Medalja bi bila svjetsko čudo, ali imamo se pravo nadati

Za većinu sportaša termini treninga su nešto s čime nema problema. Trenira se od vremena x do vremena y, ali zna se točno kada je to. Ipak, ima i onih koji ne znaju kada će trenirati. Dođu i – čekaju.
– Čini se da bi moglo zapuhati tako da imamo malo vremena za razgovor – rekao nam je zadarski olimpijac Petar Cupać (1980.) kada smo dogovorili dolazak na Vitrenjak i obavili završni razgovor pred odlazak u Rio.
– Čekamo već dugo, ali vjetra nema i nismo mogli na more. Što radimo dok čekamo? A ništa, obavljamo razgovor za medije, ha, ha – brzo se u razgovor uključio sedam godina mlađi Pavle Kostov (1987.). Od 2007. Cupać i Kostov natječu se u olimpijskoj klasi 49er i nastup u Riju bit će im već treće olimpijske igre. Njihova suradnja počela je nakon Olimpijskih igara u Ateni 2004. na kojima je Cupać nastupio u klasi 470 s Tomislavom Bašićem.
Cupać: Pavle i ja pokušali smo u 470, ali Šime Fantela i Igor Marenić već tada bili su nam neuhvatljivi. Nije bilo druge nego promijeniti klasu. Bila je to dobra odluka.
Fantela i Marenić, koji su u međuvremenu postali članovi Svetog Krševana, mogli su nesmetano napredovati u 470, a Kostov i Cupać brzo su se snašli u 49eru.
Zadrani su u Pekingu u konkurenciji 20 posada zauzeli su 17. mjesto, a isti rezultat ostvarili su četiri godine kasnije u Londonu.
Cupać: Nisu to bili neki vrhunski rezultati. U Peking smo stigli kao zadnji s normom, malo tko je od nas nešto očekivao, ali bilo nam je jasno da smo sigurno bolji od nekoliko posada. Realno je bilo očekivati plasman oko 12.-13. mjesta.
Kostov: U London smo otišli s većim ambicijama. Iza nas je bilo petogodišnje iskustvo u ovoj klasi, bili smo u dobroj formi i prognoze su bile da možemo biti među prvih deset, odnosno u plovu za odličja. Nismo uspjeli, i tamo smo bili 17., a značajno nas je poremetila Petrova ozljeda budući da je tri tjedna prije Igara slomio dva rebra tako da cijelo to vrijeme nismo mogli trenirati.
Cupać: Imali smo i problema s opremom. Unatoč svim poteškoćama očekivanja su bila veća od 17. mjesta.
Novac je glavni razlog što su Petar i Pavle među rijetkim posadama koje u Rio stižu prvi put.
Cupać: Od Londona su prošle četiri godine u kojima je većina posada otišla u Rio na neke regate. Tamo su trenirali, upoznali se s olimpijskim regatnim poljem, proučavali smjer vjetra i svega ostalog što je jedriličarima bitno. Ukratko, upoznali su teren. Nama to nije uspjelo što bi nam mogla biti velika zapreka u Riju.
Kostov: Naše spoznaje o tome što nas očekuje u Riju vezane su za ono što smo čuli od drugih. Dosta su nam toga prenijeli Fantela i Marenić. Šime mi je rekao da su uvjeti takvi da svaka od 20 posada može osvojiti zlato.
Cupać: Dakle, i mi imamo šanse.
Kostov: Ako Šime tako kaže… Svi se na olimpijskim igrama nadaju medalji, tako i mi. E sad, je li to realno, vidjet ćemo. Za nas bi uspjeh bio nakon 12 regata biti među prvih deset koji će jedriti plov za odličja.
Cupać: Dobro smo se spremili s našim trenerom Karlom Krpeljevićem i Filipom Eškinjom s kojim smo odradili kondicijski dio. Radili smo naporno u okviru mogućnosti koje imamo.
Bez obzira kako će proći nastup u Riju obojica su čvrsti u odluci da će po povratku kući i službeno završiti karijeru ne samo u klasi 49er već uopće u jedrenju.
Cupać: Nema govora o svađi ili nekim sličnim problemima koji se mogu dogoditi. Jednostavno, zaključili smo da nakon Rija profesionalno olimpijsko jedrenje trebamo staviti po strani. Imam suprugu i dvoje djece i od nečega treba živjeti. Ovo što smo do sada Pavle i ja radili donijelo nam je puno sportskog i životnog zadovoljstva, ali dalje ne ide.
Kostov: Ja se uskoro ženim i trebam početi razmišljati na drugačiji način. Mi smo posada koja nije osvajala medalje na svjetskim i europskim prvenstvima tako da nismo uspjeli ostvariti određena financijska prava koja donose ti rezultati. Biti negdje u sredini ili gornjem domu, trenirati svaki dan čekajući hoće li zapuhati vjetar da možemo izaći na more je nešto od čega nema dugoročne koristi. Životi su nam krenuli u smjeru u kojem za egzistenciju moramo tražiti neka druga rješenja.
Ni zlato u Riju ne bi promijenilo ovu odluku.
Kostov: Ako bismo osvojili medalju, a Šime (Fantela pr. a.) kaže da možemo, to bi nas dodatno potaknulo da završimo s ovim poslom. Smatram da je najbolje povući se kad si na vrhuncu. Kao Janica Kostelić.