“Zadar za austrijske uprave” – knjiga koju je vrijedilo čekati

“Zadar za austrijske uprave” opsežno je i kapitalno djelo koje, kao i njegova tri predhodnika, jednostavno – treba pročitati. A u vremenima povjesnog zaborava u kojima živimo, može sigurno posvjetliti po maglovitim putovima

Četvrta knjiga iz zamišljenog ciklusa od pet knjga o prošlosti Zadra, upravo je izišla iz tiska. “Zadar za austrijske uprave” obuhvaća period 1797.-1918. u kojem se uz austrijsku dogodilo i kraće razdoblje francuske uprave 1806.-1813. i pojavljuje se u javnosti 24 godine nakon prethodne knjige “Zadar pod mletačkom upravom”, a razloge za to u Proslovu pojašnjava Antun Travirka, član uredništva i jedan od autora.
“Cezura dulja od dva desetljeća koja je nastala u procesu nastanka ovog projekta sadrži u sebi niz potpuno objektivnih objašnjenja koja su plod neumitnih teškoća nastalih za sumornih godina urušavanja ideološkog sustava bivše države, prekarnih prilika ratnih godina i poratne neimaštine, ali, valja reći i drugih, hitnijih prioriteta koje je nametala svakodnevica u poratnim vremenima. Bilo bi posve neobjektivno tvrditi da nije bilo i sasvim subjektinih poteškoća u izradi koncepcije novih svezaka i kašnjenja u pisanju pojedinih tekstova”, napisao je Travirka koji na kraju Proslova izražava nadu da se na posljednji svezak ove serije, “Zadar u XX stoljeću” ne će još dugo čekati.
Prva cjelina najopsežnija
Knjiga je podijeljena u pet tematskih cjelina od kojih je prva i najopsežnija “Povijest Zadra u XIX stoljeću”, autora Šime Peričića, sastavljena od triju velikih poglavlja: “U vihoru napoleonske epohe”, “Pod stegom apsolutizma” i “Na skliskoj stazi preporoda”. Prvo je poglavlje tako pravi uvod u zbivanja koja će uslijediti i počinje propašću stare Mletačke republike i prvom austrijskom upravom u Zadru 1797.-1806. Razdoblje iz kojeg se svakako kao dojmjiva slika izdvaja govor generala Mate Rukavine Bojnogradskog na hrvatskom jeziku, održanom u crkvi sv. Šime. Počela je borba za sjedinjenje Zadra i Dalmacije s Hrvatskom, koja će, međutim, dugo potrajati i sadržavati u sebi nebrojena zbivanja, noseći i kovitlajući ljudske sudbine, pogotovo u samome Zadru. No već u veljači 1806. Zadar je zaposjela francuska vojska u skladu s odredbama Požunskog mira.
Peričić daje i opsežan prikaz gospodarskih prilika u ovome razdoblju koje su u nekim godinama bile upravo očajne. U prvom godinama XIX stoljeća zadarsko je područje zbog loše godine i slabog uroda žita, maslina i drugih kultura bilo pogođeno pravom gladi od koje se i umiralo, osobito na otocima; na Ugljanu je zabilježeno desetero mrtvih, a u Brbinju šest. Vlasti su počele posuđivati žito da se katatrofa zaustavi, a sličnih je nedaća bilo na području Raštevića desetak godina kasnije. 1803. se počeo saditi prvi krumpir na ovom području, a zanimljivo je da su i tada cijene maslinovoga ulja bile tolike da si ga nije mogao svak priuštiti te da se u gradu moglo nabaviti najrazličitijih uvoznih specijaliteta po odgovarajućim cijenama.
Iduće poglavlje “Pod stegom apsolutizma” obrađuje prvi dio druge austrijske vladavine koja će potrajati sve do raspada te države na kraju Prvog svjetskog rata. I ovdje se nalazi niz vrijednih podataka o tadašnjem životu u gradu i okolici. Tako je 1821. u Zadru bilo 5.543 stanovnika, 2.975 žena i 2.568 muškaraca koji su, raspoređeni u 1.328 obitelji, živjeli u 1.066 kuća. Te je godine bilo 211 rođenih, 280 umrlih i 53 vjenčanih. Do 1857. godine će broj stanovnika u gradu porasti na 8.283. Oskudica je i u ovom periodu znala teško pogoditi naše područje. Godine 1854. u okolici živi 1.003 obitelji s 4.112 članova, od kojih 241 obitelj, odnosno 767 ljudi, prima od vlasti pomoć u hrani. Zanimljivi su i podatci o stočarstvu. U zadarskoj općini 1821. bilo je 261 konj, 1.066 goveda, 711 magaraca, 9.874 ovaca, 6.061 koza i 676 svinja. Do 1877. broj konja, go veda i magaraca se udvostručio, ovaca porastao za trećinu, dok se za trećinu smanjio broj koza, a svinja prepolovio. Pčelarstvo se razvijalo osobito na ninskom području. Sredinom XIX stoljeća posebno je ojačala proizvodnja dudovog svilca u Zadru, Ninu, Ugljanu i Pašmanu.
Početkom stoljeća 18.000 stanovnika
Među svim obiljem podataka o XIX stoljeću koje Peričić donosi, valja spomenuti da sredinom stoljeća po zaleđu još uvijek harače hajdučke družine koje pljačkaju putnike i imućnije seljake. Najpoznatiji harambaše su bili Jovan Kutlača i Dmitar Drča.
“Na skliskoj stazi preporoda” zadnje je poglavlje Povijesti Zadra u XIX stoljeću koje počinje s uspostavom Dalmatinskog sabora 1860/61. godine. Krajem tog desetljeća Zadar ima 9.898 stanovnika, a pučanstvo će mu do 1910. narasti na brojku od 18.077.
Osim ovih i mnogih drugih zanimljivih i korisnih podataka o gospodarstvu i svakodnevnome životu, u svima poglavljima ovog dijela knjige pruža se detaljan uvid u neprestanu političku borbu oko pitanja sjedinjenja Dalmacije s prekovelebitskom Hrvatskom, koja će ostati trajnim pitanjem sve do propasti Austrije, a možda je dobro oslikava letak koji su autonomaši bacali po gradskim ulicama prigodom dolaska svog vođe Antonia Bjamontija na zasjedanje Dalmatinskog sabora, s tekstom “Ne želimo biti Hrvati”.
Drugi dio knjige je “Urbanistički razvoj grada i likovne umjetnosti u Zadru (1800.-1914.)”, Marije Stagličić, koji je podijeljen na dva poglavlja: Razdoblje klasicizma (1804.-1868.) i Neostilsko i secesijsko razdoblje (1868.-1918.). U prvom dijelu posebno su obrađeni urbanistički zahvati, crkvena izgradnja, državna i vojna izgradnja, stambena izgradnja, slikarstvo i kiparstvo, fotografija, život u kući i na ulici, a u ovom potonjem nalazimo i na zanimljive odredbe gradskih vlasti o dovođenju volova u grad 1829. i uvođenju pasa u crkve 1841.
Neostilsko i secesijsko razdoblje trajalo je od 1868. kad je Zadar dobio status otvorenog grada, do kraja Austrougarske monarhije.. kako autorica navodi “Od tada (1868.) počinje novo razdoblje u oblikovanju grada, razdoblje koje je stvorilo i današnji Zadar, bez obzira na razaranje u Drugome svjetskome ratu. U ovome tekstu pokušava se osvijetliti upravo to razdoblje rađanja suvremenoga grada, proučiti shvaćanja i dileme tadašnjih inženjera i arhitekata i, koliko je to moguće, obnoviti sliku Zadra prije njegova rušenja u Drugom svjetskom ratu, s posebnim osvrtom na neostilsku arhitelturu, odnosno arhitekturu na prijelazu stoljeća pa do pojave modernih projekata i konstrukcija.”
U ovom dijelu nalazimo također na mnoge zanimljive podatke, kao što je činjenica da je Zadar bio otok sve do 1908. kad je zatrpan i posljednji kanal među bedemima, ili da je današnji most preko Ričine izgrađen 1902. ili, pak, da je u današnjoj upravnoj zgradi “Elektre”, prvotno bila smještena gradska klaonica. Također se u ovome dijelu knjige daje detaljni pregled svih novoizgrađenih zgrada i kuća te značajnijih pregradnja i nadogradnja.
Zadarski pravopis iz 1820. godine
Treći dio knjige predstavlja tekst Antuna Travirke: “Likovna kultura u Zadru za austrijske vlasti” koji je kronološki podijeljen na dva razdoblja “1800.-1870. Vrijeme klasicizma, bidermajera i akademizma” te “Od akademizma prema moderni (1870.-1914.)”, a sadrži i posebne djelove o kiparstvu, zlatarstvu, fotografiji, prvim filmskim kadrovima Zadra, namještaju i kulturi stanovanja, interjeru javnih prostora i estetskim aspektima električne rasvjete grada 1894. Zanimljivo je njegovo mišljenje koje iznosi na nekoliko mjesta o zadarskoj ne samo kulturnoj, nego i urbanoj klimi toga vremena:
“Općeniti dojam koji još danas prevladava u razmišljanjima o austrijskom Zadru kao idealnom mjestu građanske uljuđenosti, gradu koji je u najboljem smislu prezentirao kvalitetu života koji je njegovala Carevina, zapravo je dobrim dijelom mit nastao stoga što je toga grada nestalo, što on egzistira u povijesnoj memoriji kao mjesto prizivanja nostalgije starih vremena. On se vrlo lako hrani razgledanjem retuširanih i koloriranih starih razglednica i slušanjem nepouzdanih, često preuveličanih priča o raskoši i najraznovrsnijim oblicima građanske ugode.”
Travirka nadalje daje detaljan pregled zadarskih slikara i kipara, kao i onih koji su u rečenom periodu stalno ili djelomice djelovali u Zadru. Jednako pozorno obrađeni su i fotografi, a utvrđeni su i prvi filmski kadrovi Zadra iz 1904.
Zvjezdana Rados autorica je četvrtog dijela knjige: “Hrvatska književnost u Zadru u vremenu austrijske uprave” koji otpočinje ogledom o važnoj ulogi koju je za hrvatski i jezik i književnost imala pojava “Kraglskog Dalmatina”, prve novine makar djelomično na hrvatskom jeziku, koja je izlazila 1806.-10. u Zadru. Potom se spominje i danas premalo poznat zadarski pravopis iz 1820. godine, kao i sav, nažalost uzaludan, odpor koji je zadarska filološka škola na čelu s Antom Kuzmanićem i Šimom Starčevićem pružala “ilirskoj” i njenoj ijekavskoj novoštokavštini.
Ovdje se zatim obrađuje književno stvaralaštvo podijeljeno na razdoblje predromantizma i romantizma te predrealizma i realizma, uz pomno praćenje izdavačke scene koja je u Zadru od druge polovice XIX stoljeća stalno bujala. U posebnom poglavlju obrađena je i književna kritika.
Peti i posljednji tematski dio knjige je “Književno – kulturna djelatnost na talijanskom jeziku u Zadru u 19. stoljeću”, Glorije Rabac-Čondrić, podijeljen u poglavlja “Utjecaj prosvjetiteljstva i romantizam”, “Postromantizam i dekadansa”, “Periodika” i “Kazališna djelatnost”. Pojedinačno su obrađeni svi književni stvaraoci tih razdoblja na talijanskom jeziku, a njihova djela i životi plastično svjedoče o razdoblju koje je središnjom temom čitave ove knjige. Znakovit je primjer Artura Colauttija, pisca i novinara, koji je zbog svog iredentizma morao izbjeći u Italiju, gdje su ga međutim često nazivali “hrvatskim plaćenim razbojnikom stoga je svoju čast morao braniti i sabljom”. Vrijedi također spomenuti i nadahnut opis zadarskog zalaska Sunca koji daje Giuseppe Sabalich u priči “Storia di mare”, pojave koja će ostati inspiracijom generacijama zadarskih umjetnika, kao i radove Vladimira Pappafave, velikana pravne znanosti tadašnje Europe.
“Zadar za austrijske uprave” opsežno je i kapitalno djelo koje, kao i njegova tri predhodnika, jednostavno – treba pročitati. A u vremenima povjesnog zaborava u kojima živimo, može sigurno posvjetliti po maglovitim putovima.