to moglo zainteresirati. Poslije toga se nismo više čuli, sve je ostalo kao jedna priča.

 VELIKI FINALE U PARIZU

Panajotis Janakis je rekao, nakon što se poskliznuo i izgubio zadnju loptu, da ste trčali kao Carl Lewis s jedne strane igrališta na drugu, a njemu je tih nekoliko sekundi trajalo kao stoljeće, prije nego ste izbananirali José Antonia Montera četiri sekunde prije kraja utakmice, u kojoj je Panathanaikos u finalu u Parizu 1996. dobio Barcelonu 67:66 i svoj prvi naslov prvaka Europe. Nismo Vas nikada vidjeli da ste onako brzo trčali, a i jedino ste vi pravodobno reagirali dok su ostali suigrači ostali kao ukopani.
– To gubljenje lopte bio je šok. Glupo je govoriti jesam li bio svjestan ili nisam, međutim odreagirao sam. Što mi se dogodilo? U jednom trenutku kada sam dotrčavao playmaker Barcelone Korfas pao mi je oko nogu, tako da sam se ja skoro oko njega sapleo. No, preskočio sam ga i bilo je to što je bilo. Tu smo utakmicu vodili 13-14 razlike konstantno. Ali Božo Maljković je napravio jednu izmjenu gdje su oni pogodili nekoliko trica i ušlo se u egal i sad vraćaj se nazad. To nije bilo jednostavno, nije to bila utakmica koju igrate u prvenstvu, to je ipak bio finale.
Igrali ste s najvećim američkim igračem koji je igrao u Europi, Dominiqueom Wilkinsom. Došao je s nekoliko kilograma više, ali u toj utakmici koju ste riješili svojom čudesnom bananom i Wilkins je bio silno značajan.
– Bilo je tu još igrača, poput Janakisa. Ne mogu tu zaboraviti veliku ulogu trenera. Božo Maljković je poznat da ima čvrstinu i disciplinu. Dominique je došao možda s drugačijim razmišljanjima o odnosu NBA – Europa. Vjerojatno je računao da će mu biti kudikamo lakše. No, kada je uvidio da to nije baš tako, ipak je on bio profesionalac i među 10 najboljih strijelaca NBA, prihvatio se posla. Ali opet kažem, tu je Maljković odigrao veliku ulogu.