Jedan drugome smo potpora i inspiracija

Nas dvojica nemamo ničeg što bi nas razdvajalo – ni politički, niti ekonomski. Slažem se s Dinkom da organizacija naših ministarstava ne štima. Ne može jedan ministar biti i za željeznicu, i za ceste, i za more, i za turizam i tako dalje. Hrvatska je, nažalost, ministarstvo pomorstva imala tek nekoliko godina iza 1991. godine. Nama treba ministarstvo mora, to znači pomorstva, ribarstva i turizma, jer su to djelatnosti vezane uz more, ističe barba Ante
Zadar može biti ponosan na štošta. Među ostalim može se ponositi i najdugovječnijim piscima u Hrvatskoj, a možda i svijetu koji ni u desetom desetljeću svoga života ne prestaju objavljivati.
Riječ je o dvojici dugogodišnjih prijatelja – 96-godišnjem Anti Dragiću te 98-godišnjem Dinku Tudoru. Ne samo da u svojim poznim godinama prijatelji još pišu, nego se obojica bave temama koje bi mogle unaprijediti zadarsko gospodarstvo kao i gospodarstvo cijele Zadarske županije. Dok se Tudor kao vrsni agronom bavi više poljoprivredom, Dragićevo djelovanje odnosi se na područje ribarstva, a ujedno obojica pišu o povijesti te političkim prilikama Zadra i županije.
Iako smo u našem listu već više puta predstavljali obojicu autora, za naše smo čitatelje organizirali susret dugogodišnjih prijatelja te smo s njima porazgovarali o njihovu djelovanju, knjigama, prijateljstvu, ali i potražili neke stručne savjete kako pomoći Jadranu da zaživi ne samo turistički nego i na polju gospodarstva.
Pohvale prijatelja
Susret Dinka Tudora i Ante Dragića upriličili smo u Domu umirovljenika u kojem Tudor stanuje i stvara. Nakon srdačnog pozdrava starih prijatelja i razmjene najnovijih uradaka započeo je razgovor. Obojica autora jedan za drugoga prvo su izrekli riječi hvale.
– Da vam pričam o Dragićevoj poetici u nju se puno ne razumijem, samo znam da je on napravio krupne stvari. Zadužio je Zadar za prošlost i trebali bi mu negdje postaviti bistu. To je ono što ja o njemu kao piscu i prijatelju mislim. Gledam koliko ja radim, a mislim da radim puno, ali kad gledam koliko ti radiš, prijatelju moj, vidim da ne samo da radiš više nego ideš i štapom simo-tamo i opet dođeš i napraviš posao. Prema tome, ima u nama još energije da stvaramo, zaključio je Tudor gledajući prijatelja.
S njegovim mišljenjem slažu se očito i u Zadarskoj županiji budući da je Dragić ovogodišnji dobitnik nagrade Zadarske županije za životno djelo.
Riječi hvale nisu ostale samo na jednoj strani.
– Gospodin Tudor je na ovom području već pola stoljeća. Zadužio nas je kao stručnjak agronom, a uz to je mnoge zanimljive stvari stavio na papir. Njegova knjiga ‘Uspon i muke čovjeka’ nešto je što se ne može naći na našem tržištu. Uz to je zadužio i svoje rodno mjesto na Hvaru pišući o njemu, a vrijedno radi i na još jednoj knjizi. Osim što se može osloniti na svoju hrabrost i izdržljivost, tu je pomoć njegova sina koji ima knjižaru u Zagrebu te unuke koja se bavi pisanjem pa mu u smislu objavljivanja ide malo lakše nego meni, rekao je Dragić bez imalo zavisti. Naime, dvojica prijatelja u radu se podupiru već dvadeset godina.
Oživljavanje jadranskog gospodarstva
Osim barba Dinka, kako voli da ga zovu, kao što smo već spomenuli, na hrvatskoj pisanoj riječi ustrajno rade i Tudorov sin Goran te unuka Milna pa je tako obitelj Tudor prošle godine u Gradskoj knjižnici Zadar zajedno predstavila svoje tri knjige.
Tudor i Dragić su, kako su i sami jedan o drugom istaknuli, zaista zadužili Zadar te bližu i dalju okolicu. Obojica se bave posebnostima i znamenitostima svojih zavičaja, Tudor otokom Hvarom, a Dragić Dugim otokom.
Dok se svi nekako najradije bave turizmom, ovaj dvojac uporno radi na oživljavanju jadranskog gospodarstva. Dinko Tudor do sada je objavio knjige „Moj zavičajni otok Hvar” te „Uspon i muke čovjeka”, a kad smo ga posjetili u Domu, saznali smo da je njegova knjiga o jadranskoj poljoprivredi pri završetku te već planira neke nove projekte.
– Mnogo puta sam bio u Kaliforniji, Italiji i drugim zemljama. U moje vrijeme jednom su nas pedeset stručnjaka poslali vani na usavršavanje. Kad smo se vratili natrag, održali smo savjetovanje o poljoprivredi na kojem sam nastupio kao glavni agronom. O svemu tome bit će riječi i u mojoj novoj knjizi koju pripremam pod naslovom ‘Program osuvremenjivanja i razvoj poljoprivrede jadranskog područja’. Da vam sad počnem govoriti što sve znam o poljoprivredi, potrajalo bi to zaista dugo. Najviše sam naučio u Kaliforniji i stoga sam svoja iskustva odlučio s ovom knjigom predati mladim generacijama. U knjizi se nalaze i neki prijedlozi kako osuvremeniti i razviti našu poljoprivredu. Osnovna stvar za uspjeh je voda, a to je natapanje za koje imam nacrte. Drugo je znanost, a to znači da minimalno pedeset agronoma moramo poslati vani da tu znanost skupe. Trebamo izvoziti dalmatinsku trešnju, karanfil, krastavac, rajčicu, savjetuje Tudor. On savjetuje te ističe potrebu hitne revitalizacije jadranskih otoka na kojima je sve manje života. Revitalizacija bi se mogla pokrenuti modernim pogonima te uzgojem koza i ovaca, savjetuje znalac. Dok se Tudor bavi poljoprivredom Dragić je stručnjak za ribarstvo. Tako su dva prijatelja pokrila dva područja važna za oživljavanje jadranskog gospodarstva.
Loše ustrojena ministarstva
– Ovaj naš kraj ili, bolje reći, naše primorje ne može živjeti samo na poljoprivredi. Njemu poljoprivreda može biti samo dopunsko zanimanje. Ovo je mediteransko podneblje koje mi još ni danas ne koristimo koliko se može koristiti, ni u voću ni u povrću. Dalmaciji ne trebaju žitarice, Dalmacija treba uzgajati voće i povrće, ne samo za sebe nego i za izvoz, a to danas nije slučaj. Onaj koji je povezao poljoprivredu s ribarstvom nije dobro napravio, jer jedno je more, a drugo je njiva. Stručnjak za more ne može biti stručnjak za njivu i obratno. Prema tome, naše selo još uvijek tapka po starome, vrlo se malo novoga stvara, nema udruživanja za stvaranje pojedinih farmi, a to je moguće osobito u Ravnim kotarima. Sela se mogu udružiti i oformiti dioničko društvo i farmu, a to nitko ne radi, upozorava Dragić na neke i više nego očite nedostatke našega gospodarstva.
O tome je pisao i u svojoj knjizi „Gospodarstvo Zadra od XII. do XX. stoljeća”. Osim ove knjige Dragić je objavio još devet knjiga, a neke od njih su: “Dvadeset stoljeća u potrazi za vodom”, “Zadar – obnova i razvoj”, “Život na otoku”… Dragić priprema još dvije knjige koje bi uskoro trebale ugledati svjetlo dana. Dvojica mudrih ljudi i stručnjaka u svojim radovima nude konkretne ideje te čekaju da ih netko zapazi.
Obojica se slažu – za loša gospodarska kretanja danas u Hrvatskoj kriva je politika. Stručne osobe nisu dovoljno stručne i ne rade dovoljno na rješavanju ovog problema.
– Nas dvojica nemamo ničeg što bi nas razdvajalo – ni politički, niti ekonomski. Slažem se s Dinkom da organizacija naših ministarstava ne štima. Ne može jedan ministar biti i za željeznicu, i za ceste, i za more, i za turizam i tako dalje. Hrvatska je, nažalost, ministarstvo pomorstva imala tek nekoliko godina iza 1991. godine. Nama treba ministarstvo mora, to znači pomorstva, ribarstva i turizma, jer su to djelatnosti vezane uz more. Takvog ministarstva mi nemamo kao ni ljudi koji bi ga vodili.
Srodni u stavovima
To trebaju biti pomorski kapetani, pomorski inženjeri, brodograđevinski inženjeri, stručnjaci za turizam i stručnjaci za ribarstvo. To danas nije objedinjeno i zato mi šepamo i u ribarstvu i u turizmu. Brojimo koliko smo dobili turista, a ne govorimo što smo napravili da ih bude više ili što ćemo napraviti sutra, protestira Dragić, a barba Dinko potvrđuje napominjući kako je i sam pisao nekim ministrima kako bi ih upozorio na ovaj gorući problem.
No samo mu je jedan na pismo i odgovorio.
Na samom kraju našeg razgovora upitali smo prijatelje postoji li išta u čemu se njih dvojica ne slažu. Nakon što je barba Ante već napomenuo da u svemu imaju srodna mišljenja, isto je potvrdio i Tudor.
– On je izvukao sve što je mogao izvući. Ima pretenzije pomoći ovo naše posrnulo gospodarstvo i to je pozitivno, ali nije jednostavno. Ja ga u tome podupirem i uvijek ću mu pomoći. Moja knjiga koja izlazi uskoro odgovorit će Anti na mnoga pitanja koja mi je već postavljao u našim razgovorima. Dok u poljoprivredi imam 70 godina iskustva, u ribarstvo se baš ne razumijem pa me tu moj prijatelj lijepo nadopunjuje, zaključuje barba Dinko. Svi savjeti pobliže su objašnjeni u njihovim knjigama.
Pri odlasku prijatelji su se srdačno pozdravili te dogovorili sljedeći susret. Obojica se vesele tim susretima na kojima dijele svoja iskustva i znanja, razmjenjuju i komentiraju svoje knjige te dobivaju ideje za neke nove projekte. Ni jedan ni drugi još uvijek ne namjeravaju odustati. Pisat će, kažu, dok ih god pamet dobro služi.
Mi se nadamo da će još dugo vremena stvarati i novim generacijama prenijeti što više svojeg bogatog iskustva.