Važno je biti Dikanica

Eto, cjepivo protiv svinjske gripe je došlo, a Lampaša se, izgleda, zaručila. Odma mi je lakše, jedna briga manje. Valjda će žena sad prestat histerizirati javno, valjda joj je srce na mjestu jer važno je biti Dikanica. A između dikanice i đikanice u konačnici je samo jedna zanemariva crtica.
Još da ona mala što prolazi s peticom na faksu, a ne zna što znači riječ ucjena operira nos, skine dioptriju, još jednom promasira cice i preseli se u Zagreb, već će se normalnije moći disati u medijski zagađenom prostoru. A i manje je audijaša vani koji se hvastaju konjima koje je teško utirat u garažu, tako da se fakat normalije diše.
Stiglo je cjepivo protiv ove strašne gripe. Ja sam se odlučila ne cijepiti. Što mi je suđeno – suđeno mi je. A sa svinjama se, načelno, već odavno ne družim jer sam napravila selekciju u vlastitom zoološkom vrtu, pa mislim da nema potrebe bosti se bezveze. Ali to ja samo mislim, a kaj bu – bu. Pa ako me vrag treba odnijeti, neka me odnese tako, pa će se bar imati o čemu prepričavati u obitelji s koljena na koljeno.
Odradila sam špicu u subotu. Nisam se dugo spremala, ali sam zaključila da moram kupiti nove crne čizme. I to ravne jer sve ove s petom koje nosim nisu prikladne za igru s prijateljičinom djecom. Em sam morala s njima kao kuma odraditi i vrtuljak, i vlakić i trčati za njima po blatu, tako da sam odlučila popodne u šoping po nešto kežual čega nema baš previše u mom ormaru. A što ću kad nisam sportski tip, ja sam kao i Viki Beki – od sporta volim jedino sportaše. A moj trenutno jedini dodir sa sportom je nogometni dres u kojemu spavam već godinama i nema bolje pidžame od njega. A dobila sam ga, dok sam se još davnih dana petljala s nogometašima i njihovim spikama. Eto, nije uspjelo jer je on nogometaš, a ja nemam pojma o nogometu. I nisam imala ni živaca ni volje učiti što je korner, a što aut, ni sjediti dvi ure subotom na hladnoj tribini i smrzavat se.
Uglavnom, iz grada smo išle s djecom na pizzu u Šime. Onako blatnjava, baš mi je bio neugodnjak. A kad smo sjele, dok su se djeca zabavila, nas dvije smo napokon malo proćakulale. A onda smo se dotakle i neizostavne politike. Mali Petar je ćulio na po uha i samo uletio:
Teta Mare, je li ti imaš šest milijardi kuna?
Nemam ljubavi. To je puno novaca, rekla sam mu.
Više od dvista kuna?, pita me opet.
Je, puno više od dvista kuna.
A je li za šest milijardi kuna možeš kupit onu veliku garažu i autiće u Turbo Limaču što sam ja molio maloga Isusa da mi donese za Božić?
Ih Petre, ne samo to, možeš kupiti i pravu garažu, i pravu cestu, i pravi tunel i pravi helikopter i još svašta.
Uh, onda sam se zajeba, treba sam napisat Božiću da mi donese šest milijardi kuna, a ne to iz Turbo limača, ispalio je mali.
Naravno da mu je mater pošizila što beštima, a meni je došlo za umrijeti od smijeha:
Ali Petre, to su ogromni novci, ne može toliko u vreći nositi ni Dida Mraz ni MaliIsus. Pa tko bi toliko novaca prebrojio?
Je li to više od naše dvije kasice prasice?
Je ljubavi, već je bila nervozna Ina.
Pa onda neka donese u vrići, navaljivao je Petar.
Ma sinko, više je to i od vriće. Da počneš danas brojati, ne znam bi li za života izbrojao…
Malome su se zacaklile oči:
A ja bi isto proba brojat pa dok ne zaspem. A di ima tih šet milijardi kuna?
Stigla je pizza i Petar je zaboravio na kune. Ali, rekla mi je Ina da se navečer uredno pomolio malom Isusu i rekao mu da se predomilio za božićni pokon, pa ako mu nije teško, da mu donese tih puno kuna, a ako ne možće od jednom, onda na rate.