Mijenjam sunce, more, sol za mir, tišinu – i kišu.

E je sam naivna, čudi me kako do sada nemam već kilo djece. Svaki put do sada kad bi Vakula najavio kišu, ja bih ga poslušala i odgodila sve planove tog dana. Jer kad pada kiša, najdraže mi je ostat doma, sakrit se pod dekicu i vegetirati. Nema većega gušta. I mislim da nitko ne mrzi ljeto i turiste koliko ja. Nervira me gužva, nerviraju me stranci, nervira me taj metež… Dobro, puno toga mene inače u životu nervira i čini me čangrizavom neudanom curom, ali… ne znam mogu li svoj dignuti tlak ičim usporediti kao s tom sezonom. I rado mijenjam sunce, more, sol i krcate orgulje za mir, tišinu – i kišu.
E, a kako spomenuti Vakula zna prečesto pogriješiti u svojim prognozama, a meni to dozvizdilo, lijepo sam se skupila s podsmjehom na njegovo dozivanje kiše i otišla na jedan dan kod prijateljice. Razlog tome je i što mi je rekla da će joj doma biti brat u kojega sam ko klinka bila zaljubljena do besvijesti. Eh, kad je to bilo…
Taj isti njen brat koji je kao malu vukao za pletenice i bio tiha patnja srca moga, još uvijek je, ni sama ne znam kako, nekim čudom ostao neoženjen i slobodan. Pripremila sam ja i kostimiće, friško se piturala i prekrila izdajnički korijen kose u kojoj mi se u ranim tridesetima provuče koja sijeda jer sam na tome išla na babinog strica koji je s dvadeset i nešto bio potpuno bijel… Sakrila sam i ostale nedostatke jer sam s obe strane familije od svakoga pokupila ponešto, ono nevaljalo, ofkors. I pripremila se ja za susret sa Šimom kojeg godinama nisam vidila, jer je prijateljičina baba uvijek nekako potajno navijala, dok smo još klinci bili, da im pomorčeva kći uđe i službeno u familiju.
Susret sa Šimom je bio poprilično šokantan. Je, i dalje ima dva metra, plave oči ali kose skoro nigdje. Ne mogu reći da Šime i dalje nije zgodan, ali od rokera pubertetlije pretvorio se u nekog drugog Šimu – onoga koji vozi bager i sluša Tomsona. E jebalo ga… Bager bi još mogla i preživjeti, ali Tomsona već malo teže. Razočarenju nije bilo kraja. Srušene iluzije i djevojačka prva zaljubljenost natjerale su me da požalim što prvu simpatiju nisam ostavila negdje duboko zakopanu u sjećanju…
A onda dok smo navačer sjedili svi skupa na terasi opizdila je kiša. Sjetila sam se da sam sve prozore u stanu ostavila otvorene, da je kasno da se sad pokupim i vozim stotinjak kilometara do Zadra. Kvragu i dignuti parket, kvragu i mokri podovi, što je tu je… I to mi je u tom trenutku bilo lakše prebroditi negoli to da se zgodni dečki pretvaraju u ćelave starce. I činjenica da ni meni godine nisu stale. Jedina utjeha mi je bila da tu i tamo da je pokoja sijeda na mojoj glavi pis of kejk u odnosu na Šiminu pistu za komarce.
– A je smo ostarile Mare, rekla mi je Šimina sestra.
– Ma je, grozim se i pomisli na to. Ne želim ni pomisliti kako mi je vrijeme proletjelo i kako se, što je mojoj babi, jednoj i drugoj najveća trauma, nisam još udala.
– Stari se, stari se…, zapjevao je Šime omiljenu pjesmu svog pjevača, a meni je već bilo mučno od nabijanja komplkesa godina koje su nas stigle. Nečujno, nepozvane, same…
Kad sam se vratila doma, skupljala sam vodu po podu i brisala mokre zidove. I razmišljala kako sam još uvijek mlada. Emancipirana i mlada. Obukla sam minicu, štikle… a onda sam se pogledala u ogledalo i sama sebi izgledala smiješno. Presvukla se u traperice i šlape, spustila se u kvartovski na kavu. I naručila pivce za živce. Stres se pivom liječi. Živjela ja sebi, ne baš sto godina, ali bar još pedeset!
Mare