Gubina: Ne želim da niti jedno dijete, pa ni srpsko, proživi ono što sam ja doživio

Marijan u romanu opisuje strahote koje je kao desetogodišnjak proživio u srpskom logoru viđene očima nevina djeteta. Usprkos tome svemu kao kršćanin naučio je oprostiti, ne mrziti i ne generalizirati

Kao desetogodišnje dijete zajedno sa tri sestre, mamom i tatom našao sam se na krivom mjestu u krivo vrijeme. Doživio sam najgori oblik nasilja, ali sam preživio. Danas imam normalan život jer sam naučio opraštati. Moja najveća snaga je što sam naučio odvojiti razum od emocija, što sam odgojen kao kršćanin. Ne idem svaki dan u crkvu, ali za mene riječi “oprosti nama duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim” ima značenje i smisao – rekao je među ostalim Marijan Gubina, predstavljajući sinoć u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru svoj autobiografski roman “260 dana”.
Mislio sam da ću umrijeti
Marijan u romanu opisuje strahote koje je kao desetogodišnjak proživio u srpskom logoru viđene očima nevina djeteta.
– Tup. Bio je to udarac u potiljak koji me oborio s nogu. Našao sam se na podu izbezumljen, ne znajući što me snašlo. No, zabrinula me pokidana vrećica i pomisao da sam nešto izgubio. Puzajući sam krenuo dohvatiti sol, no brzi mrak pojavio se pred mojim očima. Bio je to snažan udarac nogom koji me prebacio na leđa. Utrnjeno lice prekrila je topla krv. Zaplakao sam, no to ih nije spriječilo da nastave s udarcima po mome tijelu. Mislio sam da ću umrijeti. Plakati nisam mogao. Ostao sam bez zraka. I hvala Bogu da su se umorili, da su stali. Osjetim cijelo tijelo kako bridi, kako peče, bol gotovo da i ne osjetim od straha… – jedna je stravična “sličica” kojom Marijan opisuje ono što mu se u parku nedaleko od obiteljske kuće dogodilo kad se vraćao iz trgovine gdje ga je majka poslala po sastojke potrebne joj kako bi im ispekla kruh. Najdirljiviji dio romana onaj je gdje opisuje sprske vojnike kako mu odvode iz kuće dvadesetogodišnju sestru. On i dvije mlađe sestrice pokušali su ih spriječiti vješajući se o njezino tijelo, ali ni to, kaže, pa niti majčino i sestrino jecanje i zapomaganje nisu pomogli. Sestru su odveli, proživjela je 18 mjeseci pakla po logorima i štabovima gdje je bila nebrojeno mnogo puta silovana, premlaćivana i mučena. Po izlasku iz logora rodila je sina.
Nisu to Srbi…
– Taj dečko danas ima 20 godina. Dečko je prekrasan, pametan, human, jedno dobro dijete koje nema ni trunkice mržnje u sebi, a ni moja sestra usprkos svemu što je prošla ne mrzi i ne generalizira – rekao je Gubina, ističući kako su ti zločinci koji su njemu i njegovoj obitelji nanijeli svu tu pustu bol zapravo u njegovim očima samo zločesti i bolesni ljudi.
– Nisu to Srbi i ja ne mogu reći da su svi Srbi loši jer je jedan stražar koji je pustio mog oca da ode u razmjenu kasnije ubijen. Dakle, za mene postoje samo dobri i zli ljudi, a ništa između nije bitno – naglašava Gubina, inače voditelj dvaju projekata pod nazivima “260 dana” i “Mirotvorac”. Njegova je misija, ističe Gubina, okupiti ljude u mudrosti, potaknuti ih na realno razmišljanje i kojima je zajednički cilj mir u svijetu.
– Ja ne želim da ikada više igdje na svijetu ijedno dijete, pa i srpsko, doživi ono što sam doživio ja, što je doživjela moja obitelj i mnogi drugi meni znani i neznani ljudi tijekom Domovinskog rata. Knjigu preporučujem svima koji se nađu u problemu. Danas mnogi kukaju da ne mogu kupiti cipele, odjeću, neki imaju problem s francima, kreditima, ali uvjeren sam kad pročitaju knjigu “260 dana” da će im biti lakše i da će im njihovi problemi biti manji – poručio je ovaj mirotvorac koji gdje god da krene širi ljubav, toleranciju i suosjećanje za ljude oko sebe.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU