U Zadru godišnje samo pet sahrana u urnama

Primjerice, lani je u Zadru umrlo 658 osoba što bi značilo da je u 2008. godini u Zadru na 130 umrlih tek jedan bio sahranjen u urni. Na ovom području, prema riječima direktora Nasada Hrvoja Grdovića, nije primijećen trend niti povećanja niti smanjenja interesa za kremiranje

Kremiranje, odnosno spaljivanje pokojnika, drevni je čin koji se u Aziji, osobito u Indiji prakticira već tisućljećima. Na Zapadu je, pak, do 19. stoljeća jedini način ukopa bilo pokapanje u grob. U Europi se, dakle, s kremiranjem započelo pred dvejestotinjak godina, a glavni razlog za to bio je “praktične”, higijensko-zdravstvene naravi.
U Hrvatskoj je kremiranje najraširenije na zagrebačkom području, što je i razumljivo s obzirom da se u glavnom gradu nalazi jedini krematorij u državi. Iako je u posljednje vrijeme kremiranje postalo svojevrsni trend, i na sjeveru Hrvatske puno je rasprostranjenije sahranjivanje ukopom.
Ispunjavanje pokojnikove želje
To se može objasniti tradicijom i kršćanstvom koje je u Hrvatskoj kao i u ostatku Europe dominantna religija. Naime, vjerovanje u uskrsnuće tijela sastavni je dio kršćanstva, a polaganje umrlog u grobnicu smatra se najdostojanstvenijim vidom odnošenja prema tijelu pokojnika.
Na jugu Hrvatske pa tako i na zadarskom području kremiranje je prilično rijetka pojava.
Kako smo doznali od Hrvoja Grdovića, direktora gradske komunalne tvrtke “Nasadi”, u Zadru u prosjeku godišnje bude samo pet sahrana u urnama. Primjerice, lani je u Zadru umrlo 658 osoba što bi značilo da je u 2008. godini u našem gradu na 130 umrlih tek jedan bio sahranjen u urni.
Na ovom području, prema Grdovićevim riječima, nije primjećen trend niti povećanja niti smanjenja interesa za kremiranje.
Vlasnik Pogrebog poduzeća Memory u Zadru Romano Skroče kazao je da je preko njegove tvrtke u posljednje dvije godine bilo organizirano desetak sahrana u urnama.
– Kremiranje se u najvećem broju slučajeva vrši kako bi se ispunila želja pokojnika, ističe Skroče te napominje da je u organizaciji njegove tvrtke bilo dosta sahrana u urnama koje su se odvozile u inozemstvo. Dakle, u slučajevima kad su pokojnici bili strani državljani.
Cijena sahrane u urni
Urne se mogu pohraniti i u grobnicu i u pretinac, a u Zadru se najčešće pohranjuju u pretince za pohranu posmrtnih ostataka, koji se nalaze u predjelu starog groblja. Cijena pretinca za urnu na zadarskom Gradskom groblju iznosi 5.141,81 kunu s PDV-om.
Posipanje pepela pokojnika po moru, rijekama ili drugim mjestima koja su za života umrlog bila važna, često se može vidjeti na filmovima. No, prema saznanjima Hrvoja Grdovića, takvih slučajeva u Zadru ipak nije bilo.
No, u slučaju da netko želi urnu odnijeti kući ili pepeo umrlog posuti, primjerice, po morskoj pučini, može to učiniti uz odobrenje koje daje tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za komunalne poslove uz prethodno mišljenje tijela jedinice lokalne samouprave nadležne za poslove zdravstva.
Kao i slučaju svakog ukopa izvan groblja što je regulirano člankom 12. stavkom 3. Zakona o grobljima.
Što se tiče usporedbe financijske strane sahrane u uranama i tradicionalne sahrane i Grdović i Skroče jedinstveni su u mišljenju da troškovi ovise prvenstveno o odabiru pogrebne opreme.
– Tradicionalni ukop može čak biti i skuplji. Trošak kremiranja zajedno s odvoženjem pokojnika u Zagreb i dovoženjem urne natrag u Zadar iznosi oko 3.200 kuna bez PDV-a. Tu je i sanduk od 950 kuna te PVC vreća od 150 kuna. Ako se uzme u obzir da se cijene skupljih lijesova kreću do 5.000 kuna te da se ukop na Gradskom groblju plaća od 1.500 do 2.000 kuna, a pohranjivanje urne 1.100 kuna, u tim je slučajevima sahrana u urni i dosta jeftinija, kazao je Romano Skroče.
Krematorij u Zadru?
Kad je riječ o vremenu koje prođe od smrti do sahrane u urni, naši sugovornici informiraju nas da prosječno prođu tri ili četiri dana. Ovisno o slobodnom terminu u Krematoriju u Zagrebu.
Na pitanje može li se u budućnosti očekivati povećanje interesa za sahranama u urnama, a s obzirom na potrebu za uvijek novim širenjem groblja, Hrvoje Grdović odgovara da će pokazati vrijeme. Naime, tradicija sahrane u lijesu duboko je ukorijenjena.
– S obzirom da je za pretince potrebna manja površina nego za grobnice, takav način sahrane bio bi doprinos rješavanju problema s nedostatkom ukopnih mjesta, kazao je Grdović. Što se tiče eventualne izgradnje krematorija u Zadru, direktor “Nasada” podsjeća da je u tijeku planiranje izgradnje novog gradskog groblja te da će o izgradnji krematorija odlučivati Grad Zadar, sukladno veličini i isplativosti investicije.
Urne se u Zadru ipak mogu kupiti i to u Nasadima gdje se uz lijesove, lijesove za kremiranje, sarkofage, polusarkofage i ostalu pogrebnu opremu nude i urne.
Cijene urni kreću se od 300 do oko 2.200 kuna.

 Crkva ne osuđuje kremiranje, ali preporuča pokapanje

Na portalu napoznatijeg katoličkog tjednika Glasa koncila pronašli smo odgovor na pitanje vjernika kojega je zanimalo je li kremiranje grijeh.
– Neke udruge i sekte propagiraju kremiranje s protuvjerskim i protukršćanskim duhom; žele, naime, pokazati da smrću “sve završava”, to jest da duša nije besmrtna i da ne postoji uskrsnuće. U tome kontekstu treba razumjeti i zabrane Katoličke crkve. Ne osuđuje se kremiranje u sebi, već protuvjerska i protukršćanska ideologija koja ga je pratila. Osim toga, Crkva je uvijek u nuždi dopuštala kremiranje (npr. u doba kuge ili ratova) i nikada nije izjavila da je u suprotnosti s besmrtnošću duše i uskrsnućem mrtvih.
Posljednjih desetljeća s velikim se poštovanjem govori o kremiranju i priznaje se da se danas često traži ne zbog mržnje protiv Crkve ili protiv kršćanskih običaja i navika, već zbog higijenskih, ekonomskih ili nekih drugih razloga javne ili privatne naravi (usp. Instrukcija Kongregacije Sv. Uficija, Kremiranje pokojnika, 1963). I Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgija ponovio je da je kremiranje način pokopa koji poštuje dostojanstvo pokojnika, isto tako kao i ukapanje u grob.
Kremiranje ne dira dušu, koja je neraspadljivi dio osobnoga ja, već samo brzo uništava raspadljivi dio, to jest u nekoliko sati ostvaruje ono što narav izvrši u više godina. Osim toga, nove prilike prisiljavaju da se taj način pokapanja mrtvih sve više uzima u obzir i zbog nedostatka prostora na grobljima te zbog zaštite okoliša i javnoga zdravlja. U promijenjenom kulturnom ozračju Crkva potvrđuje i preporučuje pokapanje u grob, no ne zabranjuje kremiranja: »Crkva usrdno preporučuje da se čuva pobožni običaj pokapanja tijela preminulih; ipak ne zabranjuje spaljivanje, osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskom nauku« (ZKP, kan. 1176, par. 3).
Valja dodati i to da kremiranje nije prošireno u Hrvatskoj, no može se predvidjeti da će se svakako broj povećati, osobito u gradskim središtima koja se sve češće suočavaju s nedostatkom prostora za proširenje groblja. Budući da u Hrvatskoj nema zakonskih zapreka za kremiranje, ono se redovito provodi i ureduje prema određenim kriterijima, među kojima je prvo izražena volja samoga pokojnika, potvrđena prije smrti pred njegovim najbližima da mu se tijelo spali. Taj obred u sebi ima veliko dostojanstvo. No, pogrešno bi bilo kada bismo o kremiranju tijela govorili kao o tobožnjoj “velikoj civilizacijskoj stečevini”, jer pokapanje tijela u grob, koje je i danas u većini slučajeva, ima svoju vrlo vrijednu tradiciju i bogatu simboliku koju ne treba površno “gurnuti u drugi plan”.