Pod zvijezdu s Predsjednikom

Ako u slučaju obilježavanja akcije „Oluja” gradonačelnik Vrančić prihvaća kako vijenac postavlja u čast poštenih, hrabrih i nesebičnih branitelja i braniteljica, a ne onih koji su među njima bili kukolj, zašto mu to nije jasno u slučaju boraca i borkinja, partizana i partizanki?

Svaki antifašistički praznik ili obljetnica u  Zadru, s tek jednim izuzetkom iz 2009. godine,   imaju  “ono nešto” od Smojine “Borbene ponoćke” iz “Malog mista”. U toj je epizodi Božić,  pa vjernici idu na misu pjevati crkvene, a  malomišćanska vlast na čelu s načelnikom u  općinsku zgradu na razglas puštati –  borbene.
Svima i nikom
U nas se već ustalio običaj po kojem u jutro  antifašističkog praznika, članovi i članice  Udruge antifašističkih boraca Zadarske županije, vijenac u čast  poginulim antifašistima  postave pod spomenik podignut na Gradskom  groblju borcima palim u NOB-u, a gradska  vlast, predvođena gradonačelnikom,  nakon budnice, vijenac postavi pod spomen ploču svima  i nikom na Narodnom trgu. 
Drukčije nije bilo ni prošlog tjedna  kada se, 22. lipnja, obilježavao Dan  antifašističke borbe i 70. obljetnica  osnutka Prvog sisačkog partizanskog  odreda koji je ujedno bio i prva  postrojba otpora naci-fašizmu na tlu  tada okupirane Europe. Zadarski su  antifašistički borci i antifašisti tim  povodom održali i svečani skup u  dvorani hotela “Kolovare” na kojem,  kako je, također, već uvriježeno, predstavnika gradske i županijske vlasti  nije bilo.  “Proslava u Sisku je godinama pod pokroviteljstvom  Predsjednika Republike, a mi  smo ove godine htjeli  da nam  pokrovitelj bude zadarski  gradonačelnik Zvonimir  Vrančić. Dvaput smo ga pisano  zamolili da primi našu  delegaciju. Nije nam  odgovorio ni na jedan upit, niti  nas je primio”   rekao je na skupu predsjednik Komisije za  tekovine NOR-a Nikola Budija.
Ovogodišnje nesudjelovanje gradske vlasti  u  obilježavanju Dana antifašističke borbe s onima koji su u toj borbi bili Vrančić je obrazložio  riječima: “Mi se odričemo komunističkog sustava kojeg simbolizira Josip Broz Tito”, a iz  riječi kojima je objasnio postavljanje vijenca  pod spomen ploču posvećenu naraštajima domoljuba koji “krvlju, perom i znojem tkahu  slobodni Zadar, slobodnu Hrvatsku”, jasno je,  ne samo kako se HDZ-ova gradska vlast ne  misli odreći fingiranog antifašizma, već i kako  gradonačelnik Vrančić, kad već, eto, mora  zahvaliti antifašistima, onda to čini u usputnom i općenitom nabrajanju svih i nikog  posebno, sasvim u skladu s tekstom na spomen  ploči. Izrazio je poštovanje i zahvalio “svima  onima  koji su se suprotstavili talijanskoj  okupaciji,  zločinačkom fašističkom sustavu,  jugoslavenskoj velikosrpskoj hegemoniji, komunističkom sustavu, svima onima  koji su  omogućili da danas, u  Zadru i u Hrvatskoj,  uživamo  tekovine antifašizma, sadržane u demokraciji, višestranačju, ljudskim pravima,   pravima svih manjina”.
Vrančićeva zahvalnost svima, osim očito  živućim antifašistima, za današnje uživanje  tekovina antifašizma nije u ovoj prigodi ništa  manje bizarna od njegove potrebe odricanja od  komunizma i Tita. Nisu ga, uostalom, antifašisti pozvali da vijenac postavi pod spomenik Titu, niti takvoga u Zadru ima, već pod  spomenik  na kojem piše: “Borcima palim za  slobodu grada  Zadra”.  No, na tom je spomeniku zvijezda, a iako nije čak ni crvena, već  samo gravura zvijezde, pod zvijezdu Vrančić,  ne  može. Upitan o tome, više je puta spominjao  moralne razloge i ograđivanje od zločina.  No,  od zadarskog gradonačelnika i nije traženo da  polaganjem vijenca oda počast ikom tko je  počinio ikakav zločin, već – borcima palim za  slobodu. 
Poučak iz 2009.
U čemu je, dakle, osim ako tijekom čina  polaganja vijenca na antifašistički praznik ne  drži figu u mentalnom džepu, za  Vrančića toliko različito postaviti  vijenac partizanima na Trgu od toga  da to učini pod spomenik na Gradskom groblju? Ako već sumnja u to da  se među borcima palim za slobodu  provukao i koji “kukolj” koji je  počinio kakav zločin, kako taj kompromisni vijenac na “ničijoj zemlji”  umiruje njegovu bojazan od slučajnog  odavanja počasti nekom tko ju možda  nije zaslužio?  Kako mu, uostalom,  uspijeva položiti vijenac pod simbol u  ime kojeg su se vodili križarski ratovi  i palile lomače? Vodeći se istom analogijom,  mori li ga, pri polaganju vijenca u prigodi  obilježavanja obljetnica akcije “Oluja”  savjest  zbog civila ubijenih neposredno nakon akcije?
Ako u slučaju obilježavanja akcije “Oluja”  gradonačelnik prihvaća kako vijenac postavlja  u čast poštenih, hrabrih i nesebičnih branitelja  i braniteljica, a ne onih koji su među njima bili  kukolj, zašto mu to nije jasno u slučaju boraca  i borkinja, partizana i partizanki, pa s njima ne  može, ni pod zvijezdu, niti u “Kolovare”?
Ipak, to da Vrančić zajedno s antifašistima ne  može, nije točno.  2009. godine stajao je Vrančić  upravo pod zvijezdom; petokrakom i crvenom, i  to baš na skupu kojeg su organizirali zadarski  antifašisti na istom mjestu na kojem su to  učinili i prošlog tjedna.  Dogodilo se to na  proslavi 65. obljetnice oslobođenja Zadra od  fašističke okupacije, na svečanoj akademiji  kojom se obilježavalo partizansko oslobođenje  Zadra 31. listopada 1944. godine, što je datum  kojeg već godinu dana kasnije Vrančić nije  obilježio. 2009. nije bila iznimna godina koju je  zadarska gradska vlast provela u osobito  antifašističkom raspoloženju, već je te godine  pokrovitelj svečanosti zadarskih antifašista bio  tadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesić.  Žele li, dakle, zadarski antifašisti gradonačelnika na svojoj proslavi – recept je prokušan. Na raspolaganju im je okrugla, sedamdeseta obljetnica maloiškog ustanka 26.  srpnja 2012. Ostaje im da pozovu Predsjednika,  pa će se vidjeti hoće li gradonačelnikova stolica  ostati prazna.