Došla teta iz Amerike

Došla teta iz Amerike na ljetovanje pa me zvala kod sebe na ručak. To svake olimpijske moram odraditi, didi za ljubav jer je to njegova sestra. Pa istrpim tri sata peglanja o tome kako smo mi Hrvati neorganizirani, nesuvisli i kako se za bilo kakav dokument treba potucati od nemila do nedraga. Dođe mi pitati iz koje je pi… ona ispala, kad joj u Hrvatskoj ništa ne valja, ali pristojnost mi nalaže da držim jezik za zubima.
– A možete misliti kako je tek nama tu živjeti, samo promrsim kroz zube i nastavim slušati o Americi kao zemlji snova. I tako svaki put u nedogled.
Sva sreća kako mi juesej rodbina u prosjeku svako četiri godine dolazi u domovinu, ju nou vot aj min. I na ljeto pa imam skužu da imam puno posla, da ne stignem doći više od jednom i sl.
A onih pedeset dolara, koje već tradicionalno ne možeš odbiti, a najrađe bi, jer imaš osjećaj da imaju osjećaj da si im izbio dijamant iz džepa, najrađe bih vratila i rekla:
– Ne treba teta, vama je potrebnije nego nama. Mi smo ionako navikli na ekonomsku, političku krizu i na stanje na brdovitom Balkanu. Ali vi Amerikanci… ja ne znam kako ste živi obzirom da vam se stabilnost malo poljuljala…
Aj s vragom ti i juesej, rekao bi moj dida na takve stvari. A ja u Meriku planiram već godinama. Od kad mi se prijateljica preselila tamo. Dobila psao bez problema, našla ljubav svog života i sad uživa za pet života. I ne kuka ka ova moja rodbina. Pa pretpostavljam da ovi kukaju per la finta, da slučajno ne bi dali sto dolara, jer običaj od starina je običaj.
A ja sam te dolare počela stavljati sa strane. Jer mi je nekakav dugoročni plan dočepat se te Amerike i otići u posjet drugarici Brankici. Ne rodbini nego prijateljici. A rodbinu želim izbjeći u širokom luku. Sanja i ja već nekoliko godina skupljamo u zajedničku kasicu prasicu šolde za povratnu do NY-a, ali na kraju se svede da to sve spiskamo krajem mjeseca na kvartovsku cugu. I nakon trećeg radlera budne sanjamo kako šetamo sa Brankom po Menhetnu s kavom za van u ruci.
Jednu večer mi je palo na pamet rješenje kako da se dočepamo Amerike a da ne štedimo lovu, jer bi nam samo za karte trebalo proći barem pola života da bismo uštedjeli koju kintu. A još za džeparac, pa šoping… Dolje u bodulima mi je prvi susjed Obama, koji se nedavno vratio iz Juesej, ali svako malo se vraća gore što zbog poslova, što zbog mirovine, a još ni kuću nije prodao. Čovjek bez žene, djece, obaveza. Rekla sam Sanji da bi najpametnije bilo da ih upoznam, možda joj se Obama svidi, pa ako to krene, da se dočepamo fakin Amerike. U tom bismo slučaju mogle ostati i malo duže jer bismo imale sređen smještaj. To mi je nekako bolja opcija, jer mi je prejadno da Branki otkidamo od usta da nam šalje za avionsku kartu. Ovako, možda vidimo Las Vegas, Teksas i Nijagarine slapove. Hu nous?!
Ako to s Obamom ne upali, jedina šansa nam je barba Šime Australac. Koji isto nema bliže rodbine od Sanjine, a svako ljeto se kod njenih zaleti na mjesec dana. Pa ako brzo napiše oporuku, a smrt ga lijepa, kako kaže, dočeka u domovini, ostvarit će se nama i Amerika i Australija.
Mare ([email protected])