Dio naših obitelji je u Africi

Mi stvarno živimo prisustvo tog djeteta u našoj obitelji. On je baš član naše obitelji. Naša kći je rekla: “Naš braco u Africi.” Stalno vrte njegovo ime, pitaju kad ćemo ga vidjeti, kad će on nama doći, kaže Milana Sedić, jedna od kuma djece koja se uz minimalna sredstva školuju u Kongu

Katembo Kanduki, Kasereka Maghuta, Evariste Kiruma, Mumbere Moise, Nzanzu Mayani… neka su od brojnih imena pristiglih iz Konga u više župa Zadarske nadbiskupije, čiji su vjernici pomogli potrebe školovanja djece u misiji Kimbulu, biskupiji Butembo Beni u Kongu, u kojoj djeluje hrvatski misionar fra Ilija Barišić. Mala sredstva za naše prilike tamo su dužeg staža: cjelogodišnje školovanje osmoškolca iznosi 50 eura, srednjoškolca 100, a studenta 300 eura. Plod fra Ilijina prošlogodišnjeg pohoda Zadru, posredstvom fra Drage Ljevara, gvardijana zadarskog samostana sv. Frane, dobio je svoj najdirljiviji izraz. Kumovi su dobili ime i prezime djeteta koje su pomogli i osnovne podatke što im je to dijete učinilo izrazito bliskim.
Nama je teško razaznati spol imena Paluka, Kahambu, Kambale, Muhengu, pa je fra Ilija uz svako ime označio dječak ili djevojčica, datum rođenja, razred, kojeg roditelja imaju (većina su bez oca, uz nekog piše sirotinja) i prolazni uspjeh. Tabela s tim podacima uzrok je velike radosti tzv. kumovima, jer su se mogli identificirati s djetetom koje su pomogli.
Na Puntamici 36 kumstava
– Časnom dužnošću smatram dostaviti vam ocjene učenika osnovnih i srednjih škola, prenijeti zahvalna pisma učenika i osobnu molbu za bolji uspjeh naše suradnje. Hvala na razumijevanju, suradnji i pomoći za školovanje siročadi i siromašne djece u misiji Kimbulu. Dragi kumovi, Gospodin vam dao svoj mir! (…) Dijete je najveće bogatstvo i najobilniji Božji blagoslov. Primite svoje kumče kao Božji dar i blagoslov. Preporučujem u molitve svako kumče i sve obitelji, napisao je kumovima između ostalog fra Ilija Barišić.
Župnik zadarske Puntamike Emil Bilaver, kojem je u akciji pomogla i s. Matea Radman, zadovoljan je zbog odaziva 36 kumstava u svojoj župi. Ljudi će nastaviti pomagati, kaže. Zamolit će fra Iliju da pošalje i slike djece. Don Emil pomaže 11-godišnjeg dječaka, a njegovu dvojicu braće pomažu don Emilovi župljani Darko i Snježana Tesco, koji su izgubili sina jedinca. Bilo bi dobro u župi osnovati misijsku grupu koja će moliti za tu djecu, povezivati se, kaže don Emil.
Katedrala sv. Stošije pomaže 67 djece i dva studenta. Iz Srca Isusova na Voštarnici je 35 kumstava, iz sv. Frane 82 za osmoškolce, 17 za srednjoškolce i tri za studenta. Gotovo sva djeca su ostvarila prolaz u sljedeći razred, uspjehom između 50 i 60 posto. Kasereka Maghuta, učenica šestog razreda, bez oca, postigla je čak 77 posto. Oni koji imaju manje od 50 posto ponavljaju razred. A da tamošnji sustav nije baš ‘labav’ potvrđuje rečenica fra Ilije: „Ipak ima iznimaka, kad učenik ima 50 posto a mora ponoviti razred.”
“Kao da treće dijete dobivam na ruke”
Dojmove o toj plemenitoj akciji s nama su podijelili župljani Puntamike. Šestogodišnja Petra nosi papir na kojem je flomasterom označen Vuvyondo, čije ime bez problema izgovori. Njeni roditelji Milana i Davor Sedić kažu:
– Svrha je nas našla, ne mi svrhu. Prije godinu dana smo skupljali novac od ambalaže u kutijicu ‘Misija’. Ali je nismo otvorili. Po akcijama preko TV-a vidi se da Hrvati jedni drugima pomognu. A tko njima uskače, u Africi, okruženi ratovima? Ideja fra Ilije i don Emila, to je bilo to. Osjetili smo da je vrijeme da se škrabica otvori. Odlučili smo se za srednjoškolca jer će djeca za 50 eura prije naći skrbnike. Na jednoj smo plaći, imamo dvoje djece. Časna sestra je izvadila papir i rekla: ‘Evo, odaberi dijete!’ Bila sam kao oduzeta, mislila sam kao da odlučujem o nečijoj sudbini, kao da treće dijete dobivam na ruke. Pogled je pao na to ime. Dječak. Došla sam kući, sva sam se tresla. Mi stvarno živimo prisustvo tog djeteta u našoj obitelji. On je baš član naše obitelji. Naša kći je rekla: ‘Naš braco u Africi.’ Stalno vrte njegovo ime, pitaju kad ćemo ga vidjeti, kad će on nama doći; kad ćemo dobiti loto pa mi ići u Kongo. To nije ime na papiru ili režija koja se plaća, pa da nećeš plaćati. Nego kao da je tvoje dijete u Zagrebu, financiraš ga i moraš mu dati, kaže Milana.
“Braco Vuviondo”
Nekoliko stotina kuna godišnje može izazvati tako intenzivan doživljaj u životu čovjeka.
– Ovo je najjeftiniji ‘fiks’, kako mladi kažu, koji možeš dobiti. Puno veću uslugu oni čine nama nego mi njima, kaže Milana.
Suprug Davor dodaje kako je bilo teško odlučiti se na takvu obvezu, ali su je zajednički prihvatili.
– Bilo je i takvih misli, koliko dugo pomagati, ali to smo odagnali od sebe. Stvarno nam je peti član obitelji.
Davor ističe da bi trebalo raditi na osvještavanju toga jer većina ljudi ne zna da taj iznos može učiniti toliku razliku. Kad bi se to posvijestilo i učinak bi bio jači.
– Postoji zadnja točka gdje to netko prima. Saznali smo da se slavila misa s 10.000 ljudi. Učinka ima, grade se škole, djeca su sretna. Na TV-u vidimo njihove osmijehe od uha do uha. Oni žive sreću, kaže Milana, a njena Petra će:
– Sretna sam. Voljela bih vidjeti svoga bracu. Zove se Vuviondo. Sa sestrom Lanom pričam o njemu. Lana je i preko interneta tražile gdje je Kongo, ‘guglale’ su potrebno, htjele bi ga vidjeti i na slici.

Pismo afričkih srednjoškolaca

Zadarske dobročinitelje i kumove obradovala su dva pisma, osmoškolaca i srednjoškolaca iz Župe sv. Josipa u Kimbulu. Uime učenika srednje škole “Siročad i siromašni” pismo su potpisali učenici Kahambu Katsomwa, Muhindo Kalumbi i Kahambu Mwendera. Naslovljeno “Zahvale i priznanje”, pismo je s francuskog preveo fra Ilija. Srednjoškolci pišu:
“Za pojedince školovanje ovisi o vašoj roditeljskoj ljubavi i dobročinstvu. Mi to znamo sigurno – da se vi ne žrtvujete za naše školovanje, nitko od nas ne bi bio ono što jest danas, korisnik znanja naših profesora i odgojitelja. Više razloga uzrokuje neškolovanje i nepismenost djece: pretjerano siromaštvo ili neishranjenost, jer kaže se: Prazan stomak nema ušiju za slušanje. Mnogi roditelji koji imaju puno djece kažu: ionako se nakon završene škole nema gdje zaposliti, a kopati i obrađivati polje može se i bez škole. Mi to osjećamo jako dobro, neishranjenost i manjak hrane, stalna nesigurnost, pljačke i neredi, glavni su razlog mnogih neuspjeha u našim školama; mnogi moraju ponavljati. Uz sve to, radosni smo što vas možemo izvijestiti, pa i obradovati, da su naši maturanti zaista dobro uspjeli na ispitu zrelosti. U našem Institutu  Kimbulu (Srednja pedagoška škola Kimbulu) od 22 maturanta, njih 18 uspješno su položili državni ispit mature. Prvi u tom završnom razredu imao je 61 posto. On i još jedan iz istog razreda, na našu veliku radost, odlaze u veliko sjemenište, da postanu svećenici. A sve su to plodovi vašeg zalaganja i vaše pomoći za naše školovanje. Zato, dragi naši dobročinitelji – mi vam ne prestajemo iskazivati naše priznanje i zahvale. Jer da vi ne činite da nam omogućite školovanje, svega navedenog ne bi bilo. Zahvaljujući vašim dobrim djelima i roditeljskoj ljubavi koju očitujete prema nama, i mi se već osjećamo jedno s vašom djecom u vašoj obitelji. Osjećamo se s vama kao jedna obitelj i obećajemo vam da ćemo uvijek ostati sjedinjeni s vama u našim svakodnevnim molitvama. A i vi se molite za nas. Mi vam zaista nemamo što dati ni pokloniti, ali smo uvjereni da vas Svemogući Bog može i hoće neizmjerno nagraditi. Mi vas želimo ohrabriti da ustrajete u dobročinstvu, te u ime svih đaka srednjih škola naše župe, želimo vam dug i sretan život. To je glas i riječi vaše djece.”

…i osnovaca

Dobročiniteljima su zahvalni i tamošnji osmoškolci. Oni su pisali na Kiswahiliju. I to je pismo fra Ilija preveo i poslao:
„Prije svega, pozdravljamo vas u ime Gospodina i našeg Spasitelja Isusa Krista. Mi smo đaci Siročad i siromašni Osnovne škole Kimbulu. Mi govorimo naš domaći jezik kinande, a u školi učimo na kiswahili; od petog razreda učimo i francuski. Zato vam pišemo na kiswahili. Mi smo svi radosni i zahvalni jer smo sretno završili školsku godinu, zahvaljujući vašoj samilosti i milosrdnoj ljubavi koju nam iskazujete školujući nas. Bez vaše pomoći mi bismo morali ostati kod kuće, bez ikakve mogućnosti da učimo u školi kao i druga djeca. Mi, vaša djeca, molimo vas kao naše roditelje, nemojte posustati, nego nastavite činiti to divno djelo ljubavi – jer naše školovanje i naša budućnost ovise o vašoj roditeljskoj milosti. Hvala vam za dosadašnju pomoć i što ćete nas i dalje pomagati. Svi mi pozdravljamo vas, sve naše roditelje i dobročinitelje. Molimo Boga da blagoslovi vas i svako dobro djelo vaših ruku. Uime svih đaka siročadi OŠ Kimbulu i ostalih osnovnih škola naše župe: Kavugho Kitamuliko, Katembo Kivatsi, Kasereka Muhindo, Masika Waruvwene.”

Nastavit ćemo pomagati

Marijana Ukalović pomogla je 16-godišnjeg srednjoškolca koji ima oca. S obitelji je odabrala dječaka jer i ona ima dva sina:
– Drugačije je kad vidite točan podatak. Postoji neka emocija kad pročitate ime, vidite taj datum rođenja. Neku bliskost osjetite. Pitali smo se bi li mogao doći kod nas.
Udovica Ljiljana Bumbar je uplatila za osmoškolca. Kad je to ispričala sinu Dinu, rekao je kako i on želi isto.
– Bili smo presretni kad smo dobili ime djeteta. Prekrasan osjećaj. Pričali smo prijateljima pa mi se javilo još šest obitelji. Pod mojim imenom se vodi osmero djece. Moja zaova, njezin sin, prijatelj… govorila sam o tome i na poslu. Neki iz Zagreba žele i dalje pomagati. Sretni smo ja, sin i sve obitelji. Nastavit ćemo i dalje. Voljela bih da jednog dana to dijete i dođe kod nas, kaže Ljiljana u suzama, povezavši te emocije s ljubavlju za preminulog supruga.

Djeca pitaju mogu li im kupiti igračke

Zrinka i Ivan Rogalo pomažu osmoškolku i osmoškolca.
– Koliko dugo bude trebala pomoć, nismo ograničili na godinu. Muž i ja inače za Božić i Uskrs šaljemo za misije i pomoć našim svećenicima. Tako nas je dirnulo kad je don Emil rekao za tu akciju. Isti tren smo rekli da će suprug uzeti jedno, ja drugo. Ne mislim samo na sebe i svoju obitelj, Bog je dao da mislim i na siromašne, kaže Zrinka.
– Lakše se osjećam što sam dao tu sitnicu. Mene je pogodilo što njeno nema majku, moje oca. Vidi se da je to bijeda. Pomagat ćemo dok smo živi. Nama daje Bog, i mi ćemo drugima, kaže Ivan.
Gledali su i DVD od fra Ilije o tamošnjem životu. Rogalovi imaju troje unučadi:
– Samo pitaju kako se ta djeca zovu, mogu li nekako pomoći, poslati im novca da kupe igračke…
Ivan kaže da bi ih volio jednom upoznati, a kad se jednom odluče oženiti, udati, možda ih pozvati i na svadbu, za prave kumove.

“Kukamo iako imamo više nego nam treba”

Bračni par Ivanka i Zdenko Baričević školuju dva osmoškolca.
– Radosni smo. Imamo jednu kćer, to je kao neka kompenzacija. Drago mi je da se može pomoći. Nama to nije neki novac, a njima to puno znači i pomaže. Mi imamo svega više nego nam treba, iako smo skloni kukanju. Kad čovjeku dobro ide, treba se sjetiti da postoje ljudi kojima ide loše, kaže Zdenko, a Ivanka će:
– Ta će se djeca veseliti. Imamo sve, a netko za kap vode ili za zalogaj riže treba prijeći kilometre. To je velika stvar i veselje. Čovjeka čini punim da može tako pomoći. Nije bilo dileme.
Ivanka i Zdenko obvezali su se četiri godine plaćati 100 eura godišnje, svatko po jednog osmoškolca.
– To ćemo mi poštovati. Neka im Bog da sreću, neka budu zdravi i veseli, poručuje Zdenko.

Znam kako je majci teško kad ne može dati svome djetetu

Zdenka Marin pomaže dječaka.
– Ima oca i majku, rođen je 2. srpnja 1993. g. Na Kursilju smo razgovarali kako činiti dobro. Jedna žena je svjedočila da je postala kuma djetetu u lošoj situaciji. Razmišljala sam o tome, potaknule su me i tužne i teške slike o tome. Posebno mi je drago da ima oca i mater. Znam kako je majci teško kad ne može dati svom djetetu. Neka im bude lakše. U situaciji su da ne mogu. Nama je Bog dao da možemo, kaže Zdenka, čiji je sin Jeronim prior benediktinskog samostana na Ćokovcu.
– Rekao mi je: ‘Mama, dobro je činiti dobro.’ Ja uzmem taj papir, pogledam ime, datum rođenja, mjesto, državu; nekad pogledam na zemljopisnu kartu. Sasvim je drugačije kad to vidiš. Osjećaš kao da je to postalo dio tebe. Taj plemeniti osjećaj te obogaćuje i čini te boljom osobom.”